Razgovor

08.03.2020. 17:37:36 - Ivana Perić

glasne i borbene

'Žene postaju prijateljice kroz aktivizam i prijateljstvo pojačava njihov aktivizam'

Zsófia Lóránd

Zsófia Lóránd (Foto: Mate Bach)

Festival FEMINIZAM JE ZA SVE četverodnevni je festival koji se održava od 8. do 11. ožujka u Uraniji - prostoru kreacije (Kvaternikov trg 3/3, Zagreb). U četiri dana programi festivala (šest tribina i večer poezije) ponudit će uvid u ideje i smjerove suvremenog feminizma te upozoriti na važnost feminističkog znanja i iskustva u borbi za slobodnije i pravednije društvo kao i u borbi protiv ukidanja i ograničavanja ženskih, radničkih i prava manjina.

Na festival u Zagreb dolazi i Zsófia Lóránd, autorica knjige  Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji (Fraktura, 2020.). Lóránd je rođena 1979. u Budimpešti, studirala je anglistiku, komparativnu književnost i politologiju, a doktorirala na CEU - Srednjoeuropskom sveučilištu, na intelektualnoj povijesti feminizma u Jugoslaviji. Objavila je brojne radova, a osim teorijom bavi se i feminističkom praksom – godinama je bila volonterka na SOS telefonu organizacije NANE za zlostavljane žene u Mađarskoj. Uoči gostovanja na festivalu i predstavljanja knjige Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji, razgovaramo s autoricom Zsófiom Lóránd.

Kako ste došli u doticaj s ovom specifičnom temom (feminizam u socijalističkoj Jugoslaviji), kako se razvio vaš interes za nju?

To je malo duža priča. Prvo sam proučavala književnost i bilo mi je vrlo intrigantno to što u Mađarskoj, zemlji iz koje potječem, gotovo da i nemamo književnica žena, ni u književnom kanonu 20. stoljeća, ni u suvremenoj književnosti. Bilo je to krajem 1990-ih, puno toga se u međuvremenu poboljšalo (ali prestižne nagrade i dalje uglavnom idu muškarcima). Tada sam počela raditi u izdavaštvu, čime sam se bavila više od deset godina. Zapravo je objavljivanje moje prve knjige bilo poput prevrtanja stola, uspjela sam prijeći na drugu stranu. Tada sam preuzela posao od nekoga drugog i dobila priliku upoznati se s radom Dubravke Ugrešić, a tada sam također saznala i da je Jasmina Lukić predavala feminističku književnu teoriju na CEU. Bila je vrlo velikodušna, dozvolila mi je da pohađam njenu nastavu i pričala mi o jugoslavenskoj feminističkoj tradiciji iz 1970-ih i 1980-ih.

To je upravo ono o čemu sam željela saznati više, o mogućnostima feminističkog neslaganja u socijalizmu. Kao što znate, liberalni disidenti bili su vrlo važni u Srednjoj Europi, a za nekoga tko je postajao politički svjestan i aktivan sredinom 1990-ih u Srednjoj Europi, ta je disidentska tradicija usmjerena na ljudska prava bila prilično formativna. Ali meni je nedostajalo žena, nedostajalo mi je feminizma. Pitala sam se kako smo do 1989. došli bez ikakvog feminizma, kako to da u Mađarskoj nije bilo feminističkog neslaganja, samo ovog drugog, uglavnom liberalnog i populističkog. Tako da mi je jugoslavenska priča zvučala kao san. Ukratko, zaključila sam da želim naučiti više o jugoslavenskom feminizmu 1970-ih i 1980-ih. To je postao moj doktorat i odmah sam počela učiti jezik. Sve je počelo knjigom koju sam kupila online, "Nauči sam hrvatski". Nije sjajna knjiga, ali bila je dovoljna za početak.

Jeste li se bojali dok ste pisali knjigu, strahovali da će vas osuđivati zbog autsajderske perspektive?

Naravno da jesam! I dalje me strah. Dolazim iz druge istočnoeuropske zemlje, znam kako zastrašujuća i bolna može biti površna vanjska perspektiva. Pa sam to pokušavala imati na umu, koje su stvari koje takvu perspektivu čine neugodnom i iritantnom, ali i što je čini zanimljivom i zapravo korisnom. Također sam feministička aktivistkinja, radila sam i u samoorganiziranim kolektivima i u prvoj mađarskoj feminističkoj organizaciji koja je radila protiv nasilja nad ženama. To je bio most između žena iz moje knjige i mene. Osim toga, čvrsto vjerujem da postoji zajedničko regionalno iskustvo: unatoč jednako važnim razlikama između naših zemalja, imamo puno toga zajedničkog.

Pišete o feminizmu u Jugoslaviji kao par excellence primjeru produktivnog "susreta" diskursa. Možete li objasniti zašto je tome bilo tako?

Bilo je to tako nevjerojatno vrijeme, s otvorenošću jugoslavenske intelektualne scene, što možda zvuči kao opće mjesto, ali je istina. Imate politički radikalizam nakon 1968., postmoderni i jezični zaokret, marksistički revizionizam je još uvijek relevantan, imate pokret Nesvrstanih i sve što s njime dolazi. Plus UN-ova godina žena, u kojoj su sudjelovale jugoslavenske žene i žene iz drugih socijalističkih zemalja. Dakle, imate sve to, a onda imate drugi val feminizma. Recimo "zapadni", da, i drugi val nije baš sjajno ime za njega, a feministička povijest mnogo je složenija od dva vala u više od stotinu godina. U međuvremenu, žene se masovno počinju organizirati i razmišljati i govoriti, vrlo su hrabre i vrlo inovativne. Tako da imamo sve te diskurse koji utječu na feminizam u Jugoslaviji i ono što nastaje kroz susret s njima.

Možete li usporediti situaciju sa zapadnim kapitalističkim zemljama i feministički položaj naspram države ondje? Što je bilo drukčije u socijalističkoj Jugoslaviji?

Ovo je ogromno pitanje s obzirom na to koliko je bio raznolik feminizam u različitim zapadnim zemljama. Ono što sam utvrdila jest da su jugoslavenske feministkinje smatrale važnim referirati se na zakone SFRJ koji osiguravaju ravnopravnost spolova na papiru, jer je to u mnogim zapadnim zemljama bio jedan od velikih zahtjeva drugog vala. U međuvremenu, na Zapadu nisu postojali isti problemi sa slobodom govora i cenzurom. Što ne znači da je bilo lako poslati feminističke poruke ili da nije bilo razlike između toga koliko je radikalna feministička izjava postajala.

Sviđa mi se ideja o balansiranju između mainstreama i odvajanja ili radikalne kritike: ako svoju poruku učinite opreznijom, mainstreamovskom, možda ćete dobiti više pažnje od političara i mainstream mediji možda će vam biti naklonjeni, ali često gubite snagu svojih zahtjeva. To je nešto s čime se susreće svatko bavi bilo kakvom političkom borbom, ne samo feministkinje ili ne samo progresivci, ali čini se da je posebno važno u feminizmu. I upravo je to u srži odnosa koji su feministkinje imale prema državi, i na Zapadu, i u Jugoslaviji.

Jugoslavenski feminizam također je bio u sukobu s nekim od novih oporbenih diskursa u jugoslavenskom društvu. Možete li nam reći nešto više o tome?

Općenito, radilo se o patrijarhalnom ponašanju i stavovima u drugim krugovima mladih ili kritičkih marksističkih i liberalnih krugova. Nažalost, to još nije baš dobro dokumentirano: znate, danas biste imali stvarne rasprave na Libeli ili Peščaniku, ili na engleskom jeziku na Open Democracy ili na Eurozineu (da spomenem samo neke). To je velika razlika, jer postoji tehnologija, kao i raznolikost medija. Debata u 1970-im i 80-ima odvijala se lično, na raznim događajima ili u kafićima. Dakle, ono što sam pronašala uglavnom su priče. Sviđa mi se ona iz Ljubljane da su pankeri u SKUC-u prije bili sumnjičavi prema feminizmu. A poteškoće u Beogradu u SKC-u s kritičkim marksistima i liberalima, koji su na mnogo načina sabotirali feminističke rasprave, uglavnom iz svojih perspektiva o univerzalizmu.

Razgovarajmo o ženama koje su u to vrijeme radile feministički, bile feministkinje. Pišete o sličnosti njihovog podrijetla i njihove generacije. Koje su bile prednosti i koji su bili nedostaci takve homogene strukture unutar feminističkih redova?

Čini mi se da je to bila i prednost i nedostatak. Dobro su se razumjele, pa je moglo biti puno produktivnih rasprava. Naravno, vlastito iskustvo također definira ono što mi smatramo važnim, a raznovrsnija skupina mogla je i unijeti različite ideje. No, u feminističkim grupacijama to je uvijek vrlo teško: uskladiti zajednička iskustva žena s drugim aspektima njihovog života koji proizlaze iz drugih razlika.

Feministički sastanci često su bili neformalni, a ženama je bilo važno da razvijaju prijateljstva i vode aktivan društveni život, kroz feministički aktivizam i kao feministički aktivizam. U čemu je prava važnost toga?

Jednog dana bih željela napisati knjigu o feminističkim prijateljstvima. Vrlo posebna vrsta podrške, resursa snage i hrabrosti, koju feministički pokret istinski treba. Patrijarhat očekuje da su žene prvenstveno odane muškarcima, da prioritiziraju muškarce naspram svojih vlastitih potreba i potreba drugih žena. Žene su postale prijateljice kroz aktivizam i njihovo prijateljstvo pojačalo je njihov aktivizam. To su bile priče žena koje su postavljale prve SOS linije za pomoć. Ispričale su mi kako su se telefonske linije dogodile. SOS linije za pomoć u 1980-ima bile su izuzetno važno postignuće.

Drugo na što se ovo pitanje odnosi, jest to da su feministkinje počele izlaziti zajedno, u kafiće, bez muškaraca, i organizirale su feminističke zabave u klubovima, bilo za sve ili samo za žene. To su bili pravi feministički akti, ako razmislite koliko je i danas ženama ograničena upotreba javnih prostora, sa svim maltretiranjima koja mogu doći s tim.

Pišete kako su tada novi feministički pokret i ideologija nastali iz razočaranja ljevice. Biste li rekli da je to slučaj i s feminističkim pokretima danas?

Mislim da ljevica još uvijek ne shvaća dovoljno ozbiljno feminizam i ženska pitanja. Ali još uvijek nismo dovoljno ljute zbog toga. Moramo biti ljute i glasne.

Dolazite u Zagreb na festival Feminizam je za sve, koji povezuje književnost i feminizam. Osmog marta žene će zauzeti ulice u Zagrebu i drugim gradovima u Hrvatskoj. Na Noćnom maršu u Zagrebu marširat će se petu godinu zaredom. Ove godine poruka je "Živio feminizam! Živio 8. mart!". Završimo s time - što je za vas feminizam i što želite feminizmu?

Za mene je feminizam beskompromisna borba za prava žena na stvarnu jednakost i slobodu. Potreba za uklanjanjem svih oblika ugnjetavanja žena. Ovo će biti duga borba i želim feminizmu i nama da imamo puno snage i da nam se po putu pridruže mnoge, mnoge žene (i muškarci, ali primarno žene, zaista).

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: feministički izazov socijalističkoj državi u jugos, feminizam, feminizam je za sve, fraktura, ivana perić, knjiga, socijalistička jugoslavija, socijalizam, zs fia l r nd

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM