Razgovor

03.07.2014. 11:00:13 - Ivana Perić

Razgovor s palestinskom pjesnikinjom Jehan Bseiso

Jehan Bseiso i dug povratak doma

Jehan Bseiso palestinska je pjesnikinja (također i istraživačica i aktivistkinja) koja je odrasla u Jordanu, u koji je njena obitelj izbjegla prije nekoliko desetljeća. Ima trideset i jednu godinu i u međuvremenu je u putovnici skupila pečate iz čitavog svijeta – živjela je, studirala i radila otprilike svugdje – od Los Angelesa i Bruxellesa do  Beiruta i Kaira, u kojem trenutno živi. Piše za The Palestine Chronicle i trenutno radi na zbrici pjesama Conversations Continued (Nastavljeni/neprekinuti razgovori). Arapska poezija trenutno je u jednoj od svojih plodnijih faza, nedavno je izišla zbirka pjesma Ja sam prosjakinja svijeta (I am the beggar of the world) afganistanskih pjesnikinja, antologija suvremene palestinske poezije A bird is not a stone (Ptica nije kamen), a umjetnici/e okupljeni/e u kolektivu Poeticians, čija je članica i Jehan, svoju poeziju izvode diljem arapskog svijeta – od Beiruta, preko Ammana, do Dubaia.

Ono što me privuklo Jehan i njenom pisanju jest to što kada piše o specifičnoj temi ili događaju, određenoj "sirijskoj stvari" ili "palestinskoj stvari", vi osjećate da je to univerzalno pitanje, stvar istine, pravde, ljubavi – ona uspjeva ogoliti stvar do same srži – do te neke ljudskosti, općeg mjesta s kojim se svi mogu poistovjetiti.

Nedavno je povodom šezdeset i šest godišnjice Nakbe, palestinske katastrofe, za The Palestine Chronicle napisala pismo Ghassanu Kanafaniju, palestinskom piscu i članu PLO-a, koji je 1972. godine ubijen u Beirutu. U pismu, između ostalog piše (moj slobodan prijevod):

Dragi Ghassane,

Na naš rođendan ove godine ja sam navršila trideset i jednu, a ti sedamdeset i osam. Čak i mrtvi ostare bez domovine.

Znaš li kako živimo i umiremo mi u dijaspori sada? Znaš li da su palestinski izbjeglički kampovi sada puni Iračana i Sirijaca?

Previše džihadističkih pjesama završava refrenom "za Palestinu", ali tata kaže da teroristi ne znaju čitati karte.

Marš do Jeruzalema ne počinje iz Kunduza, a ja definitivno ne mogu vidjeti Haifu iz Kaira.

"Ansar Beit el Maqdis"*

Bila sam na utkrama prošli tjedan u Beirutu, prvi puta u životu, stavila 5 dolara na konja imenom Thawra*

Izgubila je

Ali upoznala sam malog dječaka, rekao je da je iz Sabre.

U Jordanu, sirijska djeca govore da dolaze iz Zaatarija i Azraqa, ne više iz Homsa ili Hame.

Malena djeca ne bi trebala dolaziti iz izbjegličkih kampova.

(*"Ansar Beit el Maqdis" - militantska grupa s područja Sinaja, *Thawra – arapski za revoluciju, Bseiso apelira na Arapsko proljeće)

Ta poema bila je poticaj da ju napokon upitam za mali intervju. Brzo smo se dogovorile, tipkale mailove, a u jednom od prvih Jehan je rekla kako obožava pjesmu u mom e-mail potpisu (Tom Waits – The long way home). Naravno da obožava tu pjesmu, pomislila sam, ako netko zna nešto o dugom putu doma, to je Jehan, Palestinka koja je prvi puta posjetila Palestinu sa svojih dvadeset i devet godina. Nije samo stvar toga, već tog lutanja općenito – skitanja u nepoznato, istraživanja, želje da vidiš kako mjesec sja pod zemljom, ne samo na nebu.

Reci mi nešto o Jehan Bseiso, nešto što te definira, nešto bez čega ne možeš.

Toliko sam sretna i sretnija kraj vode. Što god da nosim sa sobom, voda odnese, i toliko je jednostavno – pluta i/ili potone. Sigurna sam da su sjećanja plutajuća i ne postoji mjesto koje bi radije pamtila, kraj kojeg bih radije vraćala stvari u red, nego što je to more.

Proputovala si svijet, živjela diljem Bliskog istoka, Europe i SAD-a. Gdje je dom, ili što je dom za tebe?

Mislim da imam i mobilan i stalan osjećaj doma. Postoje lica i mirisi koji me mogu odvesti doma u minuti, bez obzira na to gdje sam – bio to Kabul ili Beirut. Premda se i dalje puno selim, htjela bih napokon imati svoje malo mjesto. Negdje gdje mogu ostaviti knjige i cipele, objesiti stvari na zidove i pokušati ne ubiti biljke. Na stranu materijalne zamke, dom su moji ljudi, prijatelji i obitelj, i oni su svugdje.  Kao što kaže Kunitz u The Layers - "I have made a tribe of my affections, and my tribe is scattered".

Reci mi nešto o projektu Poeticians i tvom iskustvu prilikom nastupanja. Kako je bilo izvoditi poeziju na pozornici?

Ušla sam u zadimljeni kafić u Beirutu i ugledala Hind Shoufani kako čita na pozornici. Vjerovatno je nosila nešto šljokičasto, ali ja sam se fokusirala samo na to kako njene riječi skaču sa stranica na pozornicu i ispunjavaju prostor. Ta nebrojena događanja izgovorenih riječi u Beirutu, publika, svi ljudi koje sam srela i upoznala, jednostavno su promijenili način na koji čitam i pišem, na koji osjećam poeziju. Poseban je osjećaj dijeliti nešto toliko intimno s drugima i gledati njihove reakcije.

Trenutno radiš na zbirci pjesama Conversations Continued. Kako napreduješ i možeš li opisati zbirku, od kud inspiracija i koja je esencija tvog pisanja?

Razmišljam o ovoj zbirci kao o zbirci pravih, krivo zapamćenih i krivo shvaćenih razgovora. Podijeljena je po različitim temama, od Conversations Habeebi u kojem pokušavam pisati o ljubavi, do Conversations Thawra, u kojem pišem o Arapskom proljeću. Tu je i Coversations Homeland, pjesme posvećene domovini – Palestini. Bilo da je tema konceptualna poput ljubavi ili sreće, ili pak dodiruje kompleksnu stvarnost u pitanjima Sirije, Iraka, Palestine, komadići se iskradaju i sklapaju iz različitih raspoloženja i tema, baš kao u razgovorima u stvarnom životu.

Tata, moja baka, priču je pričala samo u staccatu,

1948. Palestina. Polja cvjetajućih naranči. Sol. Plave vode Gaze.

Suze u njenim dugim crnim trepavicana,

"i kad je moj tata umro, njegov konj plakao je na pogrebu."

Bseiso, Tata's Lovesong

Kako vidiš Palestinu danas, u usporedbi sa Palestinom tvoga djetinjstva? Što se promijenilo, i je li se upoće promijenilo?

Palestina moga djetinjstva više je emocionalni krajolik negoli fizičko mjesto. Mama je rođena na plaži u Gazi, a ja u bolničkoj sobi u Los Angelesu. S vremenom, posao me vodio na mjesta poput Afganistana i Etiopije, i teško mi je bilo objasniti zašto mjesto tek sat vremena vožnje od Jordana u kojem sam živjela djeluje toliko daleko. Posjetila sam Palestinu prvi puta 2012., napokon, i još uvijek pokušavam pronaći riječi da opišem to iskustvo. Toliko je nepravde, tuge, ali i sreće i ljepote... Mislim da se nije puno toga mijenjalo posljednjih desetljeća, ljudi još uvijek žive u ratu i sanjaju mir.

Postoji li (palestinski/a) pisac ili spisateljica koji/a te posebno inspirira? Napisala si pismo Ghassanu Kanafaniju, postoji li možda još netko kome bi posvetila svoje riječi?

Mu'een Bseiso bio je pjesnik i prijatelj Mahmouda Darwish, objavljivao je u šezdesetima i sedamdesetima, pisao je mnogo o Palestini i umro tiho u hotelskoj sobi u Londonu godinu dana prije moga rođenja. Nikada ga nisam upoznala, često poželim da jesam. Suheir Hammad je nevjerovatna. Prije nekoliko godina sam imala čast nastupati prije nje kada je čitala svoju poeziju u Ammanu, provele smo tada par dana skupa i to me vrijeme još uvijek inspirira i raduje.

Tagovi: feminizam, jehan bseiso, palestina, pjesnikinje, pjesništvo, poezija

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM