Razgovor

17.05.2015. 07:15:03 - Marinella Matejčić

Razgovor s Ritom Banerji, aktivistkinjom i feminiskinjom

Genocid u Indiji: Gdje je 62 milijuna žena?

Rita Banerji

Rita Banerji

Indija se suočava s ogromnim problemima – rodno uvjetovanim pobačajima, ubojstvima radi miraza, ritualnim ubojstvima udovica, napadima kiselinom i ubojstvima djevojčica do 15 godina starosti, kao i smrtnošću pri porodu. Indija provodi genocid nad ženama već više od stoljeća. O tome smo razgovarale s Ritom Banerji, aktivistkinjom i feministkinjom, koja je, kako bi ukazala na navedene probleme, pokrenula kampanju "50 Million Missing".

50 Million Missing kampanju ste pokrenuli 2006. godine. Kako ste došli do tog broja i, nastavno, kampanju? Koliko su precizni popisi stanovništva u Indiji?

Brojka od 50 milijuna izračunata je u jednom znanstvenom radu 2005. godine, temeljenom na popisu stanovništva iz 2001. Britanci su svojedobno počeli popisivati stanovništvo, i to je zapravo izuzetno intenzivan projekt koji traje godinu dana. Moglo bi biti preciznije jer se podaci ne digitaliziraju odmah, ali se ne unose niti sva rođenja i smrti, tako da je zapravo svejedno. Kako je zadnji popis bio 2011. godine, mislim da još ne postoje procjene koliko je žena nestalo tijekom stoljeća, ali sam sigurna da bi taj broj sada mogao iznositi više od 50 milijuna.

Kampanju sam pokrenula 2006. godine kada su službeni podaci govorili da se radi o 50 milijuna djevojčica i žena koje "nedostaju" društvu. Prema podacima UN-a, u 2008. godini se radilo o 62 milijuna žena. U praksi, to znači da u Indiji postoji najmanje 62 milijuna muškaraca koji nikada neće naći ženske partnerice iz njihove vlastite kulture. Šanse za društveni kolaps u takvim uvjetima su ogromne: takav razvoj događaja može voditi do širenja seksualnih zločina, perverzija i anarhističkog shvaćanja reda i poretka. Ionako se već borimo protiv trgovanja djevojčicama širom države, koje prodaju kao "mlade" u onim regijama gdje je omjer spolova toliko narušen da mladići ne mogu pronaći supruge. Obitelji s mnogo sinova, koje si ne mogu priuštiti ženu za svakoga, često kupe jednu djevojku koju onda dijele sva braća. Uništeni prirodni omjer muškaraca i žena više se ne može ispraviti. Vjerovanje da se to događa zbog feticida je krivo – naime, podaci pokazuju da broj ubojstava raste s godinama, odnosno, više je djevojčica ubijeno od 1 do 15 godine života, nego radi rodno uvjetovanih pobačaja. Također, feticidi i ubojstva djevojčica nisu nešto što obilježava isključivo siromašne obitelji – ubojstva su učestalija kako su roditelji obrazovaniji i bogatiji.

Koji je najveći uspjeh kampanje?

Mislim da je naš najveći uspjeh to što smo pitanje rodno uvjetovanih ubojstava, gendercide, uspjele nametnuti kao pitanje od globalnog značaja. Mislim da smo prva globalna kampanja koja se bavi pitanjem ubojstava žena radi spola. Kada smo na našem blogu plasirale konkretne informacije i brojke, ljudi su bili šokirani. Sada većina zna. Također, važno je i to što smo uspjele problem plasirati kao globalno kršenje ljudskih prava, a ne samo kao kršenje ženskih prava ili samo problem Indije. Kada smo počele s projektom, 75 posto nas smo bile žene i 25 posto su bili muškarci. Naša baza podržavatelja/ica na svim društvenim mrežama (pola milijuna ljudi u 205 zemalja) sastoji se od 47 posto muškaraca i 53 posto žena. To je, zapravo, primjenjeni "He for She".

Surađujete li s drugim organizacijama koje rade na polju seksualnih i reproduktivnih prava i zdravlja? Vaša kampanja funkcionira po "zero fund" principu, odnosno bez ikakvih sredstava. Imate li problema s volonterima/kama, mogu li se oni/e povezani s problemom i odlučiti uložiti svoje vrijeme u to?

Čim osoba shvati da je to globalni problem, problem ljudskih prava – poveže se s i poželi djelovati. Izuzetno smo zadovoljni/e s ljudima koji volontiraju na našim blogovima, prezentacijama, koji prevode, itd. U smislu organizacije, ne radimo niti s jednom organizacijom u nekom kontinuitetu. Važno pitanje je u kojoj mjeri bi suradnja s velikim organizacijama pomogla projektu ili ženi u nevolji. Imali smo situaciju mlade žene koju je obitelj njezina muža napala kiselinom, tražeći dotu. Gotovo je umrla. Morali smo joj osigurati operaciju, ali nam niti jedna velika organizacija nije željela pomoći! Pomoć smo dobili/e iz Interplasta – volonterske organizacije kirurga/inja. Davali su nam medicinske savjete i vodili nas kroz krizna razdoblja. Human Rights Law Newtork su napravili sjajan posao s tužbom na sudu.

Naša najveća ženska organizacija za pomoć pri nasilju u obitelji svojedobno je kroz grozna savjetovanja ženama davala krive naputke i vodila grupe podrške žrtvama na način da su više škodile tim ženama nego koristile. Suradnja s drugim organizacijama ima svoje dobre i loše strane.

Jesu li problemi na koje ukazujete kampanjom 50 Million Missing globalni ili specifični za Indiju?

Globalni su. Indijske zajednice u UK-u, SAD-u, Kanadi, Norveškoj – sve imaju "modificirani" broj djevojčica prema dječacima. Također prakticiraju smrtonosne forme nasilja, kao što su ubojstva radi miraza i ubojstva iz časti.

Zašto je to toliko rašireno - feticid, infanticid, ubojstva radi miraza i iz časti? Je li to pitanje tradicije ili patrijarhata?

U mnogim kulturama je održan patrijarhat, ali se u njima ne provodi genocid nad ženama. Genocid nad ženama se događa iz istog razloga kao i ostali oblici genocida – jer je ciljana skupina na margini i dehumanizirana, te se radi toga uništava bez imalo grižnje savjesti ili krivnje. One su jednostavno jednokratne, nebitne.

Možete li nam ukratko objasniti slučaj Purvi Patel i je li dozvoljen pobačaj u Indiji?

Purvi Patel je Indijka. Pobacila je u SAD-u, gdje je i uhićena, od strane američke policije, pod američkim zakonima, gdje je odrasla i čija je građanka.

U Indiji pobačaj nikada nije bio moralno pitanje, to je nešto što dolazi iz kršćanstva. Zapravo su Britanci ti koji su zabranili pobačaj. Kasnije je opet dekriminaliziran, ali ne iz feminističke perspektive koja ženama dozvoljava kontrolu nad njihovim tijelima. Mora postojati liječnička dozvola – u slučaju silovanja, zdravlja i slično. Neoženjene žene mogu ići kod liječnika/ica koje poznaju, ali je najveći problem društvena stigma u slučaju trudnoće kao što je kod Purvi Patel.

Naime, ona je kao građanka SAD-a optužena pod zakonima o feticidu, koji su osmišljeni kako bi se žene zaštitile od treće strane – supružnika, partnera ili neznanca. No, sve se češće događa da države te zakone koriste kako bi kaznile žene. Optužena je za feticid, jer je navodno sama prekinula trudnoću, i zanemarivanje djeteta, jer ga je bacila u smeće, što je samo po sebi kontradiktorno.

Abortiranje ženskih fetusa je ilegalno u Indiji (iako veoma rašireno) i nikada nisam vidjela da su neku ženu tretirali kao kriminalku radi toga i zatvorili. 

Tagovi: 50 million missing, abortus, genocid, indija, pobačaj, rita banerji, ubojstva žena, žene, zločini nad ženama

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM