Razgovor

06.10.2013. 13:41:12 - Tamara Opačić (H-alter.org)

Nora Verde

Zajebavanje poligrafa

(Foto: Dada Žitko)

"Tko je ustvari Nora Verde?", bilo je to pitanje koje se krajem 2010, kada je pod tim pseudonimom objavljena knjiga "Posudi mi smajl", moglo čuti unutar novinarskih i aktivističkih krugova. Znali smo da je osoba koja ga koristi zaposlena kao novinarka u jednom mainstream mediju, da se predstavlja kao domaćica, spisateljica i čitateljica te da piše poeziju, prozu i novinarske tekstove inspirirane glazbom, književnošću i feminizmom. Nama iz Dalmacije, koji se nismo osjećali ugodno u svojim rodnim sredinama, na prvu je postala simpatična zbog često citiranog ulomka iz njenog prvijenca: "Pušim travu. Volim žene. Ne navijam za Hajduka. Ne jedem bijeli kruh. Ne idem u crkvu ni nedjeljom ni blagdanom. Prezirem hitove Miše Kovača. Ne, Dalmacija definitivno nije bila mjesto za mene."

U međuvremenu su rijetki uspjeli saznati tko stoji iza pseudonima, ona je otišla iz korporacijskog medija, postala jedna od urednica portala "VoxFeminae" i napisala roman "Do isteka zaliha", koji je prije nekoliko dana, u izdanju "Sandorfa", ugledao svjetlo dana. Tim povodom Tamara Opačić za "H-Alter" razgovarala je s Norom, koja u intervjuu po prvi put javno otkriva svoje pravo ime i prezime.

Tvoje prvo prozno djelo Posudi mi smajl je svojevrsni dnevnički zapis. Kako to da si se nakon njega odlučila na pisanje romana s ljubavnom tematikom?

Prve knjige često sadrže puno autobiografskih elemenata.Posudi mi smajl sam instiktivno izbacila iz sebe u jednom dahu pa zato ta knjiga ima namjernih, ali i slučajnih nepoliranih nečistoća i viškova. Nakon toga je došlo vrijeme da se ispriča priča, a da bi to napravio, autor, ma koliki god nonkonformist bio, mora pristati na neka pripovjedačka pravila. Priča ispričana u Do isteka zaliha mi je visjela nad glavom i jednostavno sam je morala napisati, a jedini način da to napravim bio je da se koristim relativno uobičajenom strukturom romana. 

Mnogi su Posudi mi smajl okarakterizirali kao lezbijski roman iako mu ti nisi pripisala tu etiketu. Važi li ona u slučaju Do isteka zaliha?

Romanu ne bih lijepila nikakve etikete jer ne želim da Do isteka zaliha žigošem na takav način. Uostalom, i u knjizi Posudi mi smajl Nora je također živjela mnoge druge identitete pored lezbijskog. Oznaka "lezbijskog romana" je vrlo nezgodna jer me odvodi u taj nesretni labeling koji želim izbjeći. Svatko piše ono što najbolje poznaje ili se potrudi upoznati. U romanu sam predstavila jedan partnerski odnos koji je stjecajem okolnosti odnos dviju lezbijki, no on se odvija u makrosvijetu grada, društva, kapitalizma, akcija "do isteka zaliha", konzumerizma, klaustrofobije, prenapučenosti i konstantne kompetencije, sve mu to daje dodatne slojeve. Senzibilan čitatelj/ica uvjerit će se da to nije samo lezbijski roman.

U kojoj mjeri je tvoj stvarni život sadržan u opisu disfunkcionalne veze između Nore i Lune? Ima li Luna pravo kada kaže: "Nećeš se ti hvatat društvenih distopija, neee, ne da se tebi s tim zajebavat, nisi ni nešto verziran a u tome, a ni ne pali te. Ti se egzibicionist, na tragu onih frajera koji drkaju po parkovima, samo što si ti to, vidi vraga, primijenila na svoje pisanje"?

To su rečenice u kojima Luna govori o Norinom pisanju i spisateljskom procesu i njih valja promatrati u kontekstu njihovih stalnih psiholoških "pripetavanja". Istina, tijekom pisanja Do istekla zaliha u određenoj mjeri sam se koristila situacijama iz vlastitog života, ali dosta toga je ispripovijedano na poprilično različit način od onoga što se zaista dogodilo. Na festivalu KaLibar, koji je prije nekoliko tjedana održan u Zadru,Mima Simić me pitala u kolikoj mjeri je Do isteka zaliha pisan prema istinitom događaju. Odgovorila sam joj: "Napredujemo, Posudi mi smajl je bio 67 posto, a Do isteka zaliha je 46 posto autobiografski." Naravno da sam karikirala i igrala se stand up komičarke, ali činjenica jest da fikcionalno dominira u ovoj knjizi. Sam lik Nore u romanu Do isteka zaliha prilično je politički nekorektan, ona u svojoj histeriji afektira, svašta govori i misli.

U romanu se ipak daju iščitati pojedine stvarne pojave. Tako je, primjerice, s bendom Moj život sa strinom koji je ustvari U pol devet kod Sabe.

Tako je. Pararelno s onime što sam radila, taj bend mi je bio inspiracija jer njihove pjesme na sjajan način pričaju queer teme. Šefica benda Ana Opalić mi je u međuvremenu postala bliska prijateljica. Pored moje djevojke, upravo su mi Ana i pjevačica Martina savjetima i impresijama pomagale u procesu pisanja knjige. Ana me nikad ne štedi i to mi je jako potrebno. Znam se brinuti i vrlo često iscrpljivati strahovima o tome kako će ljudi koji me poznaju i koji su mi bliski čitati moju prozu, no u mom stvarnom životu su se događale nevjerojatne stvari i nisam mogla odoljeti da ih ne uzmem kao građu. Život je sjajan i da sam ga išla prepisivati, stvari bi možda bile još trostruko "kontroverznije", no ja prije svega želim pisati, igrati se s tekstom, jezikom, likovima. Do isteka zaliha je roman koji govori o mračnijoj strani lezbijske egzistencije, odnosno, kako ju Ana naziva - "legzistencije". Ona je ta koja mi uvijek govori da ako se mislim baviti pisanjem moram naučiti nositi se i s lošim posljedicama svojeg pisanja. U takvim se situacijama uvijek sjetim poznanice koja mi je jednom prilikom rekla da je moj najveći problem što pokušavam biti jebena i poštena. 

U novom romanu se često osvrćeš na nedostatke života u Zagrebu. Koliko ti oni smetaju u svakodnevnom radu?

Nora je čangrizava i nigdje nije posve zadovoljna. Voli Zagreb, ali njena veza s Gradom prolazi krize. Imam osjećaj da su u ovom, ali i mnogim drugim gradovima poprilično "istekle zalihe" - sve manje je mjesta za život i zraka za disanje. Osjećam da mi je kvaliteta života u posljednjih nekoliko godina drastično opala. Svakodnevno mi se događaju omanji trileri - u pronalaženju parkinga, prijevozu od točke A do točke B, odlasku u kino, u redu za kuglicu sladoleda u omiljenoj slastičarni. Za sve to treba živaca, a Nora je njihove zalihe u romanu prilično istanjila. Zato sanjari o odlasku na eko farmu i na trenutak joj uspijeva postati sretnom bjegunkom. Nekada pomislim da bi bilo najbolje živjeti u predgrađu koje je dovoljno blizu gradu, tako da mogu koristiti sve njegove blagodati, a mudro zaobići većinu smutnji i ograničenja. Predano radim na ostvarenju tog scenarija.

Također, u romanu se Nora dotiče i kritike postojećih aktivističkih grupacija.

Mislim da u ovom pokretu ima i karijerista, ali i iskrenih aktivista, stoga mi smeta kad ga se idealizira. Na aktivističkoj sceni, baš kao i u mainstreamu, ima zavisti, zlobe, izrabljivanja, lobiranja, pohlepe. U kulturnom je podzemlju trenutno moderno biti lezbijka, anarhistkinja i antifašistkinja. Ali tko će nas sve staviti na poligraf i ispitati  naše istinske aktivističke vrijednosti?!  Uostalom, naučili smo zajebati i poligraf, tako da...

U oba djela s popriličnom dozom negativnosti pišeš o novinarskom poslu u korporacijskim medijima u kojima si ranije radila. Dobar dio suvremenih hrvatskih pisaca su također novinari. Odakle vam potreba da pišete i u slobodno vrijeme?

Riječ je o nerealiziranim potencijalima. Čovjek dobar dio dana može blisko surađivati s tastaturom i napisati nekoliko tisuća znakova with spaces, ali se nakon svega svejedno osjeća nedojebano, neispunjeno. Ta dva pisanja nemaju za mene jedno s drugim nikakve veze. To je kao da radiš u fast foodu, ali si istovremeno zagriženi ljubitelj slow fooda. U šest sati odradiš svoju smjenu, odeš doma i kuhaš domaću paštu jer jednostavno na kraju dana želiš pojesti nešto organsko. Novinarstvo je uzbudljivo i zanimljivo i u njemu nisam radila samo zato da si osiguram egzistenciju. Ovisna sam o njemu, volim ga. Ono mi vrlo često daje dobar drive za pisanje. Oko godinu i pol dana nisam u mainstream novinarstvu, zbog čega mi se otvorila nevjerojatna količina slobodnog vremena. Mislila sam: Sada ću ja konačno po cijele dane biti spisateljica, to će biti jedno čudo! Postoje pisci koji se bude u sedam ujutro, neki se čak i urede kao da idu u večernji izlazak, sjednu pred kompjuter i pišu. Naprave nekoliko pauza i tako rade do večeri. Uvijek ću se s divljenjem odnositi spram takvih pisaca. Kod mene se to nije dogodilo jer sam shvatila da sam lopov koji voli krasti vrijeme za pisanje.

Primijetila sam da dosta često pišeš, kako u proznim, tako i u novinarskim tekstovima, o fenomenu "nečitanja" knjiga. Tako u Posudi mi smjal stoji: "Toliko knjiga, a raja ne čita ništa osim legendi ispod slika u novinama i kataloga što ih na povratku s posla dočekuju zabodeni u poštanske sandučiće. Nisu pročitali knjigu od srednje škole i lektire Na Drini ćuprijaKiklop i Mirisi, zlato i tamjan. Poslije večere gledaju američke forenzičke serije i prde pod poplunom." Kako objašnjavaš taj fenomen?

To je jasna stvar. Ljudi nikada nisu previše čitali. Nekada su čitali možda malo više jer je stil života bio sporiji, ali mislim da je književnost uvijek bila među manje popularnim umjetnostima. Uvijek su film i glazba puno brže dolazili do publike. Čitanje je koncentrirani, samotnički i posvećeni hobi rijetkih. Uz to, cijena knjige je poprilično skočila tako da je ona postala teško dostupna i onima koji je vole. Ostale su knjižnice i malo je onih koji su i dalje spremni izdvojiti novac za knjigu. Često srećem ljude koji deklarativno tvrde da vole čitati, doma imaju doista prekrasne kućne knjižnice, krasne police iz Ikee ili nekog još jačeg dizajnerskog brenda. No, kada s njima malo više razgovaram i malo pogledam te police, shvaćam da iz njih davno nisu izvukli knjigu. A ima i onih koji imaju novca i ne kupuju knjige jer im je zbog postojećeg stila života televizija puno draža. Kako god okreneš - književnost uvijek najebe!

Ubija li ti to motivaciju za pisanjem?

Nekad me takva raspoloženja spizde i učine tjeskobnom, a onda shvatim da me ljudi ipak čitaju, pa se smirim. No kako bilo, treba se potruditi oko promocije nove knjige jer izdavači više to ne čine. Čitatelji se teškom mukom pokušavaju probiti kroz svu tu šumu subliminalnih poruka i proizvoda koji se nude, a na nama piscima je da pokušamo od izlaska nove knjige učiniti svečanost, tulum, doživljaj, a da se pritom ne pretvorimo u otužnog i pohlepnog žicara lajkova i medijske pozornosti.

Još uvijek pišeš pod pseudonimom, a u svrhu predstavljanja prve knjige si unajmila i dublericu. Od koga se skrivala Nora Verde?

Nora Verde je umjetničko ime koje koristim i u novinarstvu. Bio mi je potreban odmak od osobe Antonele Marušić i onoga što ona čini. Dugo razdoblje prije objave Posudi mi smajl sam kao Antonela Marušić stagnirala s pisanjem iako sam devedesetihPriča ispričana u "Do isteka zaliha" mi je visjela nad glavom i jednostavno sam je morala napisati, a jedini način da to napravim bio je da se koristim relativno uobičajenom strukturom romanaobjavljivala poeziju i bila u sedlu iz kojeg sam nakon nekog vremena ispala. U međuvremenu sam objavljivala tekstove o glazbi, pop kulturi, a budući da nisam htjela miješati jedno i drugo, trebao mi je novi identitet. Mnogi pisci koristili su i koriste literarna imena, nema u tome ničeg spektakularnog. U određenom trenutku mi se pseudonim činio simpatičnim konceptom. Bojala sam se da će se svi fokusirati na moju pozadinu i privatan život umjesto na knjigu. Naivno, nisam pretpostavila da ću pseudonimom napraviti medvjeđu uslugu svojoj lezbijskoj zajednici, te poslati poruku koja potiče smanjenje lezbijske vidljivosti.  

Zbog čega si uzela pseudonim?

To je bio pokušaj da fokus usmjerim na knjigu, da se riješim civilne popudbine svoje osobe i na koncu da zaštitim svoju roditeljicu. To nisam napravila zbog lezbijstva jer sam cijelo vrijeme bila out kao privatna osoba, ali u vrijeme objavljivanja i promocije knjige Posudi mi smajl koristila sam se hladovinom literarnog imena. No, u posljednjih godinu dana, pred i za vrijeme objavljivanja romana Do isteka zaliha - pojavljujem se na festivalima, promocijama i pokušavam svoj rad i aktivizam učiniti vidljivim.

Unutar LGBT zajednice naišla si na negativne komentare nakon gostovanja u emisijiDrugi format gdje si bila skrivena u mraku i pri čemu ti je bio moduliran glas.

Pogriješila sam s načinom prezentiranja u Drugom formatu. Ili se uopće nisam trebala pojaviti tamo, ili sam trebala nekog drugog zamoliti da čita ulomke iz moje knjige. Nisam znala da će mi modulirati glas i sve je ispalo jako opskurno. Priznajem, bila sam tašta i nisam mogla odbiti gostovanje. Ego mi se na kraju odbio o glavu. Sada sam opreznija.

Nakon emisije javno je reagirala Jasna Žmak. U odgovoru koji si joj uputila stajalo je pitanje: Moraju li sve lezbijke biti osviještene feministkinje i aktivistkinje?

Smatram da ne moraju. U tom trenutku sam odabrala to ne biti. Kroz godinu dana sam razriješila dvojbe koje su me u tome priječile i shvatila da sam napokon spremna.Jasna je imala pravo u svojoj reakciji i jako je cijenim kao spisateljicu, scenaristicu i dramaturginju. Poznanice smo i naš odnos nije nimalo narušen nakon svega. Priznajem, reakcija me pogodila, ali to mi je jedna od najzdravijih životnih lekcija.

Nije li kod javnih osoba, što spisatelji jesu, ipak odgovornost malo drugačija što se tiče poistovjećivanja s navedenim ulogama?

Naravno da jest. Znala sam to i tada, no odlučila sam sama izabrati trenutak kada ću se "osvijetliti". U meni je prevladavao osjećaj "Učinit ću to kada budem spremna".

Je li teško živjeti s dva identiteta?

Nije mi to problem. Identitet Nore mi je pospješio izlazak iz mainstream novinarstva i učvrstio me da i dalje budem Nora. Antonela je prijateljica, kćer, partnerica, a neka još malo pričeka jer i za nju će se uskoro naći posla.

Jesi li u LGBT zajednici uspjela zadobiti epitet "ormaruše"?

Djelomično. Bilo je teško čitati i gledati s kakvim se sve komentarima ljudi razbacuju. Na poslu, u društvu i na portalu VoxFeminae, na kojem sam već tada radila, bila samout, ali nisam bila out kao autorica. Lezbijska zajednica gledala je u tom trenutku samo na ono što je bilo važno za lezbijsku vidljivost, a i što je, na kraju krajeva, i meni sada bitno.

Jednom prilikom, odgovarajući na pitanje o anonimnosti, izjavila si: "Nije isključeno da ću u budućnosti raditi na tome i da će se i ti lanci jednoga dana olabaviti pa i skinuti." Nalaziš li se sada u takvom stanju?

Da. Tu svoju najavu uspjela sam provesti u djelo i sada se svakako osjećam zadovoljnije. Najveće zadovoljstvo mi ipak pričinja spoznaja da sam uspjela završiti i objaviti roman Do isteka zaliha, čiju promociju planiram prirediti sredinom studenog u okviru ovogodišnjeg Vox Feminae festivala.

Tagovi: književnost, kultura, lgbtiq, nora verde, razgovor

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (2)

Stari komentari

:
Jeste li u potrazi za kredit? Ili ste bili odbili kredit od strane banke ili financijske institucije za jedan ili više razloga? Imate pravo mjesto za zajam rješenja upravo ovdje! Elina Johnson kredit tvrtka smo ograničeni u dati kredite tvrtkama i pojedincima na niskim i pristupačnim kamatnu stopu od 2%. Molimo kontaktirajte nas putem e-maila danas putem elinajohnson11@hotmail.com

PODNOSITELJ PODACI:

  1) Puno ime:
  2) Zemlja:
  3) Adresa:
  4) Državni:
  5) Sex:
  6) Bračno stanje:
  7) Zanimanje:
  8) broj telefona:
  9) Trenutno pozicija u mjestu rada:
  10) Mjesečni prihod:
  11) Iznos je potrebno:
  12) Zajam Trajanje:
  13) Svrha kredita:
  14) Religija:
  15) Jeste li primijenjen prije;
  16) Datum rođenja;
  hvala,
Gospođa Elina Johnson
29.10.2014. 22:50
:
Garancija POVJERENJE KREDITA
 
Jeste li pokušali dobiti kredite od banaka bez uspjeha? Hitno potreban novac da se iz duga? Trebate novac za proširenje ili osnivanje vlastitog poslovanja? Odobravamo tvrdi novac kredite i sve druge vrste kredita, uz kamatnu stopu u rasponu od 3% - 5%. Mi dati kredite na nacionalnoj razini, u rasponu od 1.000,00 do 100 milijuna dolara / funti / eura. Mi financirati 100% i sa LTV od 75% -85% na kupnju nekretnina, Odgovor na e-mail: gtloans@live.com
 
pozdravi
Tony trbuh
19.03.2015. 04:36

Stup srama

Iz drugih medija

AEM