Razgovor

14.08.2014. 17:49:58 - Ivana Perić

Umjetnost u službi društvenih promjena

Tamara Abdul Hadi i velike bliskoistočne isključivosti

Tamara Abdul Hadi

Tamara Abdul Hadi

Tamara Abdul Hadi rodila se u Ujedinjenim Aarapskim Emiratima, roditelji su joj iz Iraka, odrasla je u Kanadi. Čim je zaradila svoju kanadsku diplomu, preselila se u Dubai i započela svoju fotoreportersku karijeru. Posljednjih deset godina radovi su joj objavljivani u Guardianu, New York Timesu, Wall Street Journalu, i brojnim drugim velikim svjetskim publikacijama. Jedna je od osnivačica Rawiye, prvog u potpunosti ženskog foto-kolektiva s Bliskog istoka. Tamarini osobni fotografski projekti uvijek su izazovni i snažni, uvijek upiru prstom na društvene promjene i borbu sa stereotipima koji se vežu za arapski svijet. U njenom sjajnom projektu Zamisli arapskog muškarca, arapski muškarci po prvi puta su predstavljeni kao individualci, s kompleksnim identitetima i velikim međusobnim različitostima. Prešli su iz mainstream narativa politizirane skupine i statistike koju čujemo na vijestima u – ljude. Posebno me radovala prilika za razgovor s Tamarom pa se nakon nekoliko tjedana dopisivanja napokon rodio – intervju.

Za početak, možeš li mi reći – zašto fotonovinarstvo? Kada si završila formalno obrazovanje, koja je bila motivacija, čemu taj izbor karijere? Je li to nešto što si oduvijek htjela raditi?

Nekako sam se brzo počela ozbiljno baviti fotografijom nakon što sam završila prvu raznu studija. U to vrijeme sam se bavila grafičkim dizajnom, ali ključni pomak ka fotografiji dogodio se kada sam se preselila u Dubai. Bila sam fascinirana gradom i velikom populacijom migrantskih radnika. Počela sam ih fotografirati, htjela sam podijeliti njihove priče, i to je otprilike bio moj fotografski početak. U to vrijeme sam počela raditi za Reuters kao fotografkinja, a kasnije sam postala i suradnica New York Timesa za Bliski istok. Kada sam odradila tih nekoliko godina, bila sam u mogućnosti fokusirati se na osobne fotografske projekte, što me uvijek najviše radovalo.

Odrasla si u Kanadi, živjela miran život. Kasnije si odabrala karijeru i život na Bliskom istoku. Zašto Bliski istok?

Za to imam jednostavan odgovor – zato što je to moj dom. Tamo sam rođena, tamo leži povijest čitave moje obitelji.

Jedna si od osnivačice Rawiye, prvog u potpunosti ženskog foto kolektiva s Bliskog istoka. Kako se to dogodilo i kakve su bile reakcije drugih?

Ja i druge djevojke iz Rawiye upoznala smo se u Beirutu, nekako su nam se putevi sreli. Pričale smo i odlučile ujediniti snage, vjerujući kako možemo svijetu ponuditi insajderski pogled na regiju. Reakcije su sjajne, posebno cijenimo mejlove mladih fotografa i fotografkinja iz regije, i planiramo neke radionice s njima u budućnosti. U zadnjih smo nekoliko godina izlagale diljem Europe i SAD-a, ali i u Libanonu, UAE i Kuvajtu.

Autoportreti iz Palestine

Autoportreti iz Palestine

Podučavala si  jednogodišnji intenzivni tečaj fotografije za mlade Palestinke, organiziran od strane UNRWA. Cilj je bio podučavati  mlade žene vještinama fotografiranja i uređivanja fotografija, ali i osnažiti ih, potaknuti, motivirati. Možeš li mi reći nešto o tom iskustvu?

To je bilo jako važno iskustvo za mene. Cilj projekta je bio ohrabriti te mlade žene da dijele svijet koji ih okružuje, da ispričaju svoj priče vizualno. Mnoge od njih došle su iz konzervativnih obitelji i bio je velik izazov reći im da iziđu vani i okidaju fotke. Ja zbilja vjerujem da fotografija, kao i druge umjetnosti i mediji, može biti uspješno iskorištena u angažiranju mladih, u podizanju njihovih glasova. To je najvažnije i zato je to iskustvo bilo posebno i uspješno.

U svojim osobnim projektima želiš potaknuti društvene promjene, želiš da posluže kao okidač za novi pogled na Bliski istok. Tu posebno ciljaš na predrasude koje se vežu za taj prostor. Što misliš – koje su najveće i najopasnije od tih predrasuda?

Postoji mnogo zabluda. Svi Arapi su muslimani. Sve žene su potlačene. Svi muškarci su hiper muževni tlačitelji.  Svugdje je rat i opasnost. Postoji ta strana arapskog svijeta koja dobiva TOLIKO pažnje medija, da to postaje jedino što ostaje u glavama ljudi, jedina slika, jedina asocijacija.  Ali, postoje ljudi koji žele znati više, koji traže dodatne informacije, potpunu priču.  Ako pogledate pozorno, otkrit ćete regiju punu različitosti i zadivljujuće kulture.

Tvoj projekt Zamisli arapskog muškarca (Picture an Arab man), postavlja gledatelja/icu u drugačiji odnos prema arapskom muškarcu, njime pomičeš dominatne narative koji se vežu za arapskog muškarca i ono što bi on trebao predstavljati. Možeš li mi reći nešto više o tome, kakve su ti bile namjere kad si započela projekt?

Moja namjera sa Zamisli arapskog muškarca bila je predstaviti arapskog muškarca na humaniji način. Kad sam započela projekt 2008. godine, bilo je to jednostavno zato što mi je bilo dosta općeprihvaćenog i isključivog prikazivanja i opisivanja arapskog muškaraca. Mislim da je važno fokusirati se i na predstavljanje muškaraca, ako želimo istinske društvene promjene, i za muškarce i za žene. Htjela sam ponuditi alternativnu vizualnu prezentaciju suvremenog (arapskog) muškarca, pokazati da postoje drugačije priče, da postoji, jednostavno, ljudska različitost.

Zamisli arapskog muškarca

Zamisli arapskog muškarca

Misliš li da je projekt uspio i u ohrabrivanju arapskih muškaraca da promišljaju vlastite identitete i fluidnost istih?

Mislim da je, nadam se da je. Mislim, to je projekt kojim sam predstavila pogled, moj pogled, na arapske muškarce. Na njih kao očeve, braću, stričeve, muževe, prijatelje, ljudska bića. Mome ocu projekt se jako svidio i to je za mene bio velik uspjeh. Tijekom snimanja me posebno dirnula otvorenost muškaraca i njihova želja da pričaju o svojim identitetima, o mitu muževnosti i općenito spremnost da budu dio jednog takvog fotografskog projekta. Način na koji sam ih fotografirala nije nešto na što su naviknuli – izgledaju nježno i pomalo senzualno, i trebalo je hrabrosti da se ogole i izlože na taj način. Ono što je najvažnije jest to da su svi vjerovali u poruku projekta i bili sretni što im se omogućuje prilika da se pokažu u drugačijem, pravom svjetlu.

Autorica si još jednog sjajanog projekta, Autoportreti iz Palestine (Self Portraits from inside Palestine). Novinari se često bore sa problemima prikazivanja i predstavljanja i ljudi koje vidimo u vijestima gotovo nikada ne dobiju priliku sami birati način na koji će biti predstavljeni, fotografije koje će se prikazati, u kojem trenutku će biti snimljeni, i sl. Sliku o njima kreiraju novinari, često vođeni senzacionalističkim interesima, pritisnuti rokovima i ograničenim medijskim prostorom u koji valja strpati sva ta lica i priče, itd. Baviš se time u ovom projektu. Reci mi nešto više, kako si kroz Autoportrete iz Palestine odlučila pristupiti svim tim problemima?

Projekt se odvio u izbjegličkom kampu Amari u Ramali. Ljudi u tom kampu žive već desetljećima, to je njihov dom. Svi su oni konstantno fotografirani – od strane novinara, turista, usputnih prolaznika. Pomislila sam – idemo staviti stvari u njihove ruke, dopustiti im da sami odaberu kako će biti predstavljeni. Željela sam da sami naprave svoje autoportrete, da sami odluče kada stisnuti okidač. Bila je to interaktivna vježba koja je promovirala samostalno izražavanje, koja je te ljude od objekta pretvorila u subjekt. U ovakvim se projektima uglavnom fokusiram na marginalizirane zajednice, i nakon te prve radionice sam radila autoportrete sa sirijskim izbjeglicama u Ammanu, migrantskim radnicima u Dubaiju, i mladima u Kasserinu (Tunis).

Zamisli arapskog muškarca

Zamisli arapskog muškarca

Velik dio tvog rada vezan je za Palestinu. U posljednje vrijeme pažnja je opet usmjerena na izraelsko – palestinski sukob zbog nemira u Gazi, ali pitanje je koliko će dugo tako ostati. Koliko se stvari uopće mijenjaju, iz tvoje perspektive?

Palestinci i Palestinke su otporni/e i hrabri/e. Mene veseli to što postoji mnogo mladih fotografa i fotografkinja koji bilježe palestinsku svakodnevicu iznutra, dokumentiraju, spašavaju od zaborava. Moj kolektiv, Rawiya, upravo priprema poseban projekt kako bi prezentirale sve te fotografije i skrenule pozornost na Gazu iz lokalne perspektive, onako kaku ju vide ljudi koji u njoj žive.

Imaš li kakvih posebnih želja ili planova u skoroj budućnosti?

Zamisli arapskog muškarca želim objaviti kao knjigu i to je velik izazov za mene, kao i kontinuirani razvoj osobnih projekata i fotografskih radionica koje organiziram. Nedavno sam otvorila umjetničku organizaciju, Fannan, koju koristim kao platformu za te radionice. Uglavnom, puno posla, ali i zadovoljstva u svemu.

Tagovi: bliski istok, fotografija, fotonovinarstvo, rawiye, tamara abdul hadi, umjetnost, zamisli araspkog muškarca

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM