Razgovor

21.07.2015. 12:50:46 - Cristan Williams (versobooks.com)

Judith Butler o rodu i trans iskustvu

Judith Butler: Biti slobodan, biti slobodna živjeti - to je ono što je najvažnije

Judith Butler

Judith Butler (Foto: European Graduate School)

Ovaj intervju objavljujemo u kontekstu teme koja je već dugo prisutna, a u posljednje je  vrijeme sve vidljivija i 'zahuktalija' na feminističkoj sceni i u medijima – radi se o odnosu (radikalnog?) feminizma i transaktivizma, odnosno sukob na relaciji TERF-a (Trans Exclusive Radical Feminism)[1]odnosno feminizma koji isključuje trans* osobe s jedne i transaktivizma i transfeminizma s druge strane.

Judith Butler je vjerojatno najpoznatija feministička filozofkinja i teoretičarka roda koja je odigrala iznimno utjecajnu ulogu u oblikovanju ne samo suvremenog feminizma, već i političke filozofije općenito, etike, queer teorije, kulturalne i psihoanalitičke teorije itd.  Njezini koncepti 'performativnog roda' i critically queer središnje su teme suvremenog feminizma, rodne teorije kao i novije trans teorije koji su transformirali poimanje rodnog i queer identiteta u akademskom svijetu, ali i oblikovali različite (posebno queer) aktivizme diljem svijeta. Aktivno sudjeluje i u suvremenim debatama o poučavanju roda, gej roditeljstvu i depatologiziranju trans* osoba.

Spomenuti koncept rodne performativnosti korišten je, a neki/e tvrde i zloupotrebljen, u podržavanju brojnih pozicija unutar feminističke scene koje, kako se čini, pogrešno tumače njezin rad. Stoga u ovom intervjuu Butler pojašnjava svoje stavove prema poimanju koncepta roda kao društvenog konstrukta i pogrešne upotrebe teorija društvenog konstruktivizma u radu najpoznatijih radikalnih transekskluzivnih teoretičarki roda Sheile Jeffreys i Janice Raymond. Pojašnjava i svoje temeljne etičke stavove i teorijske pojmove i njihovu primjenu u praksi vezane uz pojmove spola, roda i trans iskustva, komentira teoriju "genetske uvjetovanosti" transsekualnosti Miltona Diamonda, ali i na feminističkoj sceni također kontroverzni pojam intersekcionalnosti...

Intervju je izvorno objavljen na portalu TransAdvocate, imao je velikog odjeka i preuziman je i prevođen u brojnim feminističkim medijima te na društvenim mrežama. Pretpostavljam zato što je to "kontroverzna tema", a oko stavova najpoznatije teoretičarke roda, poznate po svom "teškočitljivom" diskursu, i danas postoje polemike.

Novinarka Cristan Williams najavila je intervju sljedećom rečenicom: "Stoga sam željela pitati Butler što doista misli o rodu i trans iskustvu." Meni se čini da je na to osnovno pitanje dobila prilično jasan i "čitljiv" odgovor.[2], [3]

Cristan Williams: Govorili ste o tome kako su kirurške intervencije kojima se podvrgavaju mnoge trans osobe "izuzetno hrabra transformacija". Možete li mi reći nešto o tome?

 Judith Butler: Uvijek je hrabro inzistirati na transformacijama koje osjećamo kao nužne i ispravne, čak i kada postoje brojne prepreke da to učinimo, uključujući ljude i institucije koje nastoje patologizirati ili kriminalizirati tako važne činove samoodređenja. Znam da neki/e to smatraju manje hrabrim, a više nužnim, ali svi mi moramo braniti potrebe koje nam dopuštaju da živimo i dišemo na način koji je za nas ispravan. Kirurška intervencija može biti upravo ono što je potrebno trans osobi – ali to nije uvijek ono što trans osoba treba. U svakom slučaju, svatko bi trebao imati slobodu da odredi smjer svog rodnog života.

 CW: Mislim da je u redu reći da su mnogi/e teoretičari/ke roda na neki način kontroverzni/e. Neki/e od njih povezuju vaš rad s radom teoretičarki roda kao što je Sheila Jeffreys, koja je napisala:

 "[Transsekualna kirurgija] mogla bi se usporediti s političkom psihijatrijom u Sovjetskom savezu. Mislim da je transseksualizam najbolje gledati u tom svjetlu, kao direktnu političku, medicinsku zlopupotrebu ljudskih prava. Sakaćenje zdravih tijela i podvrgavanje takvih tijela po život opasnom i kontinuiranom tretmanu krši prava tih ljudi da žive dostojanstveno u tijelu u kojemu su se rodili, ono što Janice Raymond naziva njihovim "prirođenim/izvornim" ["native"] tijelima. To predstavlja napad na tijelo kako bi se korigiralo političko stanje, "rodno" nezadovoljstvo u društvu kojim vladaju muškarci zasnovanom na lažnom i politički konstruiranom konceptu rodne različitosti... Novija literatura transseksualizam u lezbijskoj zajednici povezuje sa sadomazohističkim praksama."

 CWMožete li mi reći na koji se način vaša gledišta razlikuju od navedenih?

 JB: Nikada se nisam slagala sa Sheilom Jeffreys ili Janice Raymond te sam godinama bila na potpuno suprotnoj strani u feminističkim debatama. Ona se postavlja u poziciju sutkinje i nudi neku vrstu feminističke kontrole trans života i trans izbora. Protivim se takvom preskriptivizmu, jer čini mi se da teži nekoj vrsti feminističke tiranije.

 Ako koristi društveni konstruktivizam kao teoriju koja podržava njezino gledište, čini se da prilično pogrešno shvaća njegove pojmove. Prema njezinom gledištu, trans osoba je "konstruirana" medicinskim diskursom te je stoga žrtva društvenog konstrukta. Ali ovakvo poimanje društvenih konstrukta ne priznaje da smo svi mi, kao tijela, u aktivnoj poziciji da otkrijemo kako živjeti sa i protiv tih konstrukta – ili normi – koji nas oblikuju. Oblikujemo se unutar vokabulara koji nismo izabrali/e, a ponekad moramo odbaciti te vokabulare ili aktivno razvijati nove. Na primjer, pripisivani rod je "konstrukcija", pa ga ipak mnogi genderqueer i trans ljudi djelomično ili u potpunosti odbijaju. To odbijanje otvara prostor za radikalniju formu samoodređenja, koja nastaje u solidarnosti s drugima koji prolaze kroz sličnu borbu.

 Jedan od problema s takvim poimanjem društvene konstrukcije jest što sugerira kako je ono što trans ljudi osjećaju kao svoj rod samo po sebi "konstruirano" i, stoga, nije stvarno. I tako ta feministička policija stremi razotkrititi tu konstrukciju i opovrgnuti osjećaj življene stvarnosti trans osoba. Apsolutno se protivim takvoj upotrebi termina društvene konstrukcije i smatram da je to pogrešna, zavaravajuća i opresivna upotreba ove teorije.   

 CW: Gloria Steiman je nedavno napisala:

 "Dakle, sada želi biti potpuno jasna: vjerujem da transrodne osobe, uključujući i one koje su prošle tranziciju, žive stvarne, autentične živote. Te živote treba slaviti, a ne propitivati. Njihove zdravstvene odluke trebaju donositi isključivo oni/e sami/e. I ono što sam napisala prije više desetljeća ne odražava ono što znamo danas budući da smo se pomakli/e iz isključivo binarnih pretinaca "muškog" ili "ženskog"i počeli/e živjeti potpuni ljudski kontinuum identiteta i izražavanja."

 Možete li komentirati ovu njezinu izjavu?

 JB: U potpunosti se slažem da za trans ljude ništa nije važnije od toga da imaju pristup izvrsnoj zdravstvenoj skrbi u trans-afirmativnom okruženju, da imaju pravnu i institucionalnu slobodu da vode svoje živote onako kako žele, te da to potvrdi i prihvati ostatak svijeta. To će se dogoditi tek kada transfobija bude prevaziđena na razini   individualnih stavova i predrasuda, kao i na široj razini obrazovnih, pravnih, zdravstvenih i obiteljskih institucija.

 CW: Što mislite da ljudi najčešće pogrešno tumače u vezi vaših teorija i zašto?

 JB:  Ne čitam mnogo te tekstove, pa ne mogu odgovoriti. Znam da neki ljudi misle da vidim rod kao "izbor", a ne kao esencijalni i čvrsto fiksirani osjećaj sebe (self). No, to zapravo nije moje gledište. Bez obzira na to osjeća li netko svoju rodnu i spolnu stvarnost kao manje ili više čvrsto fiksiranu, svaka osoba bi trebala imati pravo odrediti zakonske i jezične uvjete svojih utjelovljenih života. Dakle, bez obzira na to želi li netko živjeti "usađeni" ("hard-wired") doživljaj spola ili fluidniji doživljaj roda, to je manje važno od prava da to bude slobodan živjeti – bez diskriminacije, zlostavljanja, povređivanja, patologizacije ili kirminalizacije – te s potpunom potporom institucija i zajednice. Po mom mišljenju, to je ono što je najvažnije.

 CW: Smatrate li da ljudi imaju urođen (innate) i subjektivan doživljaj imanja vlastitog tijela? Ako smatrate, bi li dio takvog doživljaja mogao uključivati i tijela s primarno spolnim obilježljima?

 JB:  Većina onoga što ljudi govore o ovakvim temama je prilično spekulativno. Znam da su neka subjektivna iskustva spola vrlo čvrsta i fundamentalna, čak i nepromjenjiva. Ona mogu biti toliko snažna i nepromjenjiva da bismo ih mogli nazvati "urođenima". S obzirom na to da govorimo o takvom doživljaju sebe unutar društvenog svijeta, svijeta u kojemu pokušavamo koristiti jezik kako bismo izrazili/e ono što osjećamo, nije jasno koji jezik to čini najučinkovitije. Shvaćam da je "inherentno" riječ koja upućuje na to da se radi o nečemu učvršćenom i konstitutivnom. Pretpostavljam da sam sklona pitati se bi li neki drugi vokabulari taj posao mogli obaviti podjednako dobro. Nikada mi se nije sviđalo zagovaranje "usađene" inferiornosti žena ili Crnaca, iako razumijem da kada ljudi govore na taj način zapravo nastoje "fiksirati" društvenu stvarnost u prirodnu nužnost. Pa ipak, ponekad nam je potreban jezik koji se odnosi na osnovne, fundamentalne, trajne i nužne dimenzije onoga što jesmo, a osjećaj spolnog utjelovljenja čini upravo to.

 CW: Neki (poput Miltona Diamonda) tvrde da se radi o genetičkom problemu koji vodi do transeksualnosti? Što mislite o takvim tvrdnjama?

 JB: U radovima Miltona Diamonda koje sam pročitala, morala sam propitivati njegov način shvaćanja genetike i kauzalnosti. Čak i ako je moguće pronaći strukturu gena, ona bi predstavljala samo jedan mogući razvoj, ali ni na koji način ne bi kauzalno determinirala taj razvoj. Genetika je možda samo još jedan način postizanja osjećaja "učvršćenosti" pojedinog spola ili roda. Smatram da nam nije potreban jezik usađenosti ili genetike kako bismo shvatili da svi imamo etičku obvezu da prepoznamo objavljeni ili izvedeni osjećaj spola ili roda druge osobe. Ne moramo se složiti oko "porijekla" tog osjećaja sebe kako bismo se složili/e da nam je etička dužnost podržati i prepoznati spolne i rodne načine bivanja koji su tako ključni za osobnu dobrobit.

 CW: Ako "rod" uključuje način na koji subjektivno doživljavamo, kontekstualiziramo i komuniciramo našu biologiju, mislite li da je moguće živjeti u svijetu bez "roda"?

 JB: Ponekad je moguće minimalizirati važnost roda u životu, ili zamagliti rodne kategorije tako da više nemaju deskriptivnu moć. No ponekad nam rod može biti vrlo važan, a neki ljudi stvarno vole svoj rod. No, i brisanje roda može za mnoge ljude biti važno područje zadovoljstva. Neki ljudi imaju snažan osjećaj povezanosti sebe sa svojim rodom, tako da bi eliminacija roda mogla snažno uzdrmati njihovo sebstvo. Mislim da trebamo prihvatiti široki raspon pozicija o rodu. Neki/e žele biti oslobođeni/e od roda, no drugi/e žele imati stvarnu slobodu u odabiru i življenju roda koji je od ključne važnosti za ono što jesu.

 CW: Viđala sam – posebno na internetu -  kako osobe koje se identificiraju kao "rodno kritični/e feministi/kinje" (TERFs) tvrde da su transžene samo osakaćeni muškarci. Što mislite o tome što koriste "rodno kritični feminizam" za stvaranje ovakvih tvrdnji?

 JB: Nije mi poznat taj termin, no u potpunosti odbijam svaku karakterizaciju transžena kao osakaćenih muškaraca. Kao prvo, ta formulacija pretpostavlja da muškarci koji su rođeni s pripisanim muškim spolom nisu 'osakaćeni'. Kao drugo, to iznova pozicionira feministe/kinje kao progonitelje/ice trans ljudi. Ako uopće postoji ikakvo sakaćenje, njega rade feminističke policijske snage koje odbacuju životna utjelovljenja transžena. Sama ta optužba je oblik "sakaćenja" kao i bilo koji drugi transfobni diskurs. Postoji prilično velika etička razlika između izabiranja kirurškog zahvata i toga da si suočen/a s transfobnim osudama i dijagnozama. Rekla bih da najveća opasnost od sakaćenja trans ljudi proizlazi izravno upravo iz transfobije.

 CW: Mnogi trans ljudi tvrde da žene mogu imati penis, a da muškarci mogu imati vaginu. Što mislite o tome?

 JB: Ne vidim problem u tome da žene imaju penis, a muškarci vaginu. Ljudi mogu imati koje god primarne karakteristike imaju (bez obzira jesu li dâne ili stečene) i to nužno ne implicira kojega će roda biti ili žele biti. Za druge, primarna spolna obilježja direktnije označaju rod.

CW: Imate li nešto reći o "intersekcionalnosti"?

 JB: Ako mislite na važan doprinos crne feminističke teorije, imam dosta za reći o tome. Riječ je o važnom doprinosu društvenoj i političkoj analizi, zahtjevu da svi/e mi razmislimo kakve pretpostavke imamo o rasi i klasi kada govorimo o "ženama", ili kakve pretpostavke imamo o rodu i rasi kada govorimo o "klasi". To nam je omogućilo da "raspakiramo" te kategorije i vidimo različite tipove društvenih formacija i odnosa moći koji tvore te kategorije.

 CW: Postojale su tvrdnje da ako kontroliramo način na koji se identificiramo i ponašamo, možemo promijeniti način na koji doživljavamo svoje tijelo. Naprimjer:

 "Mogao je vidjeti da sam prošao kroz to, i da tek sada shvaćam da je to bilo vražje djelo. Kleknuo sam na pod u suzama, gušio sam se, sile su mi govorile da to ne činim, da odem; čekala me je sloboda u liku  žene, naposljetku, toliko sam napredovao. Borio sam se, jecao, kajao se, zdvajao nad onim što mi se u životu dogodilo... Sve se to odigralo prije 18 mjeseci... Dao sam im svoj kofer pun haljina, odjeće, šminke itd. Bilo mi je mučno i bio je to veliki korak za mene. Morao sam se otarasiti svega što me je ranije držalo. Bacili su te stvari. Nisam više išao na manikuru, odrezao sam nokte i pustio bradicu. Bacio sam sve [hormonske] tablete i okrenuo leđa svemu što je imalo veze s mojim željama. Pitao sam svog pastora da mi predloži stihove koje bih mogao čitati svakoga dana i uživati u svojoj novoj slobodi muškarca, oca i muža. Stavio sam taj papirić s ohrabrujućim stihovima pokraj kreveta i čitao ih svakog jutra kada bih ustao. Znao sam da je žena u meni umrla. Moć Krista ju je uništila, i sve ono što je ona predstavljala. Nakon osamnaest mjeseci, vrag i dalje pokušava da me uvjeri, ali zna da se neću pokleknuti jer bi posledice po moju obitelj bile ogromne. Odgovoran sam za nekoliko ljudi i uživam u tome što sam muškarac." 

(Samova priča)

U ovom primjeru, osoba se podvrgla dnevnoj ritualnoj praksi poricanja i represije, u uvjerenju da će tako promijeniti na koji doživljava svoje tijelo. U radu koji, kako se čini, ima donekle sličan pristup, Janice Raymond piše:

"Ovaj rad polazi od tvrdnje da je pitanje transseksualizma etičko pitanje koje ima duboke društvene i moralne posljedice. Sâm transseksualizam više predstavlja duboko moralno pitanje, a manje medicinsko-tehnički odgovor. U zaključku, navela bih neke prijedloge u smjeru promjene, koji se u većoj mjeri bave društvenim i etičkim argumentima koje sam prethodno iznijela.

 I dok mnogi/e smatraju da moralnost mora biti upisana u  zakone, ja vjerujem da eliminaciju transseksualizma nije najbolje moguće postići zakonodavnim putem kroz zabranu transeksualnog tretmana i kirurških  zahvata, već zakonodavstvom koje ga ograničava i drugim zakonodavnim procedurama koje umanjuju podršku stereotipiziranju spolnih uloga što, za početak, i generira sâm problem...

To nas dovodi do sljedećeg pitanja: je li individualna rodna patnja olakšana i umanjena po cijenu konformiranja ulozi i održavanju rodnih stereotipa na društvenoj razini? Mijenjajući spol, ohrabruje li transseksualna osoba seksističko društvo čija daljnja egzistencija ovisi o perpeturianju tih uloga i stereotipa? Ova i slična pitanja danas se rijetko postavljaju u okviru transeseksualne terapije."

- Raymond (1980.), Technology on the Social and Ethical Aspects of Transsexual Surgery

Prema vašem shvaćanju "roda", vjerujete li da bi bilo koji od ovih pristupa – a oba se fokusiraju na kontrolu ponašanja (božansku, zakonodavnu ili onu ihformiranu stereotipima i religijskim savjetima) religioznog – mogao eliminirati trans osobe?

JB: Mislim da je za sve nas važno da odbacimo ovakve pristupe – oni su bolni, nepotrebni i destruktivni. Raymond se postavlja kao sutkinja, kao netko tko odlučuje što je transeksualnost, a što nije, a mi smo već u nekoj vrsti moralnog zatvora dok to čitamo. Od svih ovih biheviorističkih ili "moralnih" pristupa važnije su priče, pjesme i svjedočanstva, teorijski i politički radovi koji dokumentiraju borbu za utjelovljeno i stvarno samoodređenje pojedinaca/ki i grupa. Ono što trebamo su pjesme koje istražuju svijet zamjenica, otvaraju nove mogućnosti u jeziku i životu; vrste politika koje podržavaju i ohrabruju samopotvrđivanje. I ono što trebamo je politička i radosna alternativa biheviorističkom diskursu, kršćanskom diskursu o dobru i zlu, spajanju ta dva pristupa u oblike kontrole roda (gender policing), koja je tiranska i destruktivna.



CW: Smatrate li da je "spol" društveni konstrukt?

JB: Mislim da postoji više načina razumijevanja toga što je društveni konstrukt i moramo biti strpljivi/e s ovakvim terminima. Moramo pronaći način kako da shvatimo kako jedna kategorija kao što je spol može biti "pripisana", dok nas drugo poimanje kategorije spola može dovesti do otpora i odbacivanja pripisavanja spola. Kako razumijemo to drugo poimanje spola? Ono se razlikuje od ovog prvog – to nije nešto što nam drugi daju. No, možda je to nešto što pripisujemo sami/e sebi? Ako je tako, znači li to da ne trebamo druge, ne trebamo druge jezične prakse, društvene institucije i političke imaginarije kako bismo krenuli/e prema naprijed i preuzeli/e one kategorije koje su nam potrebne, a odbacili/e one koje rade protiv nas?

CV: Što bi iz vašeg rada moglo biti korisno trans osobama?

JB:  Nevolje s rodom sam napisala prije 24 godine i u to vrijeme nisam dovoljno razmišljala o trans pitanjima. Neke trans osobe su shvatile da kada tvrdim da je rod performativan, zapravo govorim kako je sve to fikcija, te da je ono što osoba doživljava kao svoj rod stoga "nestvarno, neistinito". To mi nikada nije bila namjera. Htjela sam proširiti naše shvaćanje što bi rodne stvarnosti mogle biti. Ali mislim da sam trebala više paziti na to što ljudi osjećaju, kako je registrirano primarno iskustvo tijela, te na vrlo hitan i legitiman zahtjev da se ti aspekti spola prepoznaju i podrže. Nisam namjeravala tvrditi da je rod fluidan i promjenjiv (moj zasigurno nije). Samo sam htjela reći da svi/e trebamo imati više slobode da definiramo i živimo svoje živote bez patologizacije, derealizacije, maltretiranja, prijetnji, nasilja i kriminalizacije. Pridružujem se borbi u stvaranju takvog svijeta.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević



[2] više o ovome možete pročitati u komentaru aktiviste i zagovaratelja interseks i trans prava  i - bivšeg studenta Judith Butler - Caryja Gabriela Costella, koji je nedavno objavljen na njegovom blogu TransFusion:  

[3] Upućujem i na tekst Lane Pukanić  Napišem "žena" i bude žena, objavljen na MUF-u u kojemu razjašnjava pojmove o kojima je riječ i u ovom intervjuu

Tagovi: butler, intervju, ljudska prava, terf, trans, transeksualnost, transrodnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM