Kum multikulturalizma i jedan od vodećih britanskih teoretičara kulture Stuart Hall, po pitanju politike danas je mnogo pesimističniji nego prije 30 godina. Ljevica je, smatra on, u velikim problemima.
U ljevičarskom kozmosu, Stuart Hall je Bog – to nipošto ne kažem u hiperboličnom smislu. Ono što ga čini pravim pravcatim božanstvom nije čak niti poseban ugled ili poštovanje koje uživa, već činjenica da se svaki iole dubokoumniji razgovor, bez obzira na to vodi li se na temu multikulturalizma ili feminizma, Karla Marx ili slobodnog tržišta, beziznimno vrti oko njegovih (skoro sam “njegovih” napisala s velikim početnim Nj) ideja i koncepata.
1951. godine Hall stiže u Veliku Britaniju kao stipendist zaklade Rhodes i započinje studij na prestižnom koledžu Merton (Sveučilište u Oxfordu). “Nakon tri mjeseca u Oxfordu znao sam da to nije moj dom. Nisam Englez, nikada neću postati Englezom. Čitav život prati me taj osjećaj izmještenosti. Došao sam u Englesku kako bih pobjegao, no taj je pokušaj neslavno propao”. To izgovara sa zabavljenim izrazom na licu, kao da želi reći da se ta izmještenost ipak nije negativno odrazila na njegovu sreću, a da je taj navodni neuspjeh zapravo djelovao poticajno.
U Engleskoj živi već 60 godina. U braku je s Catherine Hall, profesoricom na Londonskom sveučilištu. Dok sjedim u njegovoj kuhinji u Hampsteadu, dan prije njegovog osamdesetog rođendana, obuzima me neobičan osjećaj da gledam u Vrhovnog akademika – ispunjenog, uspješnog, beskompromisnog. “Želio sam biti intelektualac u punom smislu te riječi. Akademska zajednica je tu tek da plati račune”, kaže Hall. Pedesetih se godina prometnuo u jedno od vodećih lica u utjecajnom londonskom listu “New Left Review”, specijaliziranom za teme iz područja politike, ekonomije i kulture. Većina utjecajnih i provokativnih ideja kojima se “Review” proslavio u razdoblju tačerizma, pa i kasnije, potječe upravo od Halla. No najveći utjecaj na popularno mnijenje ovaj je sociolog i kulturalni teoretičar ostvario na području multikulturalizma, kao predavač, a kasnije i direktor Centra za suvremene kulturalne studije na Sveučilištu u Birminghamu.
Hallove ideje multikulturalnog društva koje je javnosti predstavio još 60-ih godina prošloga stoljeća nisu izbrisali niti razni politički sustavi koji su se smjenjivali tijekom desetljeća. No, smatra Hall, ustvrditi da je akademska zajednica poslužila kao poligon za novi svjetski poredak bilo bi ipak pretjerano: “Šezdesetih smo godina povukli crtu. S jedne strane smo mi, s druge strane su oni. Svakako, akademska zajednica zaslužna je za neke značajne pomake, no u globalu mislim da se ključ uspjeha krije u nekoj vrsti multikulturalne struje koju je stvorila već i sama prisutnost ljudi iz drugih kultura. Vidite ih svuda oko sebe i ubrzo shvatite da ipak nisu tako strašni kako ste mislili, i da vas neće pojesti. Dođete u dućan – na blagajni je crnac. Upalite televiziju – gledate spotove crnih pjevača. Mislim da je to odigralo važnu ulogu u formiranju javnog mišljenja”. I dalje smatra da je suvremena Velika Britanija bitno drugačije mjesto od onoga u koje se on doselio početkom pedestih godina prošloga stoljeća. Usprkos tome, tvrdi, u političkom je smislu mnogo pesimističniji danas negoli prije trideset godina.
Pesimizam na kojem inzistira nije posljedica neuspjeha multikulturalizma, pa čak niti prošlogodišnjeg govora britanskog premijera Davida Camerona koji ga je javno proglasio neuspješnim. Na spomen Camerona Hall samo odmahuje rukom; ono o čemu je premijer zapravo govorio, objašnjava, jest zakon o jednakim prilikama, a ne multikulturalizam kao dio kulture. Ono što ga uistinu brine jest stanje na ljevici: “Nedostaje im originalnih ideja, nedostaju im analize ideja, što znači da im u konačnici nedostaje vizija. Kad se pojavi problem, oni ga ispitaju, prouče, vrte glavama, pa onda blago zarotiraju udesno. Takvo ponašanje u potpunoj je opreci s idejom politike kao sredstva obrazovanja i formiranja javnog mnijenja”. Primjere za ovakve postupke na ljevici Hall vidi posvuda, osobito u najavljenoj privatizaciji zdravstvenog sustava. “Kako je moguće da milijuni ljudi uživaju zdravstvenu zaštitu, a onda, u trenutku kad je ta ista javna zdravstvena zaštita suočena s privatizacijom, sliježu ramenima i ne poduzimaju ništa?! Dajte, molim vas! Čini se da ljudi ne vide ništa loše u tome da netko profitira na tuđoj bolesti. Nitko ne može pronaći valjane argumente da se suprotstavi najavljenoj privatizaciji – a to znači da smo izgubili iz vida ideje i principe na kojima je javna zaštita i utemeljena”. U Americi je nedavno provedeno istraživanje kako bi se ustvrdilo kako to zemlja koja troši najveće količine novca po glavi stanovnika na zdravstvenu zaštitu, na tom istom polju postiže tako loše rezultate. Stvar je prilično jasna: privatnicima je u interesu isključivo profit, što znači da se o bogatima skrbi, dok se siromašne zaobilazi. Toliko ljudi bespotrebno umire. Postoji niz logičnih i pragmatičnih argumenata protiv uplitanja privatnog sektora u zdravstvenu zaštitu; za Halla se, međutim, sve svodi na pitanje morala: tko bi se uopće želio bogatiti na tuđoj bolesti? Kakva bi to osoba morala biti? Biste li takvoj osobi povjerili svoj novac, kamoli vlastito zdravlje ili zdravlje voljene osobe? Ova i slična moralna pitanja, smatra Hall, prečesto se previđaju.
Sa svojih 80 godina, Hall je i predobro upoznat sa svim prednostima i nedostatcima javne zdravstvene zaštite. Zbog zatajenja bubrega već je nekoliko godina ovisan o dijalizi koja ga, kako kaže, istovremeno i ubija i održava na životu. “Ovakvo vas iskustvo mijenja iz korijena; počnete sebe i svoje odnose s drugima promatrati u sasvim drugačijem svjetlu. Zaboga, pa ja sam sada u potpunosti ovisan o svojoj supruzi!” Bolest je, neizbježno, ostavila traga i na njegovoj političkoj personi: “Oduvijek sam znao da nisam otok, ali mislim da tek sada doista razumijem značenje te fraze. I to ne samo zbog bubrega – mogao bih sastaviti podulji popis svojih boljetica. Ustvari, bez pomoći i skrbi drugih ne bih izdržao niti dva dana. Znate li koliko je dijaliza skupa? Vjerujem li u javnu zdravstvenu zaštitu? Itekako!” Ono što najviše zamjera Laburističkoj stranci jest činjenica da uporno propuštaju naglasiti moralnu notu postojećeg problema, a upravo je to, smatra Hall, ključno za senzibiliziranje i mobiliziranje javnosti.
Razgovor skreće na člana Laburističke stranke i zastupnika u Parlamentu Davida Lammya.
“Mislim da Lammy povlađuje većini. Razbacuje se pojmovima poput ´multikulturalizma´ (iako o njemu zapravo uopće ne govori), diči se time da zna kako se ´narod´ osjeća. To je najobičnija zabluda, jer ´narod´ u tom smislu postoji jedino kao retorička smicalica kojom nastojite potaknuti ljude da rade ono što želite. Na taj način ne odražavate želje ´naroda´, već njime manipulirate”.
Pitam ga što misli o laburistici i zastupnici u Parlamentu Diane Abbott, koja se nedavno našla na meti kritika zbog rasističkih komentara na Twitteru (“Bijelci se obožavaju igrati ´zavadi pa vladaj´”, napisala je Abbott). Hall se smije i odbija razgovarati o toj temi. Kako objasniti Abbottičin gaf?
“Loš osjećaj za vrijeme i nepromišljenost”, jedino je što uspijevam izvuči iz njega. No ja ne odustajem, već kažem kako me ljute reakcije nekih Abbottičinih kolega u Parlamentu koji su na sve strane izražavali vlastitu “zagranutost” njenim komentarima, a zapravo uopće nisu zgranuti već samo pokušavaju diskreditirati čitav koncept rasizma kao nečeg što izaziva zgražanje. “I ti za sebe kažeš da si optimistična!” kaže Hall. “Znaš li za Antonija Gramscija? On je bio talijanski teoretičar politike, filozof i marksist, koji je govorio o pesimizmu intelekta i optimizmu duha. Važno je usredotočiti se na sadašnji trenutak i sagledati situaciju u kojoj se nalaziš. Tek se onda možeš svjesno opredijeliti za optimizam i reći – ´Da, vjerujem da stvari mogu biti drugačije´. Bezuvjetni optimizam duha puka je utopija”.
Neizbježno, razgovor skreće na prošlogodišnje nerede u Londonu. “Događaji su me razljutili zbog nekoliko razloga. Kao prvo, ništa se bitno nije promijenilo. Neki klinci s dna društvene ljestvice koji se osjećaju izolirano malo su predoslovno shvatili poruke koalicije, Blaira i Margaret Thatcher da se moraš sam probijati kroz život jer ti nitko drugi neće pomoći. Takva vrsta bijesa u kombinaciji s nedostatkom jasnog političkog programa i organizacije nužno rezultira neredima. To je uvijek bilo tako. Kao drugo, ne treba smetnuti s uma da su primarna meta napada bile trgovine, koje su potom i opljačkane. Čemu krasti tenisice s potpisom? To nam govori da se u cijelu priču u nekom trenutku upleo i konzumerizam, koji je pak vodeći izraz neoliberalizma. Konzumerizam sve trpa u istu košaru – hej, možda nisi uspio u životu, ali i dalje možeš trošiti! U očima tržišta svi smo jednaki´. Jedan od razloga zašto sam se počeo baviti kulturalnim studijima jest taj što vjerujem da nije sve u životu diktirano ekonomijom. Moj akademski rad predstavlja otpor tom ekonomskom determinizmu, moj život predstavlja neprestanu kritiku marksizma i neoliberalizma”. Upravo taj dugogodišnji otpor ekonomskom determinizmu tjera me da posumnjam u Hallov pesimizam. To je možda pomalo nepravedno od mene – sigurna sam da mu se nikako ne može osporiti pesimizam intelekta. No kroz svoj nas rad neprestano podsjeća da postoji nešto bolje. Sigurna sam da financijski slom, više od tri desetljeća neoliberalizma i koalicijska vlada na čelu s Cameronom nisu dovoljni da pokolebaju taj optimizam.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
