Razgovor

04.03.2013. 08:24:37 - Maja Celing Celić (civilnodrustvo.hr)

Intervju s Radom Borić

Važno je da u lokalnoj politici sudjeluju žene

(Foto: Karmela Gajdek)

Stranke stalno govore da nema žena zainteresiranih za politiku, pa da ih zato i nema na izbornim listama, a pri tom ne rade dovoljno da žena bude aktivna članica stranaka, kaže poznata feministkinja Rada Borić.

Ne bih htjela da Milijarda ustaje postane samo još jedan dan za obilježavanje, tako da neću čekati sljedeće Valentinovo. Planiram još neka iznenađenja, poručuje Rada Borić

Hrvatska kampanja "One Billion Rising" održana prije dva tjedna u mnogim hrvatskim gradovima bila je vrlo uspješna, a organizatorica te kampanje, poznata hrvatska, ali i svjetska feministkinja Rada Borić govori kako će krajem ožujka u New Yorku s 12 koordinatorica iz svijeta promišljati kako One Billion Rising učiniti revolucijom, ali i o nedostatku cjelovitog programa žensko-studijskog obrazovanja na hrvatskim sveučilištima, pravima žena u Hrvatskoj, nedostatku žena u politici, sigurnim kućama i mnogim drugim temama i pravima za koje će se žene u Hrvatskoj tek morati izboriti. 

Nema političke volje za Ženske studije

* Godinama se zalažete za utemeljenje Ženskih studija pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Hrvatska je jedina država u Europi uz Albaniju koja nema takav vid obrazovanja. Koliki je interes za ovim smjerom obrazovanja? Nazire li se ostvarenje vašeg plana?

- Nažalost, Hrvatska nema cjelovit program žensko-studijskog obrazovanja na sveučilištu, a interes za ženske i/ili rodne studije postoji, o tome govori i podatak da se prošle jeseni u obrazovni program Centra za ženske studije prijavilo 85 polaznica i polaznika. Nema  prepreka da se studij uvede - 20-tak godina zagovaranja žensko-studijskih tema i četiri stotine studentica koje su prošle naše programe govore da je feministička epistemologija značajna. K tomu, rodni studiji su prepoznati kao 'znanstveno polje', a već godinama postoji veći broj  pojedinačnih kolegija na različitim odsjecima, te bi sada trebalo sve to 'posložiti' u cjeloviti program, a ima različitih modela koji bi mogli biti prihvatljivi. No, nema političke volje da se  ženski/rodni studiji uvedu na sveučilište. S nedavnim prijeporima, tj. nerazumijevanjem oko rodne ideologije bojim se da će te političke volje biti još i manje. A kad bih parafrazirala Mariju Jurić Zagorku koja je 1919. zagovarala pravo glasa za žene i obraćajući se Hrvatskom saboru rekla da će žene dobiti pravo glasa prije ili kasnije, ali da povijest neće zaboraviti onima koji odlučuju što nisu ženama ta prava dali već tada, tako bih mogla reći da povijest neće zaboraviti onima koji danas odlučuju o položaju ženskih studija što ih već nisu uveli, jer imati ženske studije na sveučilištu pitanje je demokratskih dosega.

* Puno držite do autonomnosti Centra za ženske studije koji i dalje djeluje kao neprofitna udruga. Žene koje su uključene u rad te pohađaju vaše programe zasigurno dobiju sva potrebna znanja, informacije i spoznaje. No, jesu li "zakinute" zbog toga što taj program nije institucionaliziran? I je li to uopće bitno?

- Žene koje studiraju u Centru za ženske studije znaju da pohađaju izvaninstitucionalni obrazovni program i da na kraju  dobijaju naše, feminističke, ljubičaste diplome. No, stečena znanja im koriste, kao najbolja preporuka, spoznajna, a ne 'papirnata',  za nastavak studija na sveučilištima u Europi ili svijetu. Primijetila sam da mnoge u svojim biografijama navode i studij u Centru za ženske studije, dakle, same daju ovjeru onome što su naučile s nama.

* Centar nije otvoren za muškarce što ste jednom pojasnili  protutezom da "Nitko ne propituje zašto nema žena u lovačkom društvu ili u Rotary klubovima". Zašto nema žena među lovcima ili u Rotary klubovima? Zašto nema muškaraca u Centru za ženske studije? 

- Kada sam  branila 'autonomnost prostora za žene'  branila sam pravo da žene mogu, ako tako odluče,  imati prostor  u kojemu same, između sebe,  dijele iskustva i stječu znanja. Prošlu smo jesen u razgovoru sa studenticama odlučile da ćemo taj prostor podijeliti  i sa studentima. Tako da više ne možemo govoriti da nema muškaraca  u centru za ženske studije. Inače, da ne bi bilo zabune, muškaraca je bilo u našim različitim programima, oni su naši suradnici i podržavatelji, ali nisu bili studenti obrazovnog programa. 

* Ne mislite li da bi muškarcima koji bi sudjelovali ravnopravni ženama u radu Centra bilo omogućeno sagledavanje ženskih problema s drugog aspekta? Ne bi li se i na taj način pojačala borba za ravnopravnošću jer se ipak ne bi radilo o  muškarcima koji su "u startu" zatvoreni za ženske teme i koji nisu spremni za daljnje rasprave i promišljanje.

- Muškarci, ako žele, mogu naučiti o 'sagledavanju  ženskih problema' i ravnopravnosti na mnogim mjestima, jer čak i jednaki broj studenata i studentica u našim programima ne može biti  dovoljan da se 'pojača borba' ili da se dokine nejednakost. Učenje o rodnim temama koje bi omogućilo razumijevanje problema i težilo, akcijski, aktivistički, promjenama, treba biti na svim razinama.

Politika nema poticajne mjere

* Gdje su ženska prava u Hrvatskoj u odnosu na prava žena u zemlja Europske unije? Koja su prava žena najviše ugrožena? Hoće li se što promijeniti ulaskom u EU?

- Ovo je, dakako, pitanje o kojemu bih mogla iscrpno govoriti. Prava žena u Hrvatskoj se nominalno ne razlikuju u mnogome od prava žena u Europi, a ponekad imamo i bolja zakonska rješenja no u mnogim europskim zemljama. Ponekad je tomu tako upravo zahvaljujući 'pretpristupnim uvjetima'. Najviše su ugrožena ekonomska prava žena, nezaposlenih je žena više od muškaraca, u odnosu na njihov sveukupni broj, kao što ih više radi na crno ili u nesigurnim poslovima, manje su plaćene, ili rade mjesecima bez plaće i sl. Bojim se da će se ulaskom u  EU promijeniti samo dostupnost poslova, te da će visokokvalificirane žene raditi poslove niže složenosti, tj. slabije plaćene poslove. A i naše žene, kao i one u EU godišnje rade,  59 dana besplatno, naime, toliko su manje plaćene, za iste poslove, od muškaraca.

* Sve je manje žena i u politici. Kvote postoje, ali ih se nitko ne drži. Sankcije se uvode tek nakon idućih parlamentarnih izbora. Kako objašnjavate takvu politiku vladajućih? 

Nažalost, naše zagovaračke politike o 50:50 participaciji u politici čine se utopijom. K tomu je  Vlada odustala, rekla bih da sama krši vlastiti zakon, Zakon o ravnopravnosti spolova, od uvođenja obaveznih kvota na ovim lokalnim izborima. I ovi  će izbori pokazati da nema interesa da na listama bude žene, tj. da one budu i birane,a na lokalnoj razini je iznimno važno da u vlasti, u odlučivanju sudjeluju žene, jer na lokalnoj razini odlučujemo o našoj svakodnevici: vrtićima, rasvjeti, cestama... Stranke stalno govore da nema žena zainteresiranih za politiku, pa da ih zato i nema na izbornim listama, a pri tom ne rade dovoljno da žena bude, tj. ne omogućuju, potiču, da budu aktivne članice stranaka, da im se omogući da sudjeluju u radu stranaka, a ne samo da su dobre u vrijeme izbora kada kisnu na kiši skupljajući potpise. Ili pak, da kao društvo promičemo vrijednosti ravnomjerne raspodjele poslova u kući, koja bi omogućila i veći angažman žena u javnom životu.

Država je odgovorna za obrazovanje

* Zdravstveni odgoj je nakon velike bure ipak uveden u škole. Centar za ženske studije je uz Žensku mrežu Hrvatske burno reagirao i na dolazak Judith Reisman u Sabor RH. Na koji se način ugrožavaju ljudska prava, a onda i prava žena odobravanjem i nekomentiranjem javnih nastupa kao što je nastup g. Reisman od strane Vlade RH, hrvatske politike, civilnog društva i javnih osoba, ali i uplitanjem Crkve u uvođenje zdravstvenog odgoja u škole? 

- U vrijeme posjete pseudoznanstvenice Judith Reisman vidjelo se da živimo iznimno šizofrenu situaciju. Za mene je nevjerojatno da Ministarstvo znanosti nije bilo u stanju iznijeti jasnu argumentaciju za izbor svog programa. Znanstvenu argumentaciju. A da je Crkva sebi uzela za pravo odlučivati, dakle nije bila riječ o nuđenju dijaloga,  o obrazovanju o kojemu odlučuje država. Državi ne pada na pamet da odlučuje o sadržaju vjerskog odgoja, zar ne? U isto je vrijeme nekoliko obitelji iz Njemačke izgubilo  spor na sudu u Strasbourgu – bunili su se protiv spolnoga odgoja, tj. zahtijevali 'roditeljska prava'. Zašto se Ministarstvo nije pozvalo na tu presudu kojom se roditeljima jasno daje do znanja da su djeca izložena raznim znanjima, da roditelji imaju prava obrazovati svoju djecu, ali da je država odgovorna za obrazovanje.

Crkva se, preko svojih 'izaslanika' obrušila na 'rodnu ideologiju', ne razumijevajući, tj. ne želeći razumjeti rodne teorije, jer svako razumijevanje prijepora spola/roda ugrožava osnovne crkvene postulate, a čuvanje jasnih rodnih podjela odgovara Crkvi, jer se tako čuva poredak.  

* Prema vašem mišljenju, jesu li organizacije civilnog društva trebale biti više uključene u organizaciju uvođenja zdravstvenog odgoja u škole ili barem u raspravu o toj temi? 

- Organizacije civilnog društva su bile uključene u raspravu oko zdravstvenoga odgoja i u mandatu bivše vlade, i tada je bilo rasprava oko ponuđena dva programa, onaj Grozda i onaj Foruma za slobodu odgoja, te niti jedan nije bio prihvaćen. Nekoliko organizacija, od CESI do dr. Lepušića i njegovog programa Znanjem do užitka, godinama uspješno rade alternativne programe zdravstvenog i seksualnog odgoja u školama. Dakako, rasprava, razgovora uvijek nedostaje i mi tek učimo, posebice politika i oni koji odlučuju, da razgovori pospješuju donošenje odluka i daju osjećaj sudjelovanja i dakako daju bolje rezultate. 

Zamka socijalnog poduzetništva

* Među sve većim brojem nezaposlenih je i sve veći broj žena pa se sve češće govori o promociji ženskog poduzetništva. Što društvo treba napraviti za žene koje su naprasno ostale bez posla? Što te žene mogu napraviti za sebe? 

- Postoje programi samozapošljavanja, no oni  nisu dovoljni zbog masovnog gubitka posla žena. S druge strane, prebacuje se odgovornost na pojedinca/ku, kao da su one/i odgovorni za gubitak posla, pa je država nudila neke 'nadomjestke'. No, direktni programi za žene poduzetnice su dokinuti ove godine pa se žene moraju natjecati za zajedničke oskudne programe. Toliko o promociji ženskog poduzetništva.

Nezaposlene žene mogu vrlo malo same učiniti za sebe.  A vidimo da posebnih poticaja i mjera nema. Možda ima budućnosti u zajedničkim projektima nekoliko žena, ima primjera malih uspješnih firmi s dvije-tri žene koje rade inovativne stvari. Socijalno poduzetništvo nudi prostore za žene, ali i tu vidim 'zamku', jer će žene preuzeti poslove koje treba raditi uređena država. Radije bih da žene  kreiraju inovativne poslove. I da upravljaju, vode poduzeća. Vjerujem da bi se promjene ubrzo vidjele.  

Premalo sigurnih kuća

* Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji jedna od zaštitnih mjera je udaljenje nasilnika iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora. No, ovaj se zakon ne primjenjuje u praksi, sigurne kuće su pune zlostavljanih žena, a nasilnici ih i dalje "čekaju kod kuće". Što se može napraviti po tom pitanju?  

- Ukoliko se ne poštuje zakon, teško da mi, kao aktivistkinje, možemo učiniti  išta više do upozoravati na, s jedne strane, nepoštivanje zakona, a s druge zagovarati da se i drugim mjerama prevenira nasilje nad ženama i djecom ili pak osiguraju sredstva za zaštitu žena, kao što su to sigurno financiranje autonomnih ženskih skloništa. Dodatno, nepoštivanjem zakona učvršćuje se uvjerenje da se može biti zlostavljačem bez posljedica i da će i dalje žene s djecom morati napuštati dom i sklanjati se u ionako malobrojna skloništa (ne treba zaboraviti da Hrvatska ima samo 7 autonomnih skloništa za žene i djecu, s jedva 137 kreveta  - dok Europska unija propisuje da mjesta koja imaju više od 7000 stanovnika, moraju osigurati na svakih 7000 stanovnika jedan krevet za ženu koja je proživjela nasilje i posebno krevet za djecu. 

Žrtve ratnog zločina silovanja

* Najavljeno je i donošenje zakona o žrtvama ratnog zločina počinjenog silovanjem. Smatrate li nacrt prijedloga ovoga zakona kvalitetnim i hoće li on što promijeniti za žrtve silovanja? Na čemu je još potrebno raditi osim na samom donošenju zakona? 

- Vrlo je važno što je Hrvatska odlučila donijeti zakon o žrtvama ratnog zločina silovanja kojim bi se pokušala kompenzirati ratna trauma ženama koje su preživjele seksualno nasilje. Osim donošenja zakona, važno je, jer do sada nije bilo specijaliziranih mjesta, osnovati centre za traumu, kao što se planira u Osijeku, namijenjene ženama, jer se na traumi ratnog silovanja nije sustavno radilo ili se radilo ne vodeći dovoljno računa o specifičnom  ženskom iskustvu, a poznato je iz iskustva u drugim zemljama da žene koje su preživjele  silovanje trebaju godine i godine oporavka, često desetljeća kako bi zaliječile traumu.

Također, treba raditi i na senzibiliziranju javnosti za temu silovanja u ratu. Omogućiti ženama da u, sigurnom okruženju, govore o silovanju. Zajedno s kolegicama iz zemalja bivše Jugoslavije već dvije godine radimo na pripremama za organiziranje Ženskog suda, s feminističkim pristupom pravdi, koji će, zasigurno, kao jednu od tema imati i temu ratnog i poslijeratnog silovanja.

* Jeste li zadovoljni hrvatskom kampanjom "One Billion Rising" ? Imate li već ideja za iduću godinu? 

- Zadovoljna sam zajedničkom suradnjom ženskih udruga, Zajednice saveza osoba s invaliditetom i dvjema agencijama UN-a, Uredom predsjednika, jer smo pokazale/i da je savezništvo u borbi protiv nasilja nad ženama važno. Zadovoljna sam i odazivom pjevačica i glazbenica i glazbenika i osoba iz kulturnog i javnog života grada, koji se često odazivaju na akcije civilnoga društva, dovoljno je samo spomenuti Vilija Matulu ili Le Zbor, ali bih ih najradije sve spomenula, jer su zajedno s nama aktivistkinjama, i neumornim plesačicama na 'himnu' Break the chain, unatoč hladnom Valentinovu, na Zrinjevcu pokazali solidarnost sa ženama, ne samo u Zagrebu i u Hrvatskoj već i u svijetu. Milijarda ustaje protiv nasilja najveći je ikada globalni prosvjed i drago mi je da je Centar za ženske studije sudjelovao i u organizaciji plesnog ustanka i u Hrvatskoj i u regiji.

Moram pohvaliti i medije koji su, zahvaljujući opet podršci žena i muškaraca koji razumiju značaj aktivizma, odlično popratili četverosatno događanje.

Ne bih htjela da Milijarda ustaje postane samo još jedan dan za obilježavanje, tako da neću čekati sljedeće Valentinovo. Planiram još neka iznenađenja. Krajem mjeseca idem u New York gdje ću s 12 koordinatorica iz svijeta promišljati kako One Billion Rising učiniti revolucijom.

Tagovi: feminizam, politika, žene, ženski studiji

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM