Razgovor

Feministička i lezbijska aktivistkinja

Državni koncept sreće nije i moj

Državni koncept sreće nije i moj

Bira da se okrene ka dobrim vestima i njena politika je solidarnost s različitima. “Radim da uvećamo društvenu i ličnu moć žena, emotivnu pismenost i da žene mogu biti kakve žele. Cela ekipa iz Evrope ima, za mene, muške vrednosti, usta puna zemlje i tragediju kao veću vrednost od komedije, koja afirmiše život i pozitivne vrednosti. Smatram da svako ljudsko biće ima iskru u sebi, važno je videti lepotu u drugome i da možemo izabrati način na koji ćemo gledati život. Ja biram kako ću da živim svoj život i gledam ga s tom iskrom”, kaže nam Lepa Mlađenović, aktivistkinja koja se dve decenije bori protiv nasilja, militarizma, a za ljudska prava i slobodu seksualnog opredeljenja.

Povod za razgovor je upravo osvojena nagrada za žene “Ane Klajn”, fondacije “Hajnrih Bel”, koja će joj biti uručena 1. marta u Berlinu. “Ono što sam saznala tokom proseca prihvatanja nagrade je da mi žene, feministkinje i lezbejke, nemamo u telu “fajl” za nagrade. Kada nam kažu da smo je dobili, ne znamo kako se osećamo. Bila sam iznenadjenja ali ni dan posle nisam znala šta da radim s tom informacijom. Kada se to pogleda sa feminističke strane, jasno je da ženama, kao rodnoj ulozi, nije dato da sebe hvale, niti da ih drugi hvale, pa čak i kada se to čini one ne znaju šta će s time. Vežbam da to prihvatim (smeh). “Zašto baš ja”, “zašto ne druge”, znate, gomila sumnji koje su kroz istoriju tipično ženske, jer mi nemamo modele da su žene nagradjivane, pa nemam odakle da izvučem model žene koja je srećna i zadovoljna zato što je nagradjena”, kazuje sagovornica i dodaje da žene ne mogu ni na koji način biti odgovorne za položaj u kom se nalaze:

– Ne postoji odgovornost onih koji nemaju moć da poboljšaju svoju situaciju. Kao kada bi pitali afro-amerikance zašto su bili robovi, ili Rome zašto nemaju posla u “belim” institucijama. Odgovorni su oni koji imaju moć, koji prave hijerarhiju i to je klasika u unutar patrijarhalnog sistema: da oni koji su na vlasti ostanu tamo, a da neko stalno bude isključen iz mogućnosti da učestvuje u podeli moći.

Kako izgleda manufaktura hijerarhije ?

– Konsultantkinja sam u radu s ženama koje su preživele traume već 20 godina, radim s emocijama. Žene imaju ogromnu seriju emocija koje ih opterećuju i ne daju im prostora da biraju svoj život. Nisu same to izabrale, već su društvo i njegova hijerarhija napravili te podele, da žene imaju manje moći i budu žrtve nasilja. Jednom nedeljno, u Srbiji ženu ubije muž, bivši muž ili partner, samo zato što je ženskog roda.

Kolike su kazne dobili počinioci ?

– Jednog dana će sigurno biti napravljeno istraživanje. Znam da neki nisu dobili nikakve kazne, neki su uspeli da se provuku, neki su dobili minimalne. Važno je da postoji feministički pokret koji radi 20 godina na temu muškog nasilja i te podatke ćemo imati. Ubijanje i zlostavljanje žena traje već hiljadama godina, ništa nije novo, samo ima nove oblike.

Geneza srpske traume od devedesetih do danas ?

– Ne verujem da postoji ‘srpska trauma’, ne verujem u naciju kao jedinstvenu kategoriju. Meni je nacionalnost izbor i biram da nisam srpske nacionalnosti. Ne osećam se gradjankom samo Srbije, već regiona koji govori srpsko-hrvatsko-bošnjačko-crnogorski jezik. U Srbiji su emocije političko pitanje, odnosno konstrukcija. Humanistički pokret kaže da su one društveni konstrukt i da svaka osoba ima sklop emocija koje zavisi od od lične, porodične situacije, ali ona je i deo društva koje ga ovde stalno diskriminiše kroz hijerarhiju o kojoj smo pričali. Ja, koja sam bela žena, lezbejka, imam privilegiju u odnosu na Romkinju, ali s druge strane imam konstrukt emocija koji polazi od toga da sam lezbejka i da nemam gradjanska i ljudska prava koja u ovoj državi uživaju bele hetroseksualne žene.

Kako racionalizujete podršku otkazivanju gej parade i manjak svesti o tome da je pitanje seksualnih sloboda pitanje svih nas ?

– Feministički pokret kom pripadam zamišlja svet u kom smo svi različiti, s jednakim pravima. Hodam putem popločanim solidarnošću, saradnjom i brigom za druge, dok država i društvo ima drugu koncepciju. Ona je različita, zasnovana na totalno drugačijem, nacionalističkom konceptu, koji je isključiv po svim kategorijama i ne brine o svojim ljudima jer ima totalno neobičan koncept sreće.

Prva ste koja u “intervjuu nedelje” pominje državni koncept sreće ?

– Država bi morala da se postara da gradjani i gradjanke budu srećni, vesele se, budu ispunjeni ali ova država to ne radi, to je sigurno!

Planski ili zbog nesposobnosti ?

– Imaju drugi, nacionalistički koncept sreće zasnovan na hijerarhiji i isključivanju. Ko ima moć misli samo o sebi, nikako o drugima – drugi moraju biti isključeni, poput mene. Njih ne interesuju moja gradjanska prava. Njihov koncept sreće je u ubijanju i pečenju jagnjeta, ćevapćićima i rakiji.  To je ekstremno muški seksistički patrijarhalni koncept sreće.

Neodržavanje “Prajda” je kapitulacija države i prava ?

– Da, sve zajedno: države, društvenih vrednosti i društva koje ih ni ne proizvodi. Naravno da je kapitulacija, i još više od toga.

Šta može biti gore od države koja poklekne pred pretnjama ološa ?

– Može, sramota vas je. Mene je sramota države u kojoj živim ali nacionalistička i ultradesničarska ekipa koja dodje na vlast ne može da poništi baš sve, mada može da umanji naš uspeh. Dobre vesti pravimo same, država tu i tamo, od nje uglavnom samo loše vesti.

Predsednik “Naših” Ivan Ivanović pretio je smrću Sonji Biserko u televizijskom studiju, a pored je ćutao ministar pravde Selaković ?

-Nedopustivo! Nacionalistička klika se za 20 godina dosta etablirala. Pretnje smrću ?! Znate koliko puta smo čule da će nas iseći na komade i samleti u mašini za meso, spaliti na lomači; i lezbejke, i gejeve, i Sonju Biserko, i Natašu Kandić, to je ogromna lista, ne samo u Srbiji, već i u BiH, Makedioniji, Kosovu, celom kraju. Kopiraju jedni od drugih, to nije specifično za ovu kliku, već je deo fundamentalnog nacionalizma koji je, u sklopu jačanja kapitalizma, ojačao svugde.

Kako se to zove, kada ministar pravde izjednači rečenice “Kosovo je nezavisna država” i “ubićemo svakoga ko to javno kaže” ?

– To je zločinački govor jedne neodgovorne države koja ne brine o gradjankama i gradjanima. Radikalne feministkinje bi to nazvale pro-fašizmom, jer ako ministar ne reaguje na problem koji je u njegovoj ingerenciji, znači da ga podržava.  “Naši” su deo ideologije ove države.

Liste mogu da ohrabre budale spremne na sve ?

– Naravno, to je znak da država i društvo stalno proizvode ultranacionaliste kojih ima sve više. Pričom o njima im dajemo suviše prostora, želimo ih na margini, jer ima drugih snaga u ovom društvu koje treba potencirati, a koje su naspram njih. Postoji pet feminističkih organizacija u Srbiji, koje su se same proizvele, i rekle “mi smo dobrovoljna crna lista”. Mi moramo biti na listama izdajica srpstva:  Sonja Biserko, ja i cela ekipa koja je još 91′ proizvedena u izdajice.

Ne slažem se s kolegama koji tvrde da država pere ruke od huligana, pre ih zloupotrebljava ?

– Tačno! Kad ministar ne reaguje znači da ih upotrebljava. Ne postoje “huligani”!  Kada se pogrešno analizira misli se  na naivnu masu dečaka koji samo hoće da se tuku. Zapravo, to je politička kategorija i huliganstvo nije odvojeno od države i partija, ono postoji za istu svrhu i zajedno s njima. Mi smo 2001. imale Masakr  Prajd u Beogradu i potpuno nam je bilo jasno da je tih 800 takozvanih huligana bilo tamo jer su imali podršku političara, predsednika  i Srpske pravoslavne crkve, kada je na Trgu republike visoko pozicionirani sveštenik SPC podržavao masu da nas bije. To nisu ni klinci, ni huligani, već deo države, stranaka i crkve.

Državna neformalna vojska ?

– (smeh) Da, državna neformalna ekipa za mlaćenje neistomišljenika.

Kako dopreti do onih koji vas ne razumeju ?

– Ima stotinu recepta, ljudi su različiti i svako reaguje na svoj način. Shvatile smo da je važno da mi same govorimo u prvom licu! Da komšinice shvate da su im u susedstvu žene koje žive lezbejsku egzistenciju, različitu od heteroseksualne. Da vidimo koje su razlike, upoznamo i naučimo. Biografije umanjuju seksizam, nacionalizam, homofobiju. Drugi način je da lobiramo u državi da promeni zakone i obezbedi jednaka prava svima.

Pretpostavljam da vam aktuelni Ustav ne odgovara ?

– Sigurno da ne! Ustav me ne prepoznaje kao lezbejku. Ustav ne garantuje sva gradjanska prava, iskorenjenje siromaštva i ne definiše granice ove države. Podržavam pravo na samoopredeljenje Alabanca da imaju svoju državu, a mi bi imali srećniju Srbiju kada bi pustili Kosovo i bavili se ljudima koji nemaju hrane i osnovna ljudska prava.

Garnitura s vrha nema petlje reći “car go” ?

– Naravno da nema kad je nacionalistička. Totalna sramota.  Kako objasniti nekome spolja ko je danas na vlasti u Srbiji ?

Tri čoveka koji su za mnoge od nas – ratni zločinci ?

– Sigurno su ratni zločinci. Država nije napravila denacifikaciju, što zahtevam kao jedna od Žena u crnom – da se svi koji su bili umešani u ratne zločine smaknu s mesta moći i da se izvinimo za zločine koje su činjeni u naše ime.

Dok narod i intelektualna elita ćute ?

– Ćute, nema bunta ali činjenica je da stalno ima malih buntova koje ne smemo zanemariti. Žene u crnom su neprestano na ulicama od 91′.

Šta vam ulica “govori” sve ovo vreme ?

– Za vreme Miloševića, želele smo da na javnom prostoru iznosimo svoja tela, namerno u crnoj boji. Rekle smo “ne, u naše ime” i “ne dajte se od svojih prevariti”. Ne očevima, ne šefovima, ne bogu i ne predsedniku. Kada živim u državi u kojoj mi  je svako jutro muka  od  svega što je uradila, a da bih bila gradjanski odgovorna, važno je da nešto učinim, da bih uopšte mogla da živim, iako savršeno znam da mirovni pokret nije zaustavio rat.