Razgovor

25.09.2011. 20:02:37 - Barbara Matejčić

Hrvoje Slovenc

Želim natjerati ljude da se zagledaju u fotografije i da razmišljaju

Hrvoje Slovenc

Hrvoje Slovenc

Fotografsko istraživanje sadomazohističke scene u New Yorku zagrebačkog fotografa s newyorškom adresom Hrvoja Slovenca nagrađeno je kao najbolji umjetnički koncept ovogodišnjeg festivala "Rovinj Photodays". Ta mu je nagrada omogućila samostalnu izložbu u centru Zagreba, u Galeriji Josip Račić, koja je otvorena 16. rujna i može se razgledati samo do 25. rujna.

"Home Theatre" je naziv tog nagrađenog ciklusa među 78 prijavljenih, kojim je Slovenc suptilno, ali ipak voajerski zašao u privatne, nimalo elitne prostore poklonika sadomazohizma. Diptisima i triptisima velikih formata ilustrirao je tanku granicu koja dijeli poprište njihove prakse od prostora kućne svakodnevice. U nekim domovima ta se granica tek naslućuje, u nekima je zapravo ni nema.

Hrvoju fotografija nije bila prvi izbor. Bio je prvak Jugoslavije i potom Hrvatske u različitim atletskim disciplinama pa je 1995. upisao Prehrambeno-biotehnološki fakultet u Zagrebu jer ga je zanimala prehrana sportaša. Nakon fakulteta je odlučio otići u New York i upisati državni dvogodišnji studij općeg tipa, što mu je omogućilo da se upoznaje s različitim umjetničkim praksama i medijima. Prethodno nije imao nikakvog fotografskog iskustva i kada je shvatio da se fotografijom mogu probuditi jake emocije, jednako kao glazbom ili filmom, zakačio se. Prvim ciklusom fotografija, "Partners in Crime", portretirao je starije američke gej parove koji su u dugogodišnjim vezama, ali zbog zakona nisu mogli sklopiti brak.

 

 

Nakon toga je proveo neko vrijeme u zambijskom gradu Kabwe kako bi dokumentirao veliko onečišćenje uzrokovano nekadašnjim rudnikom iz kojeg su se vadili teški metali. Od tog je projekta nastala knjiga. Slovenc je poslije toga upisao poslijediplomski na jednoj od najboljih svjetskih umjetničkih škola Yale School of Art, gdje je prošle godine magistrirao te sada i predaje. U Zagreb je došao direktno s aerodroma na otvorenje izložbe i u svega nekoliko dana koliko je proveo u Hrvatskoj našli smo se s njim i razgovarali pred Galerijom Račić.

 

"Partneri u zločinu"

Prije ciklusa fotografija "Home Theatre" realizirali ste i izlagali ciklus "Partners in Crime", posvećen dugogodišnjim američkim istospolnim parovima. Zanimljiv je vaš postupak u tome radu, kao i njegova društvena pozadina. Možete li objasniti o čemu se radi?

-"Partners in Crime" je bio moj prvi veliki rad. Počeo je tako što sam došao u kontakt s dosta istospolnih parova koji su dugo bili zajedno i često su za sebe govorili da su oženjeni, odnosno da su "partneri u zločinu" s obzirom da se zakonski nisu mogli vjenčati. Razmišljao sam kako to pretočiti u fotografiju, a onda sam u jednom antikvarijatu pronašao stare tintype fotografije, koje su rađene tako što se emulzija namaže na tanku metalnu ploču koja se stavi u aparat i onda se fotografira. Stvar je u tome što su ekspozicije bile jako duge pa su ljudi morali biti ukočeni kako ne bi ispali razvučeni. Tako su se radili portreti i tek vjenčanih parova, muškaraca i žena naravno, koji su svi bili smrknuti i ukočeni. Odlučio sam se istom tehnikom poslužiti i za portretiranje istospolnih partnera. Simulirali smo dan njihova vjenčanja, ali kao na tim povijesnim fotografijama. Odjenuli su se onako kako bi i u stvarnosti za taj svečani dan i sve sam ih fotografirao u njihovim domovima, ali bez pokazivanja emocija, što je ilustriralo njihov položaj u društvu.

 

 

Koja je bila motivacija tim parovima da sudjeluju u projektu, je li to bio njihov čin protesta?

- Neki nisu pristali sudjelovati, jer su htjeli pokazati da su sretni i veseli, ali većina ih se uključila u projekt upravo zbog protesta, jer su svjesni da u velikom broju mjesta države New York, osim samog grada New Yorka, istospolni parovi moraju voditi računa kako se ponašaju u javnosti. Čak se i oni međusobno nazivaju prijateljima i cimerima izvan užeg kruga prijatelja. Svatko od njih je doživio neki oblik diskriminacije zbog toga što je gej.

 

 

Znate li jesu li se neki od tih parova oženili nakon što je država New York ovog lipnja ozakonila gej brakove?

- Jesu, i to većina od tridesetak parova koji su sudjelovali u projektu. Izgleda da diskusija oko legalizacije gej brakova u Americi daje novi život ciklusu "Partners in crime", jer su me pozvali da izlažem u Atlanti gdje još nisu ozakonjeni brakovi. Nadam se da se i time mogu potaknuti promjene.

 

Moj prijatelj koji se prije godinu dana odselio u New York kaže da mu to što je gej više uopće nije neka važna identitetska odrednica jer nikog nije briga što je niti se osjeća drugačijim.

- Da, to jest tako u gradu New Yorku, ali daleko od toga da se tako osjećate svuda u Americi. Ovo ljeto su curi u New Jerseyju odbili prodati vjenčanicu u butiku kada su shvatili da će se udati za ženu. Stvari se pomalo pomiču na bolje, ali je diskriminacija još uvijek raširena.

 

 

Biste li projekt poput "Partners in Crime" mogli realizirati u Hrvatskoj?

- Čisto sumnjam. Ljudi koji su otvoreni su uglavnom mlađi, a starije ni ne poznajem. Možete li zamisliti da neki gej par iz Splita koji je dvadesetak godina zajedno pristane javno izložiti svoju "vjenčanu" fotografiju pod punim imenima i prezimenima? Ja ne mogu.

 

 



Performans u vlastitom domu

 

U projektu "Home Theatre" također preispitujete odnos javnog i privatnog preko uloga koje preuzimamo u društvenom životu i u privatnosti doma. Kako ste uopće došli do ljudi koji prakticiraju sadomazohizam? Vi ste se zapravo infiltrirali u tu scenu ako se ne varam?

- U tom me projektu interesirao performans u svakodnevnom životu, uloge u kojima se izmjenjujemo tijekom dana, ali one koje su reducirane na naš životni prostor, dakle na dom. To su one uloge koje mi biramo, jer u vlastitom domu možemo biti što hoćemo. Prvo sam upoznao curu koja je gospodarica u tom odnosu i pronalazi ljude kojima dominira. To me fasciniralo jer nikada nisam upoznao taj svijet. Onda sam se počeo javljati na oglase ljudi koji su tražili partnere za S&M i tako sam ih upoznavao. Pošto je sadomazohizam uglavnom stvar odnosa moći, a ne samog seksualnog odnosa, u određenim sam se situacijama postavio donekle dominantno i određivao kada ću, što i kako fotografirati, i to je ono što je njima odgovaralo, što ih je vjerojatno i uzbuđivalo. Smiješno je što ja uopće nisam taj tip, zapravo sam malo i sramežljiv, ali sam i sam morao ući u ulogu. Godinu i pol sam svakodnevno radio na tom ciklusu fotografija. Nije mi bilo toliko zanimljivo da fotografiram ljude koji su poklonici S&M-a, već njihove domove unutar kojih kreiraju scenu za užitak. Tome sam suprotstavio njihov uobičajeni životni prostor koji u tom kontrastu izgleda kao scenografija. Htio sam da se gledatelji zapitaju je li to zapravo scenografija ili stvarni prostor nečijeg doma. Želim natjerati ljude da se zagledaju u fotografije, da primjećuju detalje i da razmišljaju o tome što je prikazano, umjesto da ih doživljavaju samo s estetske strane.

 

 

 

Kada spominjete detalje, evo jedan banalan koji me zaintrigirao: na jednoj od fotografija iz ciklusa "Home Theatre" uočila sam u vitrini Kraševe kekse. Otkud to?

- Da, to je bila moja mala intervencija, drago mi je da ste je primijetili. Htio sam ih staviti kao neki mali znak povezivanja ovog ovdje i onog tamo, koji vjerojatno proizlazi iz moje nemogućnosti da ovdje radim.

 

 

Ima li nešto što biste htjeli raditi u Hrvatskoj?

- O da, ima. Zanimaju me antagonizmi, razne grupne podjele, pripadanja i isključivanja drugih u tako maloj sredini kao što je Hrvatska. Podjele po bilo kojoj osnovi - navijačke, lokalne, nacionalne… Za to bih morao neko vrijeme provesti ovdje i promisliti kako bih tome pristupio, a to i namjeravam.


Da se vratimo "Home Theatreu": kontrast na tim fotografijama je tim veći što domovi djeluju toplo, domaćinski, bezazleno pa čak i provincijalno, nimalo hardcore estetizirano kako bismo mogli zamislili newyoršku S&M scenu?


ražeći zanimljive prostore, prošao sam barem pedesetak domova i mnoge nisam htio fotografirati jer su upravo bili previše suvremeni, sređeni stanovi na Manhattanu. Tragao sam za onim što sam zamišljao kao tipičan američki dom: da se osjeti miris pite od jabuka i da možete zamisliti stariji bračni par koji tu živi. No najčešće to ni nisu prostori koji na prvi pogled odaju što se tamo događa. Nema tamo lanaca i bičeva ili nekakvih sprava za mučenje kako mi to zamišljamo.

 

Zbog čega ste se odlučili na diptihe i triptihe?

- Jedan je tehnički razlog, jer ako je fotografija jako izdužena, odmah izgleda kao digitalna manipulacija, a ja se ne bavim digitalnom fotografijom. A drugi je razlog konceptualni; htio sam odvojiti konvencionalni kućni prostor od prostora performansa, ali tako da zadrže dojam prostorne cjelovitosti i da gledatelj nije uvijek siguran koji je koji.

 

 

 

Bezbožništvo je današnji tabu

 

Očito vas u radu zanimaju tabui. Koji su ključni suvremeni američki tabui?

- Hm, mislim da je danas religija veliki tabu, odnosno bezbožništvo. Malo mi je nevjerojatno je da se ponegdje na stadionima okupljaju tisuće ljudi koji se mole Bogu da se popravi ekonomsko stanje u državi. Ponekad u šali kažem da se Isus kandidira na sljedećim izborima, vjerojatno bi dobio veliki broj glasova. Čini mi se da je utjecaj religije u politici sve jači, pogotovo u nekim dijelovima Amerike.

 

 

Kako onda prolaze vaši radovi? Imate li problema s izlaganjem?

- Uglavnom me zovu da izlažem oni koji su već upoznati s mojim radom, ali zna se dogoditi da mi kažu da im se ne uklapam u izlagačku koncepciju, recimo u muzejima ili na sveučilištima koje financira država. Pogotovo radovi koji se tiču seksa. Kada se prijavljujem za neke državne programe za umjetnike, onda ne spominjem da ovaj rad ima veze sa sadomazohizmom, već s performansom ili tako nekako to prešutim.

 

Razgovarala Barbara Matejčić

Tagovi: fotografija, hrvoje slovenc, izložba, kultura

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM