Razgovor

30.03.2015. 20:42:53 - Ana Maria Filipović Grčić i Vedrana Lovrinčić

40 dana za život

40 dana selektivnog humanizma

40 dana za život i kontra prosvjed u Puli

40 dana za život i kontra prosvjed u Puli (Foto: FB: CGI Poreč)

Ovaj tekst nastao je na temelju razgovora s Antom Čaljkušićem, voditeljem hrvatskog ogranka međunarodne inicijative '40 Days for Life'. Proces pisanja teksta bio je dug i ne pretjerano lagan (poglavito zbog toga što se Čaljkušić pokazao kao ugodna osoba koja je uzela vremena da odgovori na naša pitanja i pojasni nam djelovanje Inicijative op.a.). Nakon brojnih peripetija i prekoračenih rokova donosimo vam tekst o Inicijativi iz dva senzibilitetom različita kuta.

Tijekom veljače i ožujka dva puta smo razgovarale s Antom Čaljkušićem, koordinatorom Inicijative 40 dana za život. U Hrvatskoj je Inicijativa 40 dana za život i njihova molitvena kampanja prvi put pokrenuta na prvi dan Korizme 2014. godine u Zagrebu, pred bolnicom Sestara milosrdnica. Inicijativa je do sada održala dvije molitvene kampanje – za trajanja prošlogodišnjeg Korizmenog razdoblja i jesenas - a treća kampanja se poklapala s trajanjem ovogodišnje Korizme. U tom periodu su pripadnici/ce Inicijative pred bolnicama diljem Hrvatske molili za prekid pobačaja. Na upit o poticaju na koji je Inicijativa 40 dana za život pokrenuta u Hrvatskoj Čaljkušić pojašnjava kako je Inicijativa 40 Days for Life hrvatske organizatore privukla zbog svoje jednostavnosti. Pojasnio je kako međunarodna Inicijativa sadrži tri ključna elementa: molitva i post, miroljubivo bdijenje i osvješćivanje lokalne zajednice. Kako se Inicijativa u mnogim državama pokazala veoma djelotvornom organizatori su se odlučili osnovati i hrvatski ogranak. Čaljkušić je naglasio kako on predstavlja molitvenu inicijativu te kako njima nije cilj miješati se u zakone. Pripadnici/e Inicijative mole da jednoga dana dođe do prekida pobačaja u cijeloj Hrvatskoj i u cijelome svijetu – a kako će do toga doći - zakonskim regulacijama ili na neki drugi način, Čaljkušić kaže da ostaje na ljudima da se dogovore. Cilj Inicijative je osvijestiti ljude miroljubivim putem. Uz samo osvještavanje ljudi o kršćanskom pogledu na pobačaj, Inicijativa surađuje s civilnim udrugama Betlehem i Djetešce na sunašce koje pružaju psihološku, religijsku i materijalnu pomoć trudnicama kojima je takav vid pomoći potreban. Takva vrsta pomoći počiva na donacijama i volonterskom radu članova/ica i podupiratelja/ica Inicijative i spomenutih udruga.

Ana Maria: Koordinator Čaljkušić neprestano ističe kako se akcija pokazala izuzetno uspješnom, pri čemu je kao primjer navedeno zatvaranje klinike za pobačaje u Texasu, te da je tijekom 10 godina postojanja akcije vani spašeno preko 9.000 života upravo jer su, tobože, žene vidjele molitelje. Problematična je potom netransparentnost i nedokazivost podataka kojima barataju, netransparentnost, a istovremena atraktivnost brojki zapravo je potencijalna manipulacija. Inicijativa je uvjerena kako su molitvene akcije zaslužne za priziv savjesti u Vinogradskoj bolnici. Više puta Čaljkušić ističe kako je udruga Betlehem zaslužna za spašavanje života. Navodi kao primjer djevojke iz Vukovara, kojoj je financijski jednokratno pripomognuto nakon čega se ona odlučila ne izvršiti namjerni prekid trudnoće. Iako je možda u pozadini svega iskrena potreba da se u takvoj situaciji pomogne, na kraju ipak ostane gorak okus upletanja – odnosno, ne slave li svoju pobjedu zasnovanu na činjenici da je žena (bila) siromašna?  Ne osuđujem(o) što je riječ o jednokratnoj pomoći jer je svaka pomoć dobrodošla, no ekonomski faktor je slaba točka, s obzirom da djecu treba odgajati i financijski potpomagati minimalno do njihove 18.-te godine života, pa se izlaženje u javnost s podacima poput ovoga doima samo kao skupljanje bodova. Kada smo ga upitale zašto ne vrše planirani pritisak na nekim drugim gradskim lokacijama i javnim površnima (glavni gradski trg, Markov trg i sl.), dobile smo odgovor kako su odlučili djelovati direktno na mjestu događaja jer žene ne odlaze pobaciti ispred Vlade. Na pitanje jesu li zabrinuti kako njihova akcija ometa liječnike i osoblje u radu, kao i pacijente i slučajne prolaznike, odgovorili su negativno. Koliko je to neskroman odgovor.

Vedrana: Upitale smo Čaljkušića na koji način Inicijativa 40 dana za život gleda na pravo žene na slobodno odlučivanje o vlastitom tijelu sažeto krilaticom 'moje tijelo, moj izbor!'. U tom pogledu stav Inicijative je kako "svaki ljudski život ima pravo na život", da "svako začeto dijete ima pravo na život" te da "nitko nema pravo odlučivati o nečijem životu". Čaljkušić je istaknuo kako iz iskustva zna kako su ljudi koji su rođeni nakon što su njihove majke odustale od abortusa i odlučile iznijeti trudnoću, veoma zahvalni na činjenici da su rođeni. Članovi Inicijative sebe vide kao zagovornike začete djece te smatraju da "svaka ljudska osoba ima pravo na život" te kako "Hrvatska u svom Ustavu ima članak koji kaže kako nitko nema pravo ubiti čovjeka". U pogledu krilatice 'moje tijelo, moj izbor!', članovi/ice Inicijative smatraju kako se ne radi o ženinom tijelu, već o "novom tijelu, ljudskom biću".

Ana Maria: Problematično je kada u određenom trenutku protivnici prava na pobačaj svoje stavove formiraju na temelju nekih suludih i dokazano neodrživih, nehumanih premisa, pri čemu postaju zbilja prikladni za diskreditaciju na više razina, primjerice: "Nekadašnja je obitelj bila velika patrijarhalna zajednica, utemeljena na očevu autoritetu. Među južnim Slavenima to su bile tzv. velike ili zadružne kuće, zadruge, ali osnovna organizacija slična je širom Evrope. Takve su obitelji bile stabilne i nepokretne." (Milovan:1974.). Dakle, od onog kako je tako oduvijek bilo i tako treba ostati (da je odluka o ženskom tijelu muškarčeva u biti ili zajednička društvena) odnosno, patrijahat = stabilnost, i možda najproblematičniji stav: "Djevica Marija je rodila, pa nakon nje više nitko nema pravo samostalno odlučivati o vlastitom tijelu." To lupanje parola o BDM (Blaženoj Djevici Mariji) kao ozbiljan argument u nekoj raspravi o pravnim problemima, etici i/ili moralu zvuči kao ulomak iz Alan Forda. S jedne strane znanstveno dokazane činjenice, tisućljetna borba za ljudska prava – s druge strane: nečija osobna uvjerenja .

Vedrana: Kršćanstvo smatra kako ljudski život nastaje začećem. I članovi/ice Inicijative 40 dana za život imaju pravo živjeti i zagovarati svoja uvjerenja kako život/ljudska osoba nastaje začećem. Ono što je problematično jest to što 'ljudsko biće' i 'život' nisu, govoreći iz laičke perspektive, istoznačnice. Odgovori na pitanja što je život i što je i kada nastaje ljudsko biće nije jednoznačan i sigurno bi različite kulture dale različite odgovore na njih. Ta pitanja mogu biti predmetom filozofskih i sličnih promišljanja. No ono što svima mora biti jasno jest to da žene kao ljudska bića, kako ih definira Ustav Republike Hrvatske i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, imaju nezavisna/vlastita tijela i moraju imati slobodu da njima raspolažu na slobodan način. Budući da fetus do određenog stupnja razvoja ni na koji način ne može ostvariti nezavisnu egzistenciju izvan ženinog tijela, te time steći status nezavisnog bića, nezavisnog života, on je dijelom ženinog tijela o kojem odlučuje žena. Zagovaranje prava začete djece i potkrepljivanje takvog zagovaranja izjavama ljudi koji su već rođeni (a njihove majke su inicijalno planirale pobaciti) simbolički stavlja u usta fetusa riječi koje izgovaraju već formirana ljudska bića što ojačava sliku fetusa kao formirane osobe. Pretpostavljamo kako nitko iz Inicijative ne bi izjavio da je fetus sposoban za takvu vrst mišljenja, ali takve paralele potkrepljuju religijski stav o fetusu kao o  zasebnoj osobi i o abortusu kao o oduzimanju života, ubojstvu. Neki, drugačiji pogled, na fetus bi gledao kao na potenciju. Fetus ima potencijal da postane zasebno ljudsko biće. Ali to što postoji potencijal za razvoj ljudskog bića ne znači da se to mora dogoditi. Može, ali ne mora – sloboda je žene da bira.

Ana Maria: Za Crkvu je pobačaj ozbiljno moralno-etičko pitanje te ga se osuđuje kao prekid ljudskog života koji, po njoj, započinje u trenutku spajanja muške i ženske stanice. Crkveni stavovi uopće ne ostavljaju prostora promišljanjima kako je odluka o abortusu žensko pravo. Citiram: "…(ljudi) svjesni kako je pobačaj moralno zlo, njime se prekida život i on ostavlja teške psihičke posljedice, a opet ga ostavljaju kao mogućnost izbora?" (Baloban, Črpić:1999).

Znanstveni radovi i javno mnijenje nemaju usuglašene stavove o prihvatljivosti prava na pobačaj, pravnim osnovama, granicama pravne zaštite i ograničenju toga prava. Iako je više puta dokazano kako je pravo na pobačaj jedno od osnovnih ljudskih reproduktivnih prava (koje proizlazi iz prava na privatnost, prava na samoodređenje i slobode savjesti i vjeroispovijesti, Rittossa:2005.), ipak svakodnevno dolazi do sukoba stajališta, koja manje ili više imaju tendenciju da u određenoj mjeri remete svakodnevni život, te obavljanja poziva za koji se medicinsko osoblje, na kraju krajeva, svjesno specijaliziralo (primjer bolnica ispred kojih se moli).

Za problem javnog mijenja oko ovog osjetljivog pitanja najviše je zaslužna činjenica kako stavovi protivnika proizlaze gotovo isključivo iz religijske samoidentifikacije, kao i iz sociodemokratskih obilježja, dok zagovaratelji prava na abortus kao zakonom zagarantirane opcije, svoje stavove temelje na univerzalnim, za sve jednakim, općeljudskim pravima.

Vedrana: Budući da je Čaljkušić naglasio kako Inicijativa 40 dana na život nije politička inicijativa koja želi utjecati na postojeće zakone postavlja se pitanje svrhe pozivanja na Ustav i Deklaraciju o ljudskim pravima koje koriste autorice ovog teksta. Jednostavnije: ako članovi Inicijative samo mole - neka mole! Slažemo se kako članovi/ice Inicijative imaju pravo na iznošenje svojih stavova. To pravo im nitko ne može i ne smije osporiti. Međutim, ako pogledamo kontekst u kojem se odvijaju molitve i bdijenja članova/ica Inicijative i retoriku koju oni/e koriste onda možemo uočiti neke zabrinjavajuće obrasce koji itekako zahtijevaju pozivanje na ljudska prava i postojeće zakone. Kako navode Nataša Bijelić i Amir Hodžić u izvještaju "Neokonzervativne prijetnje seksualnim i reproduktivnim pravima u Europskoj uniji":

"Posljednjih nekoliko godina svjedočimo pojavi novih, naizgled 'grassroots' pokreta u državama članicama, a koji, često se oslanjajući na religiozna uvjerenja, mobiliziraju građanstvo na aktivno sudjelovanje u politici oko ultrakonzervativnih agenda vezanih uz pitanja obitelji, rodne ravnopravnosti, seksualnosti i reproduktivnog zdravlja".

Sama Inicijativa 40 dana za život nije politička inicijativa, ali njezini članovi/ice svojim djelovanjem u javni diskurs uvode određeni način govora o pobačaju. Kršćanski govor o pobačaju kao ubojstvu ljudske osobe te povezivanje takvog, kršćanskog viđenja pobačaja sa sekularnom, Ustavnom odrednicom, koja kaže kako "svako ljudsko biće ima pravo na život", stvara dojam kako je kršćansko i Ustavno poimanje ljudskog života istoznačno. Zamagljujući granicu između sekularnog i religijskog govora, kršćansko poimanje ljudskog života, njegovih uvjeta i početaka legitimira se Ustavom i medicinom (pozivanje na Odluku Etičkog povjerenstva Petrove bolnice kako život započinje spojem muške i ženske spolne stanice). U jednom trenutku prestaje biti jasno govorimo li o kršćanskom ili Ustavnom poimanju ljudskog života. Što postaje iznimno bitno ako se u jednom trenutku rasprava usmjeri na Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece.

Ana Maria: Iako nemaju primarnu tendenciju utjecanja na promjenu zakona, ipak su odgovorni za promjenu mišljenja u javnosti oko ženskih reproduktivnih prava. Stvorio se, naime, stav kako to nije ženska odluka, nego društvena - što je vrlo nepovoljan proces koji ženska i ljudska prava vraća stotinama godinama unatrag. Inicijativa sama možda neće stremiti ka promjeni zakona, ali netko drugi, ohrabren njihovim djelovanjem, možda hoće. Odnosno, vjerojatno nije slučajnost da su se gotovo istovremeno pojavile inicijative poput U ime obitelji i 40 dana za život. Ovdje pada u vodu ona: "Mi samo molimo i nenasilno djelujemo", s obzirom da se radi o višoj, povezanijoj, organiziranijoj neokonzervativnosti. Kršćanska vizura se ovime pokušava nametnuti kao jedna od dominantnih, iako smo (nebrojeno puta ponovljeno) sekularna država u kojoj kršćanska pravila mogu biti obvezujuća eventualno unutar njihove zajednice, a ne na razini države.

Vedrana: Pitanje koje se nameće jest zašto bi jedna kršćanska molitvena inicijativa koja nema za cilj izmjenu zakonodavstva uopće imala potrebu posezati za Ustavnim odrednicama kako bi poduprla svoja nastojanja? Odgovor na to pitanje opet zahtijeva osvrt na kontekst u kojemu se njihove molitve odvijaju. Kako navode Nataša Bijelić i Amir Hodžić, posljednjih nekoliko godina diljem EU svjedočimo uspostavi neokonzervativnih grupacija koje imaju za cilj suprotstaviti se postojećim seksualnim i reproduktivnim pravima. U političkom smislu, neokonzervativne grupacije svoje djelovanje predstavljaju kao borbu "(...) za obranu i zaštitu 'ugroženih' vrijednosnih kategorija 'života, obitelji i religijske slobode'". Najpoznatiji domaći primjer takve konzervativne grupacije s političkom agendom svakako je Inicijativa U ime obitelji. Koristeći demokratske alate Inicijativa U ime obitelji uspjela je u Ustav ugraditi diskriminatorno poimanje braka. Konzervativne grupacije, bile one nominalno politički usmjerene ili ne, promoviraju svoje ciljeve i svoja uvjerenja alatima koje im pruža demokratsko društveno uređenje i pritom koriste jezik koji se oslanja na pojmove poput ljudskih prava, ustavnih prava, slobode izbora itd. Iako su često otvoreno povezane s crkvom (ideološki i/ili materijalno), koristeći takvu vrst jezika one se prikazuju kao suvremene grupacije. Prevodeći – namjerno ili slučajno – kršćanske pojmove na svjetovne pojmove takve grupacije uvode određene vrijednosne kategorije u javni diskurs i stvaraju ozračje u kojem kategorije poput 'života' postaju predmetom propitivanja.

Ana Maria: Ima li smisla djelovati na posljedicu, a ne na uzrok (nedostatak edukacije, nedostupnost kontracepcije, ekonomski faktor nižih plaća kod žena/nemogućnosti napretka i zaposlenja) stvar je zdravog razuma, ne zakonodavca. Uopće analizirati i propitivati zašto ne pričaju o metodama kontracepcije i seksualnom odnosu s mladima nema smisla, jer za konkretno ovaj dio populacije nema seksa prije braka, kontracepcija je po njima farmaceutska zavjera. Metoda koju sugeriraju zove se Billingsova metoda ZAČEĆA, ne kontracepcije.

Iako se čitavo vrijeme pozivaju na Isusa, Djevicu Mariju i biblijsku praksu, izluđuje činjenica kako se medicina temelji na tisućljetnom napretku; legislativa na tisućljetnom napornom radu kako bi se stvorio pravni poredak jednak za sve, te temeljen na zdravom razumu. S druge strane, protivnici prava na pobačaj svoje stavove i akcije temelje na osobnim prosvjetljenjima i knjizi u kojoj je potpuno normalno žrtvovati sina jer ti je glas s neba tako rekao.

Ako im vjera nalaže da život shvaćaju od spajanja muške i ženske spolne stanice, i ako su uvjereni da je pobačaj ubojstvo i da je svaki život vrijedan, kao i da je svaki prekid trudnoće ubojstvo, onda bi trebali ipak djelovati isključivo na svojoj mikrorazini – sami se ne odlučiti na njega, u preobraćenju se ograničiti na uži krug obitelji i prijatelja, a ne ambiciozno krenuti utjecati na svekoliku javnost i bivati sretnima kada bolnice u RH prihvate njihov model temeljen na knjizi, koja govori kako nije normalno da žena govori među okupljenim muškarcima, a ne na empirijskom istraživanju.

Vedrana: Problem nije u samom propitivanju niti u raspravi. Povijesni razvoj društva obilježen je propitivanjima i raspravama o kategorijama pomoću kojih tumačimo svijet i vrednujemo vlastita iskustva. Problem je u 'olakom', odnosno nekontekstualnom korištenju pojmova. U ovom slučaju pojma ljudskog života i u posljedičnom izjednačavanju religijskog i sekularnog rječnika. U kontekstu države u kojoj ionako ne postoji jasna granica između države i crkve, u kojoj se rektor sveučilišta poziva na biblijske vrijednosti, u kojoj ministar smatra da ne treba inzistirati na programima koje crkva drži problematičnima, u državi čiji zastupnici/e u Europskom parlamentu glasaju protiv Prijedloga za rezoluciju o seksualnom i reprodukcijskom zdravlju i pravima - takva retorika je itekako opasna. Inicijativu 40 dana za život potrebno je promatrati u tom svjetlu. Nije 'problem' u tome što članovi/ice Inicijative iznose svoje stavove. To je njihovo pravo. Njihove stavove je potrebno uzeti u obzir, ali je isto tako potrebno retoriku koju koriste označiti kao ono što ona jest – kršćanska retorika, kršćansko pojmovlje koje nema nikakve veze sa sekularnim odrednicama na kojima bi trebalo počivati naše društvo.

Ana Maria: Iako je nekoliko puta istaknuo kako smo mi kao društvo odgovorni za svako dijete pa tako i za nerođeno, nisu imali odgovor na pitanje što je sa nezaštićenim pojedincima koji su već rođeni i koji moraju živjeti, nažalost, bez majke. Zadržimo se još sekundu ovdje. Navođenje dječjih domova (za nezbrinutu, napuštenu djecu, popravne ustanove) kao jednog od argumenata izlizano je koliko i  pro life primjer kojim se maltretira djecu od trenutka kada imaju mogućnost izabrati između etike i vjeronauka. "Zamislite kakav bi svijet bio da je majka pobacila Mozarta / Beethovena"! Ali, pazi sad, prilično je važno zapamtiti kako 40 dana za život i slične civilne organizacije tog tipa hodaju po RH izvikujući parole: "Spasimo živote, spasimo ih dok možemo!" No, gdje je nestala njihova odgovornost u prenapučenim i pretrpanim domovima, u borbi oko ubrzavanja postupka posvajanja i svim drugim neuralgičnim točkama djece s realnim problemima? Dajte molim vas, taj vaš selektivni humanizam naprosto je smiješan.

Riječ je o dijametralno suprotnim stavovima i mišljenjima, ali ponavljam – pro choice se temelji na evoluciji i napretku, humanizmu, dok se pro life s ponosom poziva na nešto što je napisano prije 2.000 godina, a i to možda.

Umjesto zaključka: Kada proučavamo muslimanske zemlje koje ženama propisuju nošenje hidžaba mislimo: "Jao, koje kršenje prava – što ženi ima država nametati kako će se odijevati" - to nas šokira i suosjećamo, a isto nametanje jednog pogleda na ženska prava ne prepoznajemo u vlastitoj državi. 

Tagovi: 40 dana za život, pobačaj

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM