Razgovor

23.05.2015. 11:12:09 - Dolores Marčetić

'Usudim se reći, usudi se i ti!'

Aleksandra Hampamer: 'Biram ljubav, a ne strah. Slobodu, a ne granice. Što ti biraš?'

(Foto: Stephanie Koehler)

Nasilje u obitelji je nečija svakodnevica. Iako živimo u vremenu u kojem bi društvo umjesto tabuiziranja ozbiljnih problema, trebalo otvoreno razgovarati i pružiti svu moguću potporu žrtvama zlostavljanja, to nažalost nije tako. U zadnjih 20 godina neke od najrazvijenijih zemalja na svijetu razvile su učinkovit sustav pružanja pomoći zlostavljanoj i zanemarenoj djeci. Hrvatska je tek unazad nekoliko godina o zlostavljanju počela govoriti u široj javnosti što je dovelo do povećanja javne svijesti o problemu pred kojim ne smijemo zanijemiti. Aleksandra Hampamer je spisateljica, aktivistkinja i žrtva nasilja koja je odlučila nešto promijeniti u svom, ali i u životu drugih ljudi s kojima dijeli istu sudbinu. U svom prvom romanu 'Očuh i kopile' otvoreno je progovorila o svakodnevnim batinama i zlostavljanju kroz koje je prolazila u djetinjstvu.

Upravo je šutnja ono što je Aleksandra prekinula i unatoč ožiljcima iz djetinjstva, svoj život posvetila svima kojima je pomoć potrebna. Izdignuti se iznad vlastitih patnji iz prošlosti i izgraditi neki bolji svijet za ljude i životinje koji nas okružuju, primjer je snage i hrabrosti koja inspirira i od koje svi trebamo učiti. Aleksandra danas živi i radi u Čakovcu gdje vodi nakladničku tvrtku Dvostruka duga, Udrugu Umjetnost davanja i Sklonište za napuštene životinje Prijatelji Čakovec. Dosad je izdala tri knjige – Ajurveda za svaki dan, 108 pitanja o Integralnoj meditaciji i Nova kuharica.

Krajem 2014. godine objavili ste knjigu 'Očuh i kopile' u kojoj progovarate o djetinjstvu punom nasilja koji ste proživljavali punih deset godina, prije nego ste pobjegli od kuće. Što vas je potaknulo da javno istupite svojim iskustvom?

Kroz moje volontiranje u 'Udruzi Umjetnost davanja Čakovec' i 'Skloništu za napuštene životinje Prijatelji' često se susrećem s raznim oblicima nasilja nad slabijima – djecom, ženama i životinjama. Budući da sam i sama bila žrtva nasilja, lakše prepoznajem obrasce nasilnik-žrtva te sam svojom pričom htjela potaknuti žrtve da se odluče reći "ne" nasilju, a društvo da i kroz moje iskustvo progovori ponovo o toj tabu temi.

Paralelno s promoviranjem knjige započela je i suradnja s agencijom Dhar media i kampanja "Usudim se reći, usudi se i ti!". Možete li reći nešto više o projektu?

Cilj kampanje "Usudim se reći, usudi se i ti" je na jednom mjestu okupiti sve informacije koje mogu biti od vitalne pomoći žrtvama nasilja kad se jednom odluče izaći iz pakla u kojem žive. Mnoge žrtve ne znaju što učiniti, koji im je prvi korak, kome se obratiti, srame se što su žrtve nasilja i sl. Cilj kampanje je i ohrabriti ih da učine taj prvi korak koji ih može dovesti do vitalne i važne promjene u životu, a mnogima doslovce i spasiti život.

 Mnogi ljudi su proživjeli slične životne situacije. Koliko često se zatraži pomoć putem vaše kampanje?

Po izlasku knjige dobila sam jako puno mailova, sms poruka, Facebook poruka podrške, ali i puno priča, uglavnom žena (iako je bilo i nekoliko muškaraca koji su se javili) koje su proživjele ili proživljavaju sličnu situaciju mojoj. Mnogima je knjiga i cijela kampanja bila poticaj, te na neki način smjernica da su na pravom putu.

Nedavno ste sudjelovali u projektu 'Woman across Borderss' aktivistkinje i fotografkinje Stephanie Koehler koja intervjuirajući žrtve seksualnog nasilja i fotografirajući dio njihova tijela s ispisanom porukom, pokušava osvijestiti javnost o problemima s kojima se suočavaju žene žrtve seksualnog nasilja. Kako je izgledao njezin boravak u Hrvatskoj i koja rečenica je fotografirana na vašim rukama?

Bio je to vrlo zanimljiv susret posebice zato što su sve žrtve nasilja koje je dotad Stephanie intervjuirala i fotografirala željele ostati anonimne. Susret sa mnom bio je velika prekretnica, prema njezinim riječima, za njezin projekt jer je upoznala ženu koja je poput nje, javna aktivistica protiv nasilja nad ženama i u obitelji. Naše je druženje proteklo jako lijepo i nadam se da će i u njezinoj matičnoj zemlji imati odjeka na žene koje prolaze slična iskustva. Na mojim rukama smo ispisali: I choose Love, not fear, Freedom, not boundaries. What you will choose? Biram ljubav, a ne strah. Slobodu, a ne granice. Što ti biraš?

U suradnji s Adrianom Kezeleom osnovali ste izdavačku kuću 'Dvostruka Duga' kojom promovirate život u skladu s prirodom. Kako je započela vaša suradnja?

Bilo je to davno, prije 24 godine. Upoznali smo se na tečaju meditacije koju prakticiram sada već iste te 24 godine dva put dnevno i koja mi daje toliko potreban mir i energiju za sve projekte kojima se bavim. Osnovali smo nakladničku kuću u želji da knjigama mijenjamo svijet oko sebe i pomognemo ljudima da pronađu unutarnji mir, sreću i slobodu u životu i eto i danas to radimo s jednakim žarom kroz mnoge projekte, promocije, radionice i seminare.

Još kao djevojčica sanjali ste da pomažete ljudima oko sebe. Danas ste volonterska predsjednica 'Udruge Umjetnost davanja' koja pomaže djeci i starijima. Čime se bavite i koje projekte ste uspjeli ostvariti?

Još kao djevojčica sam uvijek bila predsjednica razreda, održavala dopunsku nastavu za učenike iz mog razreda koji su trebali pomoć u matematici i sl., a kako sam rasla tako sam uvidjela da je pomoć drugima nešto što itekako oplemenjuje i naš život. Jednom davno sam pročitala pjesmu Enesa Kiševića o davanju i ljubavi i u srce mi se silno urezao jedan stih kojeg i danas jasno pamtim: "Naše je, ljubavi, samo ono što smo drugima dali".

I zaista, jednog dana kad odemo s ovog svijeta ionako nećemo sa sobom moći ponijeti materijalna dobra koja smo stekli i u kojima smo uživali za svog života, ali ćemo ponijeti utiske i iskustva, nadam se ljubavi i davanja. Voljela bih da to bude moja ostavština, da ljude potaknem na širenje ljubavi i davanja kao što to već deset godina činimo kroz 'Udrugu Umjetnost davanja' kroz razne projekte od kojih najviše volim projekt 'Mala igračka za veliki dječji osmijeh' putem kojeg smo svake godine skupljali igračke, lektiru, knjige, odjeću, školski pribor za djecu bez roditeljske skrbi. Najljepši osjećaj je onaj kad vidite osmijeh djeteta na licu jer je dobilo poklon.

Aktivistica ste za prava životinja, te voditeljica Skloništa za napuštene životinje Prijatelji Čakovec, a vašim angažmanom zabranjen je lov na području gdje živite. Tko sve sudjeluje u radu skloništa i imate li financijsku potporu grada?

Životinje su mi u srcu jednako kao i djeca jer one nemaju svoj glas da mogu govoriti za sebe, a nažalost u današnjoj civilizaciji iskorištavane su na sve moguće načine uz mnogo okrutnosti, patnje, bola i smrti. One, isto kao i ljudi žele živjeti, udisati isti svježi zrak, diviti se suncu i opipati mokru travu pod nogama te umrijeti prirodnom smrću nakon što su provele život u miru i sreći. No, to nažalost nije tako. Samo u industriji hrane godišnje se ubije više od 60 milijardi životinja koji život provedu u užasnim uvjetima industrijskih farmi. Vrlo sam rano osvijestila da ne želim biti dio tog lanca i da u svoje tijelo i u svoju okolinu ne želim unositi strah, bol, tugu, patnju i smrt te sam već više od dvadeset godina vegetarijanka, a sada i veganka te aktivistica za prava životinja. Ne podupirem stav "Ma, to su samo životinje"... jer taj nas je stav i doveo do toga da svjesna i osjećajna bića tretiramo kao stvari iako smo itekako svjesni da životinje mogu jednako tako kao i ljudi osjećati bol, tugu, strah, ali i sreću, radost i veselje.

U skloništu volontiram od 2008. godine, a protekle tri kao voditeljica skloništa uz 5 djelatnika i tridesetak povremenih volontera. Sklonište je registrirano kao Sklonište za napuštene životinje Međimurske županije i gotovo sve općine i gradovi Međimurske županije podupiru naš rad plaćanjem 10 posto ukupnih troškova skloništa dok se za preostalih 90 posto trebamo snaći sami pa stalno smišljamo razne projekte koje provodimo kako bismo namaknuli sredstva za brigu o, nažalost, sve većem broju napuštenih životinja. U ovom trenutku skrbimo o njih 300, od čega o 60- tak štenaca.

Što se tiče lova, u potpunosti sam protiv onog dijela lova koji uključuje ubijanje. Lovci se često promoviraju kao čuvari prirode i podupirem njihovu brigu o prirodi, šumama, staništima životinja, brigu o hrani za divljač zimi, ali ubijanje, često iz puke zabave ili turizma, oštro osuđujem.

 Vaša knjiga i dugogodišnji rad s potrebitima, mnogima je vratilo vjeru u bolji život. Koji su vaši sljedeći koraci u profesionalnom i aktivističkom životu?

Knjiga je prevedena na engleski i njemački jezik, te mi je želja proširiti moju poruku i izvan granica Hrvatske. Knjiga na engleskom već je dostupna na Amazonu, a uskoro će to biti slučaj i s knjigom na njemačkom jeziku.

U Skloništu smo upravo u tijeku organizacije sad već tradicionalnog koncerta za naše čupavce pod nazivom 'Mi smo njihov glas' koji će se održati 16.6. u Centru za kulturu u Čakovcu.

Istovremeno, profesionalno pokrećemo proizvodnju vege hrane i brand Vegefino što mi je također dugogodišnja želja, jer jako volim kuhati, a i jesti. Na taj način mogu ljudima pokazati da prehrana može biti jako fina i ukusna bez sastojaka životinjskog podrijetla, te istovremeno zdrava i etična.

Nedavno sam navršila 45 godina i za rođendan sam poželjela doživjeti još barem toliko kako bih stigla ostvariti sve svoje želje i planove i doživjeti svijet koji će biti tolerantniji, ravnopravniji, sretniji i bolji za sve nas, a posebice za one koji dolaze nakon nas, našu djecu.

Tagovi: aktivizam, aleksandra hampamer, hrvatska, kampanja usudim se reći usudi se i ti, nasilje u obitelji, volontiranje

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM