Razgovor

17.04.2015. 11:32:12 - Dolores Marčetić

RAZGOVOR S LEJLOM HAIRLAHOVIĆ

'Ovo je borba za državu, nikako protiv nje'

Što je presudno kod zapošljavanja u državnim institucijama i koje su odlike potrebne kako bi uspješno prošli natječaj? Iako bi odgovor na ovo pitanje trebalo biti znanje, zamjenjuju ga neregularnosti i namještanja javnih natječaja za radna mjesta koja su već odavno dogovorena ili prepuštena subjektivnoj odluci članova Komisije. Mali broj ljudi spreman je sa svojim pričama i iskustvima izaći u javnost, a još je manje onih koji odluče pravdu tražiti na sudu. Manjak hrabrosti, te dugotrajna i skupa procedura najčešći su razlozi zbog koji odustaju od borbe za pravdu. Slučaj diskriminacije Lejle Hairlahović iz Cazina prilikom zapošljavanja u Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta Bosne i Hercegovine, već nekoliko mjeseci privlači pozornost medija u susjednoj nam državi.

Lejla je profesorica engleskog jezika i književnosti, te magistrica europskih studija. Trenutno je na završetku doktorata etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bila je koordinatorica i organizatorica mnogih kulturnih i sportskih događaja, te se aktivno bavila rukometom. Od početka procesa akreditacija visokoškolskih ustanova u BiH nalazi se na listi stručnjaka/inja Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta. U istoj Agenciji 2014. godine prijavila se na javni natječaj za radno mjesto koje nije dobila, kao niti odgovore za kriterije po kojima je Komisija ocjenjivala. Nakon što je iscrpila sve pravne lijekove, odlučila je podnijeti tužbu za diskriminaciju na spolnoj i nacionalnoj osnovi, te mjestu prebivališta. Tužba Lejle Hairlahović protiv Bosne i Hercegovine, Vijeća ministara BiH, Odbora državne službe za žalbe, te Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta Bosne i Hercegovine, konačnu odluku i rasplet događanja dobiva krajem travnja ove godine.

U ožujku 2014. godine prijavili ste se na objavljeni javni natječaj Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta Bosne i Hercegovine. Kako je izgledalo testiranje i što je uslijedilo nakon njega?

Da, prijavila sam se na objavljeni javni natječaj za dvije upražnjene pozicije. Jedna je bila u sektoru visokog obrazovanja, a druga u sektoru osiguranja kvaliteta. Testiranje je obavljeno u Banjaluci i sastojalo se od pismenog i usmenog dijela ispita. Na pismenom smo nas troje, Stevandić Bojan, Ateljević Dalibor (primljeni u radni odnos) i ja, ostvarili maksimalan broj bodova. Za Stevandića su mi već ranije rekli da će biti primljen jer je tu radio/radi pripravnički staž. Na usmenom dijelu je bilo pet članova komisije. Rezultati su pokazali da su Stevandić i Ateljević zauzeli prva mjesta, jedan u sektoru visokog obrazovanja, a drugi u sektoru osiguranja kvaliteta. Razlika između nas je oko jednog boda.

Nakon što je posao dodijeljen drugim kandidatima, a od Komisije niste dobili uvid u dokumentaciju natječaja, prijavili ste slučaj diskriminacije sudu u BIH.  Što vas je potaknulo da pravdu i odgovore potražite sudskim putem? Na čemu se temelji vaša tužba?

Žalila sam se i tražila na uvid zapisnike. Zapisnika o intervjuu nema, a dostavljen mi je samo spisak pitanja koja su nam postavljana. Postoje tabele o bodovanju koje ukazuju na dogovor i diskriminaciju. Jer, ako u obzir nisu uzete moje kompetencije, onda je presudno bilo to što sam se izjasnila kao Bošnjakinja, to što sam jedina bila iz entiteta Federacija BiH i što sam, ne manje važno, jedina kandidatkinja u užem krugu. Odbor državne službe za žalbe je moju žalbu odbio jednim rješenjem koje nije pobilo moje navode. Naglašeno mi je i da sam prekvalificirana jer su oni tražili SAMO sedmi stupanj. Ostavljena mi je mogućnost obraćanja Sudu BiH i sada sam tu, u parničnom procesu. Cilj mi je da se ponište rješenja, kako Agencije, tako i Odbora državne službe za žalbe jer nije postupano po pravilima postupka,  nije se primijenio zakon, niti se spriječila diskriminacija. Mnogo puta do sada sam dobivala negativne odgovore na natječaje, ali ovo je kap koja je prelila čašu. Znači, ja nisam kompetentna da se bavim osiguranjem kvaliteta, dok netko, tko nije prošao obuke, nije sudjelovao u akreditaciji i tko se, na kraju krajeva, ne nalazi na listi stručnjaka, jest kompetentan. Ne želeći nikoga omalovažiti, ja samo želim istinu oko svega što se događalo.

Centar za istraživačko novinarstvo je nedavno objavio podatak da između 300 i 400 ljudi uđe u državnu službu preko pripravničkog staža koji, za vrijeme trajanja natječaja, bude reguliran ugovorom o djelu. Tek svaki dvanaesti kandidat bez reference pripravnika u određenoj instituciji uspije se zaposliti u državnoj službi.

Kakva je bila reakcija javnosti nakon što ste se odlučili zauzeti za sebe i prijaviti državne institucije za diskriminaciju?

Reakcija javnosti je bila pozitivna. Dolazile su poruke podrške sa svih strana, kao i riječi suosjećanja jer ovo nije izuzetak. Ovo je, nažalost, pravilo. Bilo je i onih koji su osporili moju borbu, ali za njih kažem da su, ili dobili što su željeli, ili će dobiti, na način koji nije po zakonu. Neki su mi govorili: "Zar si očekivala da će te primiti u Banjaluci?!" na što sam odgovarala da je meni Banjaluka moja država kao i Sarajevo, i Tuzla, i Mostar, i Ljubuški, i Srebrenica. Nema razlike.

Mislite li da će vaš slučaj uspjeti promijeniti neke pravilnike i zakone koji su trenutno na snazi, a pogoduju radu Komisije?

To mi je primarni cilj. Kada su me neki osudili jer, kao, tužim državu, ja sam rekla da je ovo borba Lejle ZA državu, a nikako protiv nje. Ta država za koju se borim je država ravnopravnih koja cijeni kvalitetu. Dakle, ako bih postigla u ovoj svojoj borbi pokrenuti izmjenu diskriminacijskih pravilnika koji komisijama daju famozno diskreciono pravo koje, u prijevodu na bosanski, znači da rade što hoće i da nikome ne odgovaraju, to će biti veliki plus zbog onih koji dolaze. Prema postojećim pravilima, ocjenjuju vas oni koji su, ili prema stupnju obrazovanja ispod vas, ili o tom području ne znaju puno jer se imenuju iz državnih institucija, a vi nemate pravo znati zbog čega niste zadovoljili na intervjuu jer je njihova ocjena subjektivna i ničim obrazložena. Procedure treba otvoriti i učiniti transparentnima, a one koji ocjenjuju kandidate treba učiti odgovornosti.

Bliži se datum glavne rasprave na Sudu u Bosni i Hercegovini, koji je zakazan za 23.04.2015. Kakav ishod očekujete?

Ja sam po prirodi borkinja, a sportski život me naučio tome da nema predaje, čak i onda kada je protivnik jači. Moj protivnik u ovom slučaju jest nadmoćan, ali ja se nadam najboljem. Nadam se da će se stvari pokrenuti u nekom boljem pravcu.

Izjavili ste da imate želju ostati u BIH, no ne isključujete opciju odlaska u zemlje kojima su potrebni mladi i obrazovani ljudi. Kakvi su vam planovi ako odluka suda ne bude u vašu korist?

Stojim iza onog što sam rekla, a to je da, ako mene ova država ne treba, trebam otići. I nisam ja jedina, opet se vraćam na tu priču. U pitanju su stručnjaci koji čine kičmu jedne države, pa smo u situaciji da ostajemo bez liječnika i inženjera. Možda to nekome odgovara, ali to je veoma opasno za ovu zemlju.  Apsurdna je izjava direktora spomenute Agencije, Huseina Nanića,  da Europa, tobože, otima stručnjake BiH, pa se on pita je li to smišljen projekt. Moj komentar na to je da upravo takvi kao on tjeraju mlade iz države jer im ne daju mogućnosti da svoje znanje upotrijebe u njoj.

Ja ne mogu pretpostavljati odluku suda, ali, ako ovo sve bude uzalud, sigurno je da ću izgubiti vjeru koju još imam u pravdu i iste mogućnosti za sve u BiH.

Tagovi: bih, bosna i hercegovina, diskriminacija, diskriminacija pri zapošljavanju, svijet rada, tržište rada, zapošljavanje

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM