Razgovor

21.11.2019. 17:03:00 - Silvija Jakovljević

Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja 116 006

'Prilikom zaprimanja poziva nema mjesta predrasudama i stereotipima'

Pravosuđe u Republici Hrvatskoj na zlu je glasu zbog svoje sporosti i neučinkovitosti, a mnoge osobe nisu upoznate sa svojim pravima i zbog toga često, postanu li žrtva kaznenog djela, ne ostvare sva zakonski propisana prava. Žrtve i svjedoci_kinje u tom labirintu ipak nisu prepušteni_e sami_e sebi, nego im na raspolaganju stoji Udruga za podršku žrtvama i svjedocima, gdje mogu dobiti informacije o kaznenopravnom postupku te emocionalnu podršku.

O Udruzi i njezinim projektima, o volontiranju i njegovom značaju za osobu i društvo, o rodnim stereotipima te o prekarnosti koja je danas neizostavni segment neprofitnog sektora, razgovarale smo s koordinatoricama Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja, Majom Štahan i Matejom Meštrović, te s volonterkom, ovogodišnjom kandidatkinjom za nagradu Volonterski Oskar, Ninom Sambolić.

Predstavite Udrugu Libelinom čitateljstvu. Čime se sve bavite, koji su vam najznačajniji projekti?

Maja: Udruga za podršku žrtvama i svjedocima je osnovana sa željom da se promijeni stanje u kojem su žrtve i svjedoci_kinje prepušteni_e sami_e sebi prilikom dolaska na sud, bez informacija o tome što ih čeka i kome se mogu obratiti za potrebnu pomoć.

Udruga je od svoga osnivanja 2006. godine usmjerena na ostvarivanje prava i poboljšanje društvenog položaja i statusa žrtava i svjedoka_inja kroz pružanje podrške usmjerene na smanjenje traume i nelagode kod svjedočenja te kroz zagovaranje za razvoj i unaprjeđenje zakonodavnog i institucionalnog okvira za zaštitu prava žrtava i svjedoka_inja te za bolju primjenu postojećih zakona u RH.

Sve je započelo u Vukovaru, gdje je Udruga osnovana, a u proteklih 13 godina smo se proširili te danas djelujemo u Vukovaru, Osijeku, Varaždinu i Zagrebu. U Vukovaru, Osijeku i Varaždinu su smješteni naši Referentni centri u kojima pružamo emocionalnu podršku i besplatnu primarnu pravnu pomoć u koje svi_e građani_ke osobno mogu doći.

U Zagrebu je smješten naš najpoznatiji program – Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja 116 006 (NPC). NPC je besplatna i anonimna linija na kojoj žrtve i svjedoci svih kaznenih i prekršajnih djela te članovi njihovih obitelji mogu dobiti emocionalnu podršku, informacije o svojim pravima, tijeku kaznenog/prekršajnog postupka, razne praktične informacije vezane uz kazneni/prekršajni postupak te mogu biti upućeni na institucije i druge organizacije kako bi mogli ostvariti svoja prava.

Trenutno provodimo projekt "Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja 116 006" koje sufinancira Ministarstvo pravosuđa. Također u partnerstvu s B.a.B.e. – Budi aktivna. Budi emancipiran te drugim partnerima provodimo projekt "HELPLINE - How Expertise Leads to Prevention, Learning, Identification, Networking and Ending Gender Based Violence" čiji je cilj zaštita i podrška žrtava rodno uvjetovanog nasilja. Osim toga, dio smo dva velika projekta "Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela" čija je nositeljica Ženska soba i drugih 9 organizacija te "Centar za mlade grada Zagreba" koji provodi Udruga Zamisli u partnerstvu s 30 organizacija. Uz navedene velike projekte imamo i nekolicinu manjih.

Kada je projekt Nacionalni pozivni centar započeo, koja mu je svrha? Nazovemo li 116 006, koga ćemo dobiti? S kim ćemo razgovarati?

Maja: NPC je osnovan u ožujku 2012. godine potpisivanjem Sporazuma između Udruge za podršku žrtvama i svjedocima, Ministarstva pravosuđa i Programa za razvoj Ujedinjenih naroda.

16. srpnja 2013. godine otvorena je besplatna i anonimna linija NPC-a - 116 006. NPC koristi europski standardizirani besplatni broj 116 006 namijenjen žrtvama i svjedocima kaznenih djela i prekršaja te članovima njihovih obitelji na kojem mogu dobiti emocionalnu podršku, pravne i praktične informacije vezane uz kaznene i prekršajne postupke te se po potrebi upućuju na institucije i udruge, neovisno o stadiju postupka.

Linija ima 12-satno radno vrijeme, otvorena je svakim radnim danom od 8 do 20 sati. Osim u Hrvatskoj 116 006 linija je otvorena u još 9 europskih zemalja te se planira otvaranje u ostalima. Glavni cilj linije je osigurati jednak pristup informacijama svim građanima_kama u Republici Hrvatskoj.

Na liniji podršku pružaju posebno educirani volonteri i volonterke. Naš volonterski tim trenutno broji tridesetak volontera i volonterki, a uskoro će nam se pridružiti njih još desetak, nakon što završi osnovna obuka.

Tko su_e volonteri_ke NPC-a? Kako izgleda obuka za volontere_ke? Što je uopće važno da bi neka osoba bila kvalitetan_a volonter_ka NPC-a?

Maja: Volonteri_ke su većinom studenti_ce viših godina prava, psihologije i socijalnog rada, ali ima studenata_ica i drugih fakulteta, kao i osoba koje su već zaposlene i žele svoje vrijeme provesti volontirajući. Volonteri_ke moraju zadovoljiti neke osnovne uvjete, tj. moraju biti punoljetni_e i ne smiju biti kažnjavani_e, a najbitnije je da budu empatični_e, odgovorni_e i motivirani_e za rad s ranjivim skupinama ljudi.

U NPC-u provodimo regrutacije novih volontera_ki dva puta godišnje, a regrutacijski proces traje 2 mjeseca. Najprije zainteresirani_e kandidati_kinje ispunjavaju prijavnice na temelju kojih se pozivaju na selekcijski razgovor. Razgovor je standardiziran i njime se provjerava motivacija, otvorenost, prethodno iskustvo, liberalnost te komunikacijske vještine kandidata_kinja. Potom se oni_e koji_e su zadovoljili_e pozivaju na osnovnu edukaciju koja traje mjesec dana, a uključuje predavanja i radionice usmjerene na upoznavanje kandidata_kinja s kaznenim i prekršajnim zakonodavstvom te razvoju potrebnih komunikacijskih vještina. Osim grupnih edukacija, organiziran je i praktični individualni rad sa svakim_om volonterom_kom koji se sastoji od dolazaka u naše urede, rješavanje pripremljenih vježbi i upoznavanje posebno izrađene baze podataka uz pomoć koordinatorica i volontera_ki mentora_ica. Osnovna edukacija završava simulacijom poziva kojom se provjeravaju znanja i vještine koje su kandidati stekli kroz edukaciju i njihova spremnost za zaprimanje poziva, nakon čega se sklapaju volonterski ugovori i volonteri_ke su tad spremni_e za zaprimanje poziva uz nadzor i podršku koordinatorica. U suradnji s drugim institucijama i organizacijama civilnog društva za volontere_ke organiziramo specijalizirane edukacije kojima oni_e poboljšavaju svoje znanja i razvijaju svoje vještine. Mnogo radimo s volonterima_kama, jer su nam neprocjenjivi_e i vrlo nam je drago da i oni_e to prepoznaju. U prosjeku volonteri_ke se u NPC-u zadržavaju 2 godine.

Nina, tri ste godine volonterka NPC-a. Volontiranje na savjetodavnoj liniji može se smatrati "skrbnim radom" – radom koji nije (samo) intelektualan i/ili fizički, nego uključuje i brigu za emocionalnu dobrobit drugih. Što vas je potaklo da se odlučite na volontiranje?

Nina: Upravo taj "skrbni rad" bilo je ono što me privuklo. Rad s ranjivim skupinama interesantan mi je kao studentici socijalnog rada pa se volontiranje na liniji činilo kao odličan oblik prakse. No otkad sam ovdje stvarno mi znači više od prakse jer sam shvatila da mi je ovakav vid multidisciplinarnog rada doista zanimljiv upravo zato što uključuje velik opseg znanja, razvijanja vještina, ali i osobni napredak kroz komuniciranje s pozivateljima, kolegama_icama i koordinatoricama na liniji. Činjenica da se radi o brizi za emocionalnu dobrobit je definitivno aspekt volontiranja koji mi najviše donosi osobno zadovoljstvo i osmijeh na lice.

Kako selekcijski proces iz perspektive volonterke?

Nina: Već je prošlo dosta vremena otkad sam ja bila u selekcijskom procesu, a sjećam se da me činio malo nervoznom jer je dug i opsežan. Sad mislim da je dobro da bude iscrpan jer se kroz početnu edukaciju zaista nauči puno informacija koje su neophodne za rad na liniji, a to samo po sebi stvara osjećaj sigurnosti kod volontera_ki. Mislim da edukacije i probni period svakako daju dobru sliku o tome što se od volontera_ki očekuje na liniji i da dosta dobro pripreme volontere_ke na pozive, iako se nikad ne može unaprijed znati što će nas dočekati kad se javimo na telefon. Uz tu početnu pripremu svakako je potrebno nastaviti učiti i ponavljati znanje, a odlične su i dodatne edukacije koje imamo nekoliko puta godišnje.

Tko su najčešći_e pozivatelji_ce? S čime se sve u NPC-u susrećete?

Maja: Najčešće pozivateljice jesu žene (60 posto) koje su preživjele i/ili još uvijek preživljavaju neki oblik rodno uvjetovanog nasilja. Ovakve pozive u pravilu zaprimamo nakon što se nasilje dogodilo pa se pozivateljice informiraju o svojim pravima, opcijama koje im stoje na raspolaganju kako bi se zaštitile od daljnjeg nasilničkog ponašanja. Neke pozivateljice zovu iako nisu, odnosno ne žele prijaviti nasilje policiji ili državnom odvjetništvu, u tim slučajevima usmjereni smo na pružanje emocionalne podrške i traženju alternativa za postizanje sigurnosti.

Iako pretežno zaprimamo pozive žrtava rodno uvjetovanog nasilja, ostali pozivi se odnose na druga kaznena djela kao što su teške tjelesne ozljede, razbojništvo, krađe, prijevare, zlostavljanje na radu, prijetnje i nametljiva ponašanja, jer 116 006 je linija namijenjena za žrtve i svjedoke_inje svih kaznenih djela i prekršaja.

Postoje li "lakši" i "teži" pozivi? Događaju li se zlouporabe linije i koliko su česte? Kako se volonteri_ke nose s takvim pozivima?

Maja: Rekla bih da su svi pozivi na liniji poprilično zahtjevni, jer ipak je riječ o liniji za žrtve i svjedoke_inje kaznenih i prekršajnih djela te u svakom pozivu svjedočimo kršenju osnovnih ljudskih prava. Svaki poziv je jedinstven, jer je svaki_a pozivatelj_ica i njegova, odnosno njezina priča jedinstvena. Također nisu ni svi_e volonteri_ke jednaki_e, svatko od nas je posebno osjetljiv na određenu kategoriju žrtava te na temelju subjektivnog dojma procjenjujemo koji su nam pozivi "lakši", a koji "teži". Upravo zato mi je bitno porazgovarati sa svakim_om volonterom_kom nakon zaprimljenog poziva kako bih provjerila kako se oni_e osjećaju, jer sam svjesna težine ovog posla i važno mi je da volonteri_ke ne "nose" teret poziva sa sobom svojim domovima.

Iako smo otvoreni za pozive svjedoka_inja kaznenih i prekršajnih djela, zaprimamo relativno malo ovakvih poziva pa se u budućnosti želimo predstaviti i njima, jer i oni_e imaju prava u postupku kao i žrtve.

Mateja: U pravilu svaki poziv je specifičan sam po sebi. Nema jednakih poziva i generalno mogu reći kako je svaki poziv jedinstven. Svaki poziv prikazuje crticu iz nečijeg života u kojoj volonter_ka sudjeluje kao osoba koja može pokušati pomoći pozivatelju_ici kako bi ga/ju informirao_la i pružio_la adekvatne informacije pomoću kojih bi pozivatelj_ica mogao_la promijeniti tijek životnih okolnosti/događaja.

Tijekom provođenja selekcije budućih volontera i volonterki uvijek propitujemo kandidate i kandidatkinje da li smatraju da postoji neki poziv koji bi im mogao predstavljati potencijalni izazov, koji bi im bio "teži". U pravilu kandidati i kandidatkinje u većini slučaja smatraju kako bi to mogao biti upravo poziv žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode ili kada bi se radilo o djetetu žrtvi kaznenog djela. Svakako pozivi žrtava kaznenih djela protiv spolne slobode i u slučajevima kada su djeca žrtve kaznenih djela nisu jednostavni i bivaju emocionalno teški i zahtjevni. U pravilu su volonterima_kama lakši pozivi u kojima pozivatelji_ce traže određene konkretne pravne ili praktične informacije te se ne dotiču previše emocionalne podrške. Teži pozivi su oni u kojima se razgovora o osjećajima pozivatelja_ica. U takvim pozivima ponekad je teško čuti nalet emocija i posljedice kaznenog djela koje je žrtva pretrpjela. Kod volontera_ki se tada javljaju različite reakcije. Iako se volonteri_ke tijekom osnovne edukacije i putem rješavanja vježbi pripremaju na razne scenarije, drugačije je kada se takav poziv u stvarnosti zaprimi. Emocije poput bijesa, stresa, nervoze, ljutnje, posramljenosti, tuge, razočaranje, depresije i neutralnosti mogu biti prisutne na liniji.

Prilikom zaprimanja poziva nema mjesta predrasudama i stereotipima s kojima smo se možda susreli_e ranije. Nema jedinstvenog obrasca po kojemu bi osoba "trebala" reagirati i kako bi se trebala ponašati nakon štetnog događaja. Smatram da puno faktora utječe na dojam o pozivu, no svakako jedan od bitnih faktora jest odnos koji se stvori s pozivateljem te vrsta kaznenog djela kojeg je žrtva pretrpjela.

Ne mogu reći da se događaju zlouporabe linije jer nas u pravilu u većini poziva kontaktiraju osobe koje su posredno ili neposredno pogođene kaznenim ili prekršajnim djelom. Osobe koje nas kontaktiraju (žrtve, svjedoci_kinje ili članovi_ice obitelji) čine to kako bi pokušale saznati više o svojim pravima, načinima njihovog ostvarenja te traže razgovor, podršku, nekoga da ih bez zadrške sasluša i da ih ne osuđuje ili propituje o okolnostima samog događaja.

Povremeno se dogodi poziv počinitelja_ice koji_a smatra kako su povrijeđena njegova/njezina prava i kako je žrtva sustava, no u tim situacijama reagiramo drugačije i konfrontiramo osobu kako je ovo linija pomoći za žrtve kaznenih djela i prekršaja. U pravilu konfrontacija bude uspjeüna i osoba prestane kontaktirati liniju.

Nina: U teoriji postoje lakši i teži pozivi ovisno o vrsti kaznenog djela, razini uznemirenosti pozivatelja_ice i tako dalje. Međutim, meni je osobno težina poziva ukupan rezultat cijelog razgovora i odnosa s pozivateljem_icom. Nakon nekih poziva ostanem emocionalno iscrpljena i treba mi neko vrijeme da se malo oporavim. U takvim situacijama popričam s drugim volonterkama_ima ili koordinatoricama o pozivu i tome kako se osjećam, pa nakon toga bude puno lakše.

Nije mi baš lako izdvojiti koji je segment rada u NPC-u izazovniji - informiranje žrtava i svjedoka_inja o njihovim pravima ili emocionalna podrška. To ovisi o svakom pozivu – koliko je osoba koja zove smirena ili uznemirena – te o kompleksnosti situacije iz koje pozivatelji_ce zovu. U početku mi je bilo teže pohvatati pravne informacije jer se prije nisam susretala s kaznenim postupkom, ali s vremenom sam se počela i u tome snalaziti (uz to još uvijek kontinuirano učim i ponavljam pravne informacije). Zapravo u pozivima nastojim ukomponirati i pravne i emocionalne elemente zajedno i pružiti obuhvatnu podršku svima koji zovu.

Postoji li sustav podrške za volontere_ke, i kako on izgleda?

Maja: Da, postoji sustav podrške za volontere_ke. Kolegica i ja nakon svakog zaprimljenog poziva porazgovaramo s volonterima_kama o zaprimljenom pozivu, njihovim osjećajima, očekivanjima i frustracijama ukoliko se pojave. Osim toga, organiziramo mjesečne sastanke na kojima grupno raspravljamo o pojedinim pozivima koji su predstavljali neku vrstu izazova za naše volontere_ke. Organiziramo i superviziju za volontere_ke, ali ona nije obavezna, već je dostupna za one kojima je to potrebno. Trudimo se na sve moguće načine olakšati našim volonterima_kama i spriječiti njihov burn-out.

Mateja: Od samog početka volontiranja i ulaska u volonterski svijet Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja volonteri_ke imaju podršku u koordinatoricama Pozivnog centra te drugim volonterima_kama mentorima_icama kod kojih uvijek mogu zatražiti pomoć i savjet. Svi volonteri i volonterke koje dežuraju na 116 006 liniji imaju jednaki cilj i motivaciju, a to je ulaganjem slobodnog vremena pomoći drugima, potrebitima, ranjivoj skupini. No, bitno je prilikom pružanja podrške drugima voditi računa i o sebi. Tijekom sudjelovanja na osnovnoj obuci volonteri_ke se pripremaju za rad na liniji i prvo što se prolazi s njima su upravo izazovi u radu koji se tiču njih samih. Bitno je na počeku osvijestiti i prokomentirati očekivanja od rada na liniji kako bi uvidjeli_e kako zapravo sve funkcionira te što je primjenjivo i što nije.

Također, potrebno je definirati granice. Pod time mislim granice koje se odražavaju na odnos pozivatelj_ica – volonter_ka. Bitno je kod volontera_ki razviti svijest kako oni_e nisu odgovorni_e za emocije i događaje koji se javljaju kod pozivatelja_ica. Najbitnije je da ne preuzimaju odgovornost za ono što se pozivatelju_ici događa ili će se dogoditi ovisno o odluci koju donese. Teško je postaviti granicu, no to je nešto neophodno što volonteri i volonterke nauče prilikom zaprimanja poziva kako bi zaštitili sebe i vlastite emocije.

Podrška volonterima i volonterkama se pruža praćenjem njihovog svakodnevnog rada, osvrtom na pozive koje zaprime te provođenjem redovitih mjesečnih sastanaka na kojima imaju prilike prokomentirati s drugim kolegama/icama pozive i izazove s kojima su se susreli. Ovisno o potrebi i mogućnosti volontera/ki nekoliko puta do sada se organizirala vanjska supervizija koja se pokazalo odličnom.

Nina: Najkorisnija podrška mi je ona koju direktno dobivam od kolega_ica volontera_ki i koordinatorica jer se međusobno razumijemo vezano za rad na liniji i eventualne poteškoće u pozivima. To je neformalna podrška koja se događa u svakoj smjeni. Koordinatorice su uvijek tu za nas i s njima možemo popričati o svemu. Također smo povremeno imale organiziranu superviziju, ali je to teško održivo jer svi mi imamo različite tjedne rasporede i obveze koje nije baš lako uskladiti.

Nina, koliko je, po Vašem mišljenju, važan rad koji obavljate u NPC-u? Koji dio vas najviše ispunjava? Koji segment biste opisali kao najteži ili najizazovniji?

Nina: Mislim da je rad na liniji puno važniji nego što javnost shvaća. Prije Udruge uopće nije bilo podrške žrtvama kaznenih djela. Mi na liniji smo često prve osobe kojima se žrtve obrate ili čak jedine osobe s kojima uopće i mogu popričati, povjeriti se. Da toga nema, velik broj ljudi bio bi prepušten sam sebi, a nikome od nas nije ugodno s teškim situacijama se nositi sam_s... osobito kad se radi o kaznenom postupku koji je dug, naporan i često strašan. Ispunjava me svaki novi put kad se javim na telefon i kad poklapam slušalicu jer znam da sam "bila tu" za nekoga, bila nekome podrška ili pomogla da shvati čitav proces i sustav.

Najteža bi mi možda bila situacija u kojoj su pozivatelji_ce iscrpili_e gotovo sve opcije sustava (policiju, sud, odvjetnike_ce, Centar za socijalnu skrb, psihologe_inje, liječnike_ice...) a nigdje nisu dobili_e adekvatnu pomoć. Teško mi je prihvatiti da sustav zakazuje i da živi ljudi koji su već dovoljno propatili još dodatno trpe nepravdu sustava.

U pozivnom centru rade uglavnom žene, a većina ih taj posao radi volonterski. Emocionalni rad, odnosno tzv. "skrbni rad" i briga za druge, osobito neplaćeni, još uvijek su "ženski posao". Zašto u našem društvu još uvijek prevladava pretpostavka da su žene jednostavno "bolje" u poslovima koji uključuju moduliranje vlastitih emocija (i pokazivanje istih "na zahtjev"), odgoj, podršku i skrb za druge? Kako komentirate činjenicu da na liniji većinom volontiraju žene?

Maja: Zaista, u NPC-u većinom rade žene. Trenutno naš volonterski tim broji 30-ak osoba, a od toga su samo 3 osobe muškog spola. Mislim da osobe ženskog spola više volontiraju nego osobe muškog spola zbog našeg, još uvijek poprilično tradicionalnog i konzervativnog društva te tradicionalne podjele uloga. Naše društvo uz ulogu žene, još uvijek, veže pomoć i brigu za drugoga. Kako bi se promijenila ovakva razmišljanja, treba mijenjati društvo i stavove ljudi.

Mateja: Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan i smatram da ga moramo potražiti u samom društvu. Naime, jedan od razloga zašto su uglavnom žene više volonterski angažirane od muškaraca leži u fomiranju pojedinca odnosno odgoju pojedinca u prvotnom okruženju, obitelji. Obitelj je ta koja utječe i stvara stajališta te definira prvotnu ulogu muškarca i žene. Danas je još uvijek prisutno stajalište prema kojemu postoji raspodjela poslova na muške i ženske. Iako se stvari mijenjaju smatram kako će proći još prilično vremena dok se ta podjela uloga kao stajalište ne promijeni.

U našem volonterskom timu većina je žena, u pravilu studentica društvenih smjerova. Volonterke su se do sada istaknule kao više društveno osviještene o problemima i društveno aktivnije tim više jer kroz volontiranje osim stjecanja praktičnog znanja žele pomoći potrebitima.

Nina: Teško mi je na ovo odgovoriti u kratkih par rečenica jer mislim da se radi o sustavnom i globalnom problemu. U našem društvu još uvijek su duboko usađene rodne uloge kojih se većina građana_ki slijepo drži i ne propituje ih. Radi se o ulogama koje se od malih nogu nameću djevojčicama i dječacima kroz vrstu igrački, odgoj, medije itd., te porukama koje im se šalju kroz cijelo odrastanje. Takve stvari se nažalost mijenjaju puževim korakom i to se odražava u svim aspektima društvenog života. Što se tiče naše linije, mislim da je općenito najprivlačnija studenticama_ima psihologije, prava, socijalnog rada, a to su još uvijek studijski smjerovi koje većinski upisuju žene. Imam dojam da volontiranje kao takvo više privlači žene nego muškarce, pa se i tu može kriti dio odgovora na Vaše pitanje.

Biste li rekli da ste emocionalno uključeni u posao koji obavljate? Mislite li da je moguće baviti se time bez emocionalnog angažmana?

Nina: Mislim da nije moguće kvalitetno se baviti ovakvim radom bez emocionalog angažmana, bilo volonterski ili kao posao. Na liniji je naš glavni alat za rad glas i riječi. Kad ne bih bila emocionalno uključena u razgovor koji vodim s pozivateljem_icom, ne bih bila autentična i svoja i mislim da bi to pozivatelji_ce osjetili_e odnosno čuli_e. Mislim da ne bih mogla pružiti kvalitetnu podršku da ju ne osjećam istinski, a bez toga ne bih izdržala ovako dugo raditi takav posao. Naravno, ključno je odrediti granicu između zdrave emocionalne uključenosti i iskrenosti u pozivima, i prevelike osobne uključenosti koja može dovesti do radnog sagorijevanja, što ne koristi ni pozivateljima/cama ni nama volonterima_kama.

Kako reagira vaša okolina na vaš volonterski angažman u NPC-u? Što mislite, kakva je općenito percepcija volontiranja, odnosno volontera_ki u našem društvu?

Nina: Mislim da se na volontiranje gleda kao na plemenitu i dobru aktivnost, ali s druge strane i kao na luksuz. Kako sam i sama studentica, mogu reći da mi se čini kako u studentskoj populaciji ljudi radije odabiru studentski posao koji će im donijeti novac i olakšati zadovoljavanje životnih potreba. Volontiranje daje jako puno i može pridonijeti osobnom rastu i razvoju, ali je društveno stanje takvo da neki_e nažalost moraju birati i ne uspijevaju volontirati uz posao/studij/školu. Imam sreće pa je moja okolina podržavajuća i stvarno dobivam samo pozitivne reakcije kad kažem da sam volonterka.

U konačnici, velik dio emocionalnog rada obavljaju i koordinatorice volontera_ki. Kakva je podrška vama dostupna?

Maja: Kolegica i ja imamo jedna drugu za razgovor neposredno nakon zaprimljenih poziva, ali organizirani su supervizijski sastanci na kojima sudjelujemo. Za sada nam je ovakva podrška dovoljna.

Mateja: Koordinatorice obavljaju veliki dio emocionalnog rada i to kroz komunikaciju s volonterima_kama te samim zaprimanjem poziva. Koordinatorice su podrška jedna drugoj. Na timskim sastancima i u razgovoru s drugim kolegama iz ureda mogu potražiti podršku i priliku za savjet i razgovor. Povremeno se organizira supervizija tijekom kojeg se pomoću neutralne, vanjske osobe može ostvariti podrška i razgovor o potencijalnim izazovima u radu.

Koordinatorice Maja Štahan i Mateja Meštrović

Koordinatorice Maja Štahan i Mateja Meštrović

Na području Varaždinske županije sudjelujete u programu "Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela". Možete li ukratko opisati taj projekt i kome je namijenjen? Imaju li žrtve kaznenih djela i prekršaja, prema vašem sudu, u Hrvatskoj adekvatnu podršku?

Maja: U sklopu projekta "Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela" osnovan je ured u Varaždinu koji pokriva područje Varaždinske i Međimurske županije. Ovim projektom koji vodi Ženska soba u suradnji s 10 organizacija civilnog društva željelo se osigurati pružanje pomoći i podrške žrtvama i svjedocima kaznenih djela u županijama u kojima nisu osnovani Odjeli za podršku žrtvama i svjedocima. U ured se mogu javiti osobe koje su se našle u ulozi žrtve ili svjedoka i trebaju psihološku podršku, pravne informacije ili pratnju na sud.

Položaj žrtava i svjedoka_inja se zaista poboljšao u proteklih 10 godina te danas oni_e imaju mnogo više prava koja u postupku mogu koristiti, ali još uvijek njihovo ostvarivanje ovisi o volji i diskrecijskoj ocjeni službenika_ca. Smatram da bi prvenstveno trebalo raditi na educiranju i senzibiliziranju policijskih i drugih pravosudnih službenika_ca uz istovremeno razvijanje kaznenopravnog i prekršajnopravnog zakonodavstva koje je više usmjereno na pružanje zaštite žrtvama nego počiniteljima. Što se tiče pružatelja podrške, napredak je očit, ali nažalost nije jednaka podrška dostupna u svim dijelovima Republike Hrvatske.

Mateja: Upravo nepostojanje Odjela za podršku žrtvama i svjedocima na sudovima bio je jedan od razloga osnivanja Mreže. Radom udruga osobama se nudi psihološka pomoć, pravno informiranje i, najvažnije, mogućnost pratnje osobe na sud, što se pokazalo izrazito korisnim jer u određenoj mjeri žrtvi olakšava stresnu situaciju.

Smatram da je sustav podrške žrtvama kaznenih i prekršajnih djela adekvatan, no uvijek ima prostora za napredak. Jedan od glavnih problema s kojim se susreće sustav podrške neinformiranost je osoba o postojanju istog. Ako osobe nisu informirane o mogućnostima podrške koja im je dostupna, tada ju ne mogu ni ostvariti. Potrebno je i dalje raditi na senzibilizaciji društva o ranjivoj skupini te na informiranosti.

Mreža podrške i suradnje

Mreža podrške i suradnje


Mreža podrške predstavlja suradnju sustava, odnosno sudstva, s civilnim sektorom. Doprinosi li takvo izmještanje usluga, po vašem mišljenju, prekarnosti zaposlenih u civilnom sektoru i pomagačkim strukama, prvenstveno žena?

Maja: Kada je Udruga osnovana 2006. godine, bili_e smo među prvima koji_e su pružali_e podršku žrtvama i svjedocima_kinjama, jer u tom trenutku država nije osigurala potrebnu podršku. Žrtve i svjedoci_kinje se nisu imali_e kome obratiti. Tek je u svibnju 2008. godine država krenula s osnivanjem odjela na četiri županijska suda, a 2011. godine otvorena su još dodatna tri. Civilni sektor ispunio tu prazninu koja je postojala te je bio jedan od pokretača razvoja sustava podrške i još je uvijek jedan njegov vrlo važan dio, iako to pravosudna tijela, ali i druge institucije još uvijek ne prepoznaju dovoljno.

Rad u civilnom sektoru uvijek je bio nesiguran, jer udruge ovise o donacijama i projektima koji iziskuju i veliku dozu kreativnosti i inovativnosti. Rijetko koja udruga može stalno zaposliti svoje radnike. Mislim da ovakvo financiranje "Mreže podrške i suradnje za žrtve i svjedoke", ali i drugih sličnih projekata nije posebno pridonijelo prekarnosti zaposlenih u civilnom sektoru, već da je samo nastavilo trend koji traje već godinama. Smatram da bi država trebala prepoznati organizacije civilnog društva kao ravnopravne partnere u sustavu podrške žrtvama i svjedocima te im osigurati stalno financiranje, jer se samo na taj način sustav podrške može dalje razvijati.

Mateja: U civilnom sektoru većina osoba je zaposlena na ugovor na određeno zbog vezanosti radnog mjesta uz sam projekt. Takva situacija donosi sa sobom određene nesigurnosti i naravno da nema prednosti kao rad na neodređeno. Smatram da to pogađa osobe koje su izrazito motivirane i ustrajne u svom radu i osmišljavanju projekata koji mogu biti veliki i društveno bitni, no zbog potencijalne sporosti donošenja odluke o odobrenju i pokretanju projekata, osobu mogu dovesti u situaciju da jedan period ne radi. Smatram da konkretno izmještanje podrške putem programa Mreže ne utječe generalno na prekarnost zaposlenih, već je omogućilo motiviranim i stručnim osobama prostora za razvijanje usluga i podrške koja je stalno potrebna žrtvama kaznenih djela na onim područjima gdje do tada nije postojala.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: neprofitni sektor, npc, pravosuđe, prekarijat, ubanacionalni pozivni centar, udruga za podršku žrtvama i svjedocima, volonterke, volonterstvo

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM