Razgovor

17.06.2020. 19:23:38 - Svjetlana Knežević

sedmi Tjedni IZBJEGLICAma!

'Rješenje je u slušanju onih koji imaju hrabrosti dijeliti s nama svoja iskustva rasizma i diskriminacije, pružimo im podršku'

Lucija Mulalić

Lucija Mulalić (Foto: CMS)

Tjedni IZBJEGLICAma! održavaju se već sedmu godinu za redom povodom Svjetskog dana izbjeglica, koji se obilježava 20. lipnja, kako bi se upozorilo na tešku situaciji u kojoj se nalaze ljudi diljem svijeta koji su prisiljeni napustiti svoje domove. Ove godine se u sklopu Tjedna održava niz aktivnosti online i offline aktivnosti u Zagrebu, Kutini, Sisku, Karlovcu, Slavonskom Brodu, Zadru, Splitu, Ježevu i Kuterevu. Povodom 7. Tjedna IZBJEGLICAma! Libela je razgovarala s Lucijom Mulalić, koordinatoricom volontera/ki i članicom programa azil, integracija i ljudska sigurnost u Centru za mirovne studije.

Koordinacija za integraciju povodom predstavljanja 7. Tjedana IZBJEGLICAma! ispred zgrade  Vlade Republike Hrvatske upozorila je kako su okolnosti poput izbjeglištva, migriranja, beskućništva, bolesti te već prisutnog siromaštva neke od naših sugrađana/ki učinile dodatno ranjivima. Naime, uz zdravstvenu krizu, koja je globalna i s kojom smo suočeni/e svi i sve, izbjeglice se u trenutku tek započete ekonomske i socijalne krize nalaze u još težem položaju. Kako je ova pandemija utjecala na položaj i ostvarivanje prava izbjeglica?

Epidemija koja je pogodila cijelu zemlju vrlo je nepovoljno utjecala na ionako nejednak položaj izbjeglica u društvu. Nekoliko glavnih problema koji su se dodatno produbili tijekom krize svakako su u području zaposlenja, stanovanja, pristupa obrazovanju. Izbjeglice i drugi stranci već su i prije krize jako teško pronalazili posao. Mnogi izbjeglice koji su radili ovdje radili su na poslovima koji su bili minimalno plaćeni, s lošim radnim uvjetima, vrlo problematičnim ugovorima o radu, a kada je krenula kriza oni su bili među prvima na listi za otkaze. To je naravno utjecalo na njihovu mogućnost plaćanja najamnine i režija tako da mnogima prijeti rizik beskućništva. Po pitanju stanovanja važno je i navesti i desetke obitelji kojima je u mjesecima krize isteklo ili će ubrzo isteći pravo na državnu potporu za plaćanje stanova. Govoreći o problematici pristupa obrazovanju, tu su ponajviše bila pogođena djeca izbjeglice. U organizaciji škole na daljinu, za čije funkcioniranje je presudna bila aktivna uloga roditelja, potpuno su zanemarena djeca iz obitelji koje nemaju pristup tehnologiji, npr. nemaju doma računala ili televizor, obitelji u kojima i djeca i roditelji imaju slabije ili nikakve digitalne kompetencije ili ne poznaju dovoljno hrvatski jezik.

Kako inače integracija izbjeglica u hrvatsko društvo izgleda? Koliko biste je ocijenili uspješnom?

Svakako bih prvo naglasila da Centar za mirovne studije integraciju vidi kao kompleksan, dinamičan i dvosmjeran proces koji teži stvaranju interkulturalnih društava. Interkulturalnost kao integracijski model zapravo je proces zajedničkog učenja, razmjene i dijaloga u kojem i novi i stari članovi društva kritički pristupaju različitim aspektima kultura onih novih kao i onih starih članova društva, preispitivanju određenih društvenih normi i zajedničkom kreiranju nekih novih. S obzirom na model kojim se vodimo, smatramo da je zapravo velik teret u procesu integracije stavljen na izbjeglice i druge strance koji dolaze živjeti u Hrvatsku, a vrlo malen na ostatak hrvatskog stanovništva. Prevelik fokus na određenim kulturnim razlikama onemogućuje nam razumjeti koliko smo u mnogim stvarima zapravo slični te također u drugi plan stavlja problematiku strukturalnih barijera i izazova s kojima se susreću izbjeglice i drugi stranci. Rekla bih da osobe koje su ovdje ostvarili međunarodnu zaštitu u teoriji i prema zakonima imaju zajamčen niz prava za čije su ostvarivanje zadužena nadležna ministarstva i druge institucije države, no u praksi vidimo kako se mnoge od tih mjera provode samo djelomično ili uopće ne, ili se pružaju  u suradnji s organizacijama civilnog društva koje imaju ograničena financijska sredstva i kratkoročne projekte.

Tako da govoreći o integraciji, uspješnim bih ocijenila samo napore mnogih izbjeglica i drugih stranaca koji bez obzira na institucionalnu nebrigu kao i netoleranciju i diskriminaciju s kojom se suočavaju, sami/e ili s volonterima/kama udruga uče jezik, pronalaze posao, sklapaju prijateljstva i pokušavaju ostvariti nove živote u zemlji koja zapravo jako malo brine o njima i njihovoj dobrobiti. Također treba spomenuti i napore lokalnih zajednica i stanovništva u nekim gradovima koje samoinicijativno zajedno s izbjeglicama pokušavaju otvarati prostore za međusobno upoznavanje i dijalog te tako graditi interkulturna društva.

Trenutno oko 300 tražitelja azila živi u prihvatilištima u Zagrebu i Kutini. Nebrojno puta smo čitali/e u medijima kako uvjeti u prihvatilištima nisu prihvatljivi. Štoviše, dodatno getoiziraju ljude koji tamo borave. Kakva je sada situacija? Koliko u prosjeku tražitelji/ice azila borave u prihvatilištima? Kakvi sadržaji im se tamo nude? Tko konkretno radi na njihovoj integraciji u društvo?

O situaciji u prihvatilištima za tražitelje međunarodne zaštite u Porinu i Kutini CMS-u je zapravo teško govoriti iz prve ruke, budući da nam je Ministarstvo unutarnjih poslova sredinom 2018. odlučilo ne produžiti ugovor o suradnji pod izlikom toga da se tamo već održava dovoljan broj aktivnosti, time nam znatno sužavajući uvid u situaciju. No CMS sve ovo vrijeme komunicira s izbjeglicama smještenima u prihvatilištima te možemo reći da je situacija ponekad bolja, a ponekad lošija. Ljudi se u prihvatilištu u Zagrebu uglavnom žale na previše ljudi, nedovoljno dobru hranu, pogotovo za djecu i trudnice, lošu kvalitetu vode i slično. Zaista, možemo govoriti i o prostornoj segregaciji izbjeglica u četvrt na rubu grada, odmah pokraj odlagališta otpada na Jakuševcu.

Vidimo da mnogi ljudi kraće nego prije borave u prihvatilištima, te nastavljaju put u druge zemlje koje imaju razvijeniji sustav primitka izbjeglica, dok s druge strane isto tako znamo ljude koji godinama žive u prihvatilištu u stanju limba, čekajući na odluku o azilu bez koje zapravo ne znaju hoće li moći ostati i graditi život ovdje. Što se tiče sadržaja, nekoliko je organizacija civilnog društva prisutno i tamo rade različite aktivnosti poput pružanja zdravstvene zaštite, pravnog informiranja, učenja hrvatskog jezika, rada s djecom i slično, no CMS je svakako stava da ljudima u prihvatilištima treba biti omogućeno što više raznolikih i korisnih sadržaja. Bitno je spomenuti i da od početka epidemije pristup više nije dopušten većini organizacija civilnog društva koje su tamo provodile aktivnosti.

Na samoj integraciji tražitelja međunarodne zaštite što se tiče hrvatskih institucija zapravo ne radi nitko, budući da Hrvatska većinu prava vezanih uz različite aspekte integracijske podrške poput učenja jezika, zdravstvene zaštite i slično jamči samo rijetkim ljudima koji ovdje uspiju dobiti međunarodnu zaštitu, često nakon dugotrajnog čekanja i neizvjesnosti. Mi se svakako zalažemo za promjenu tih praksi, pa tako na primjer smatramo da bi tečajevi hrvatskog jezika koji bi provodili profesionalci trebali biti dostupni svima u prihvatilištu čim dođu u Hrvatsku, i slično.

Kako je biti azilant/kinja u Hrvatskoj? Na koje prepreke svakodnevno nailaze?

Iako je nezahvalno govoriti o tome kako je biti izbjeglica u Hrvatskoj kad to sama nisam, iz dugogodišnjeg rada s ljudima u Hrvatskoj zaključila bih da osobe koje ovdje dobiju status, a i mnogi koji nisu te sreće, često imaju veliku želju ostati ovdje, raditi, školovati se, živjeti kao i svi drugi. Kažu da im se sviđaju i zemlja i ljudi ovdje, no zaista se na tom putu suočavaju s nizom prepreka. Možemo govoriti o puno područja: prepreke u području obrazovanja – na primjer nepostojanja kvalitetno i sustavno osiguranog tečaja hrvatskog jezika koji traje duže od jednog semestra i prilagođen je izbjegličkoj populaciji, otežanog upisa u srednje škole za starije maloljetnike; prepreke u području zapošljavanja: otežano priznavanje postojećih kvalifikacija te otežan pristup programima dokvalifikacije ili prekvalifikacije, nedovoljno poznavanje hrvatskog jezika, diskriminacija i iskorištavanje na tržištu rada. Naposljetku važno je spomenuti i prepreke u vidu društvene netolerancije, diskriminacije i rasizma s kojima se susreću mnogi izbjeglice i drugi stranci/kinje.

Uzmemo li u obzir zbivanja na granicama, narančaste 'ikseve' na glavama izbjeglica, mrtva tijela u Mrežnici, ne možemo kao društvo zanijekati kršenje temeljnih ljudskih prava. Međutim, kao društvo nismo zauzeli poziciju nulte tolerancije prema sistemskom nasilju naspram izbjeglica. S druge strane, kao društvo se zgražavamo nad aktualnim zbivanjima u SAD-u, dok kod kuće imamo sličnu situaciju. Kako gledate na to? Što učiniti kako bi građani/ke Hrvatske postali/e svjesni/e partikularne solidarnosti?

Da, rekla bi da je hrvatski odgovor na događanja u SAD-u bio pozicioniranje našeg društva kao društva u kojem nema rasizma, kao što je nedavno u medijima izjavio ministar Grlić Radman. No pričajući s ljudima drugih rasa, etniciteta i religija u Hrvatskoj poput izbjeglica, ali i drugih stranaca koji ovdje žive, kao i naposljetku manjinskih zajednica poput Roma, možemo puno jasnije uvidjeti realnu situaciju i raširenost institucionalnog rasizma u Hrvatskoj. Na primjeru izbjegličke populacije, ona se ocrtava vrlo jasno već na samim granicama Hrvatske: fizičko, seksualno, psihičko nasilje za koje tisuće izbjeglica i drugih migranata svjedoči da nad njima provodi hrvatska policija i koje godinama prolazi bez nezavisnih i kvalitetnih istraga jedan je od eklatantnijih primjera. Tu su onda i sve gorenavedene institucionalne barijere koje ljude koji ovdje žive sprječavaju da ostvare zakonom zajamčena prava, nerazumijevanje, neosjetljivost i rasizam donositelja odluka kao i nekih radnika u institucijama s kojima izbjeglice dolaze u kontakt, neprocesuiranje zločina iz mržnje koje malo ljudi uopće ima hrabrosti prijaviti institucijama, i slično.

Mislim da neko dublje razumijevanje toga da institucije svojim pristupom izbjeglicama i drugim manjinama tj. svjesnim nedjelovanjem zapravo provode institucionalni rasizam nije rašireno u hrvatskoj javnosti. Rješenje vidim u slušanju onih koji imaju hrabrosti dijeliti s nama svoja iskustva rasizma i diskriminacije i pružanju im podrške, progovaranju i informiranju javnosti o tome s čime se sve suočavaju manjinske zajednice u Hrvatskoj, uvođenju ovih tema u obrazovni sustav putem građanskog odgoja, te naravno mijenjanjem institucionalnih praksi koje stavljaju manjine u nejednak položaj u društvu.

Vratimo se samom događaju - Tjedni IZBJEGLICAma! Ove godine je organizirano jako mnogo događanja na jako mnogo lokacija. Recite nam više o samim zbivanjima u okviru Tjedna.

Tjedne IZBJEGLICAma započeli smo ovaj vikend druženjem kolektiva Žene ženama u Kuterevu. U ponedjeljak je Udruga Mi iz Splita započela sa serijom okruglih stolova na temu integracije koja se održava u nekoliko gradova, u srijedu su imali i otvaranje izložbe fotografija. Održane su i panel rasprava o nejednakosti u pristupu obrazovanju u organizaciji GOOD inicijative, kao i stand up show u organizaciji udruge Are You Syrious. Isusovačka služba za izbjeglice u sljedeća dva tjedna održava niz webinara, kao i molitveno bdjenje u četvrtak, te predstavljanje projekta i kazališnu predstavu. UNHCR, Hrvatski crveni križ i Hrvatski pravni centar provode online kampanje na društvenim medijima, a HCK radit će i druženja s izbjeglicama u prihvatilištima. Ovaj i sljedeći vikend PGP Sisak i RCT Zagreb održavaju interaktivne radionice o zdravlju s izbjeglicama u Sisku i Karlovcu. CMS također planira okrugli stol na temu zapošljavanja, kao i već tradicionalno druženje s izbjeglicama na Svjetski dan izbjeglica zajedno sa udrugom Are You Syrious. S obzirom na to da su se sve organizacije suočile s izazovima u organiziranju događanja s obzirom na zdravstvenu situaciju, puno aktivnosti prebačeno je u online format, možda nismo uspjeli organizirati sve što smo htjeli, no bez obzira na to vjerujem da smo uspjeli osigurati zanimljiv program u kojem će svatko pronaći nešto što ga zanima.

Tjedni IZBJEGLICAma održavaju već sedmu godinu. Ove godine primjetan je porast aktivnosti kao i lokacija na kojima se one događaju. Jasno je da uistinu pomažu, no kako i koliko ovakvi događaju razbijaju predrasude i stereotipe o izbjeglicama? Koliko građani/ke RH robuju istima?

Vjerujem da se sve organizacije unutar Koordinacije za integraciju nadaju da aktivnosti unutar Tjedna IZBJEGLICAma barem malo utječu na razbijanje predrasuda i stereotipa prema izbjeglicama u Hrvatskoj. Teško je reći koliko građani Hrvatske robuju istima, nekoliko istraživanja koja su provedena na tu temu pokazala su da su izbjeglice jedna od skupina prema kojoj dio hrvatske populacije ima negativno mišljenje, no taj dio populacije ipak nije u većini. S druge strane, tijekom humanitarne krize 2015. i 2016. godine vidjeli smo veliku solidarnost koju su stanovnici/e Hrvatske pokazali prema izbjeglicama -  tisuće ljudi volontirali su na granicama, skupljali donacije, dijelili potrepštine, kuhali tople obroke, nudili svoje kuće na korištenje. Moguće da se javno mnijenje od tada dosta promijenilo i promjenom samog medijskog diskursa vezanog uz izvještavanje o izbjeglicama u Bosni i Hercegovini i Srbiji, kao i agresivnom kampanjom državnih institucija koja te iste ljude pokušava prikazati kao osobe kojima ne treba međunarodna zaštita niti bilo koja druga vrsta podrške, već kao populaciju koja zapravo zaslužuje sve što im servira hrvatska policija. No, važno je naglasiti da izbjeglice nisu homogena skupina, već da dolaze iz različitih razloga, životnih uvjeta i mogućnosti, ali da svi imaju pravo zatražiti zaštitu te pravo na dostojanstvo i život bez ponižavanja i nasilja.

Uoči Tjedni IZBJEGLICAma! započela je kampanja #ovdježivimo. O čemu je zapravo riječ, koji su ciljevi kampanje, za koga je namijenjena?

U kampanji #ovdježivimo izbjeglice koje su u Hrvatskoj pronašle svoj novi dom, i govore o iskustvu integracije i života u novoj sredini. Kampanja želi upoznati građanke i građane Hrvatske s njihovim novim susjedima, koji su ovdje dobili međunarodnu zaštitu, ovdje žive, rade i stvaraju prijateljstva i pokušavaju ostvariti svoje želje i snove. U kratkim videima i radijskom jinglu izbjeglice iz Irana, Turske, Pakistana i Konga govore o tome kako izgleda njihov život u Hrvatskoj, što rade i što im je važno te pokazuju kako je Hrvatska mjesto gdje svi živimo zajedno.

U cijelom svijetu trenutno je više od 70 milijuna prisilno raseljenih osoba, kako procjenjuje UN-ova agencija za izbjeglice. U Hrvatskoj je od 2004. godine do danas odobreno oko 920 međunarodnih zaštita, dok trenutno oko 300 tražitelja zaštite živi u prihvatilištima u Zagrebu i Kutini. Ovdje živimo zajedno, vjerojatno se susrećemo na tržnicama, trgovima, na poslu, u šetnjama, želimo nam svima dati priliku da se upoznamo, jer integracija mora uključivati sve nas, a ne samo novopridošle članove našeg društva.

Prošli vikend Žene ženama i Živi atelje DK organizirao je zajednički izlet u Kuterevo žena iz Hrvatske i žena koje žele da im Hrvatska bude domom kao uvod u 7. tjedne IZBJEGLICAma! Kako je prošao izlet? Kolektiv Žene ženama funkcionira inače cijele godine, čime se sve bave i koga okupljaju?

Posjet Kuterevu je bio važan osnažujući trenutak za kolektiv Žene ženama - jer je to bilo prvo zajedničko putovanje ovih žena koje je trajalo tri dana. Imale smo priliku provesti kvalitetno vrijeme zajedno, opustiti se, približiti se jedna drugoj i usmjeriti se za daljnja djelovanja. Domaćini iz Velebitske udruge Kuterevo su nas vrlo lijepo ugostili - planinarile smo, upoznale bake iz sela koje izrađuju coklje, posadile nekoliko stabala. Neke od žena je to druženje podsjetilo na druženja kod kuće, na dom koji su bile primorane napustiti. Toplina i energija koju smo sa sobom donijele iz Kutereva osnažit će nas za nove trenutke i na tome smo neizmjerno zahvalne.

Sam kolektiv Žene ženama pokrenut je u sklopu udruge Živi atelje DK te od 2016. koristi umjetnost kao način da okupi žene koje žele da im Hrvatska bude dom, povezujući ih sa ženama kojima je Hrvatska već dom, kako bi se olakšala integracija žena u novu, stalno mijenjajuću zajednicu. Kroz radionice, okupljanja i izlete, žene dijele i stječu vještine i znanje te se osnažuju gradeći mreže podrške. Ideja projekta je stvoriti siguran i intiman prostor za žene kako bi razmjenjivale ideje, probleme, rješenja ili jednostavno provodile vrijeme zajedno povezivanjem kroz žensko druženje koje često ima prednost nad kulturnim predrasudama koje se projiciraju ili percipiraju. Osiguravanje prostora bez muškaraca i djece može pomoći ublažavanju tereta obiteljskih dužnosti, a istovremeno pomaže izgraditi čvrste veze u Hrvatskoj - između žena - daleko od stresa i pritiska života u ograničenim prostorima s neizvjesnom budućnošću, posebno kad su u pitanju žene koje čekaju status izbjeglice.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: azilanti, cms, diskriminacija, institucije, intergracija, izbjeglice, koordinacija za integraciju, ljudska prava, lucija mulalić, migranti, rasizam, tjedni izbjeglicama, tolerancija, tražitelji azila, žene ženama

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM