Razgovor

26.06.2014. 13:09:08 - Dolores Marčetić

Razgovor s Parissom Mohit

'Umjetnici/e u Iranu žele prijeći granice i otvoriti se svijetu'

Status i afirmacija žena, te nejednaka zastupljenost obaju spolova veliki je problem u filmskoj industrija koja i dalje bilježi visoku mušku dominaciju. Iako malobrojne kao i u mnogim sličnim granama umjetnosti, žene u animaciji svake godine bilježe sve više uspješnih projekata. Ovogodišnji Animafest je ugostio velik broj ženskih imena iz svijeta animacije, kao i članica žirija. Jedna je to od glavnih stavki organizatora festivala u kojem svake godine žele uključiti sve veći broj žena i pružiti im priliku da pokažu svoj rad kroz filmove, radionice i popratna događanja.

Jedna od animatorica koja je boravila u Zagrebu tijekom Animafesta je i Parissa Mohit, autorica animacije na Muzeju suvremene umjetnosti "Where have I seen this before" s kojom sam imala prilike razgovarati tijekom festivala. Parissa od 2005. godine živi u Montrealu, u Kanadi gdje se preselila zbog studija filmske animacije. Rođena je u Teheranu, u Iranu gdje je prethodno završila studij scenografije što joj je omogućilo da tijekom studiranja u Kanadi radi na konstrukciji kazališnog seta. 2008. godine nakon završenog studija i odluke da ostane živjeti u Montrealu, svoj kazališni život ostavlja po strani i posvećuje se animaciji.  Parissa snima kratke filmove, a od 2012. godine započinje i rad s video instalacijama u kojima i dalje koristi animaciju.

Jedna si od izabranih umjetnica za projekt Animafest goes MSU, suradnju festivala i Muzeja suvremene umjetnost. Kako je nastala animacija " Where have I seen this before"?

Ideja je nastala 2011. godine i na početku je trebalo biti kratki film, a tek je zatim došla ideja o dugometražnom, animacijskom filmu. U isto vrijeme sam dobila rezidenciju u Montrealu gdje sam trebala odraditi staž, ali sam sama sebi rekla da se neću zaletavati u film. Htjela sam izaći iz kina i promijeniti način svoga rada kako bi mogao biti vidljiv na većim javnim prostorima. Odlučila sam dizajnirati nešto za vanjske prostore tako da to i prolaznici mogu vidjeti.

Zainteresirale su me sličnosti između pojedinih stvari; povijesnih minijaturnih slika iz 16 stoljeća i prizora koje sam  viđala ljeti u Montrealu. Našla sam vezu između njih, vrlo jasno prezentaciju iste stvari koja se odvijala u svakodnevnom životu, a ono što me posebno zanimalo je sličnost između povijesti i sadašnjosti, između različitih kultura i geografičkih lica kao što se događalo u tim antičkim slikama. Odlučila sam napraviti tri različite epizode, tri različite teme. Jedna je ples, druga je simulacija rata, ali ne u pravom smislu te riječi, već borba između dvoje ljudi koji su obučeni za svojevrsnu igru u kojoj je jedan pobjednik, drugi gubitnik, dok je zadnja tema ljubavni sastanak para u parku. Animacija koja je  predstavljena u Zagrebu je adaptacija prve epizode koja se bazirala na plesu. Upravo mi je to najdraža epizoda tog projekta, ljudi koji plešu na javnom prostoru u gradu.

U tvojoj biografiji sam pročitala da si kao djevojčica htjela biti detektivka. U kojem trenutku si se počela zanimati za animaciju?

Htjela sam postati detektivka jer volim priče i misteriozne dijelove koji se događaju u detektivskom životu. San o tom poslu me držao do moje šesnaeste godine  kad sam odlučila da neću krenuti tim putem, a i mama je imala utjecaja na mene da promijenim mišljenje govoreći mi kako bi takav posao mogao promijeniti moj odnos s ljudima. Ono što još uvijek osjećam u sebi je blisko onome što sam htjela postati, a nisam. To je interes za stvari koje ljudi možda ne primjećuju, stvari koje svugdje postoje ako samo malo pogledaš oko sebe. Nisam osoba koja mnogo priča i provodim dosta vremena razmišljajući, gledajući i primjećujući svijet oko sebe, i najvjerojatnije u tom djelu pronalazim onaj misteriozni dio detektivskog života koji me nekada zanimao.

2010. godine si započela projekt Iranske animacije u Kanadi. Koliko su rat i promjene u Iranu utjecalo na generaciju koja je radila u filmu i animaciji u to vrijeme?

Upravo je to jedan od razloga kojem sam posvetila svoj rad u posljednjih deset godina jer ja pripadam toj generaciji. Ono što se dogodilo u povijesti Irana specifično je za naše društvo, jer ne postoji mnogo država koje su prošle revoluciju i rat u isto vrijeme. Mogu reći da je rat još uvijek sveprisutan, posebno u sjećanjima na te godine, ali danas ipak drugačije gledamo na sve. U primjeru selekcije koje sam radila za projekt Iranske animacije, puno je situacija u kojima pronalazimo tenzije i konflikte u ljudski vezama. Uvijek postoji neka vrsta rata u pozadini nekih priča, iako se radi o ljubavi il vezama, pozadina je gotovo uvijek rat ili neki konflikt.

Primijetila sam da nove generacije razmišljaju o suvremenim problemima, ali i isto vrijeme imaju potrebu proučavati staru Iransku literaturu, Iranski rast umjetnosti, stare priče, stare pjesme, puno onih stvari koje danas polako blijede. Postoji veliki interest prema onome što polako nestaju, jer je kontakt između istoka i zapada ojačao.

Koliko ti je preseljenje u Kanadu promijenilo profesionalne i umjetničke mogućnosti  s obzirom na život u Iranu?

Kad putuješ počinješ mijenjati svoj svijet i sve gledaš na drugačiji način. Imala sam osjećaj da sam selidbom u Kanadu započela svoj život ispočetka, i to život koji je bio moja odluka i za koji sam bila odgovorna samo ja. Mislim da je to nešto što je jako utjecalo na moj umjetnički svijet i na način na koji sam se odnosila prema sebi i svome poslu. Preselila sam u Montreal zbog školovanja, ali nisam znala da je taj grad toliko dobar i aktivan kad je u pitanju animacija, i to osobito onaj stil animacije na koji sam se ja odlučila. Tako da moram priznati da je preseljenje bila dobra odluka. Profesionalno okruženje u Montrealu mi je donijelo mnogo dobrih stvari, i mislim da sam se izgradila upravo zahvaljujući tom utjecaju. Način na koji danas pričam svoje priče razlikuje se, jer je mentalitet drugačiji. Sada miješam dva mentaliteta da bih ispričala svoje priče, i mislim da je to veliki plus u mome radu, a život u Montrealu smatram izuzetno vrijednim.

70-tih godina Teheran je bio jedna od najpoznatijih multikulturalnih gradova na svijetu. Moglo bi se reći da je prije revolucije bio na samom vrhu kada je u pitanju umjetnost, film... Koliko se promijenio način života i odnosa prema umjetnosti nakon revolucije 1979?

Slika koja se povezuje s Iranom gledana s ove strane i perspektive, nije lijepa, i nije sigurna, ali u stvarnosti je Iran sigurniji nego što mnogi misle. Možda nisam najbolja osoba da govorim o ovome, i ponovno mogu reći kako na sve to gledam izvana i s animacijske perspektive, a ono što vidim je zaista golema kreativna energija ljudi koji se jako trude. Njihove stvaralačke granice su limitirane, a ono što priželjkuju je stvarati i pokazati rad izvan Irana, a ne samo na lokalnoj razini. Umjetnici u Iranu žele prijeći granice i otvoriti se svijetu, i sve to čine pod velikim ograničenjima, ali svejedno ne posustaju. Puno ljudi želi da njihov rad bude viđen, u njima je velika želja i ambicija, i nadam se i vjerujem da će stvari krenuti na bolje po tom pitanju.

Umjetnička scena u Iranu broji mnoge zanimljive umjetnice poput Shadi Ghadirian, Sare Rahbar...  Kakav je položaj žena umjetnica danas u Iranu?

Razlikuje se od discipline do discipline i ne bi mogla govoriti o glumicama jer bi se njihova situacija mogla razlikovati. Mogu govoriti u svoje ime, kroz svoju profesiju i moram priznati da žene rade jednako kao muškarci, i da u umjetnosti nema nikakvih ograničenja da žena radi i stvara. Prezentiranje žene u umjetnosti je nešto što se nalazi u crvenoj zoni, ali žena umjetnica može raditi koliko i muškarac. Interesantno je da nisam obraćala pozornost na to kad sam radila zadnju animaciju, i taman kad je program bio završen i spreman za prezentaciju netko me je upitao postotak  žena i muškaraca koji su sudjelovali u projektu, i kad sam izbrojala bilo je negdje 50/50, možda jedna žena manje. Znam da su u animaciji žene jako aktivne, i kad sam došla na Animafest pročitala sam intervju Daniela Šuljića u kojem je izjavio da ima sve više žena na festivalu. Ipak, kad govorimo generalno o filmu i animaciji u cijelome svijetu, još je uvijek nažalost manje žena.

Baviš se animacijom i filmom, surađivala si s mnogim umjetnicima, gdje se vidiš u sljedećih nekoliko  godina? Kanada ili Iran?

To je pitanje koje si postavljam unazad tri godine:  gdje ću biti? Imam osjećaj da bi trebala preseliti i ako do toga dođe voljela bi se vratiti u Teheran. U isto vrijeme na pameti imam projekte koje bi htjela ostvariti, tako da vjerujem kako ću profesionalno biti vezana između Teherana i Montreala. Zasada je to Montreal, još barem godinu dana a nakon toga sve ovisi o produkciji mojih sljedećih projekata. Također bi voljela eksperimentirati s instalacijama, jer je to kombinacija novog načina umjetničkog izražavanja koji bi zaista voljela pokušati. A u budućnosti bi se svakako htjela vratiti i kazalištu, nekim novim objektima i mogućnostima koje taj svijet pruža.

Tagovi: animafest, filmska industrija, iran, muzej suvremene umjetnosti, parissa mohit, umjetnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM