Razgovor

13.06.2019. 15:10:24 - Marina Tkalčić

Razgovor s Ana-Marijom Mileusnić i Dorom Sivkom

Okolišni filmski festival: Zamisli život u ritmu borbe za planet!

Facebook Okolišni Filmski Festival

Facebook Okolišni Filmski Festival (Foto: Helena Obajdin)

I ove je godine, šesti u nizu, od 24. do 26. svibnja održan Okolišni filmski festival u organizaciji Aktivističke grupe Zelene akcije. Održan je u prostorima Kina Europe i Zelene akcije, a ponudio nam je bogat filmski program, edukativne radionice i tribine s fokusom na okoliš, ljudska prava, održive načine življenja i otpora. Teme na koje je festival ove godine skrenuo pozornost jesu sustavno neodrživ odnos prema vodi i hrani kao resursima neophodnim za život, te modna industrija koja profitira nauštrb okoliša i radničkih prava. Također, kroz program festivala posjetiteljima su predloženi primjeri dobrih praksi, poput uspješnog društvenog poduzetništva, ali i akcija građanskog neposluha za borbu protiv opasnih klimatskih praksi i politika.

S članicama Aktivističke grupe i organizatoricama festivala, Ana-Marijom Mileusnić i Dorom Sivkom, razgovarale smo o ovogodišnjem programu te problemima koje sa sobom nose loše upravljačke politike u kontekstu očuvanja i zaštite okoliša te borbe protiv klimatskih promjena.

I ove godine održali ste Okolišni filmski festival. S određenim odmakom od završetka festivala – kako ste zadovoljni provedenim programom i posjećenošću? U odnosu na prošlogodišnje festivale, kakve je novine donio ovogodišnji, 6. Okolišni?

A.M.: Kao dio organizacijskog tima, možemo reći da smo vrlo zadovoljni. Cijeli festival potpuno volonterski organizira mala grupa ljudi u dužem vremenskom razdoblju što otvara prostor i vrijeme za to da se bilo tko iz naše grupe i šire može uključiti u organizacijske aktivnosti. Konačan program rezultat je radne skupine koja je mjesecima marljivo tražila i pregledavala filmove tematika koje nas kao Aktivističku grupu zanimaju i koje želimo staviti u fokus. Svake godine program se sastoji od filmova, radionica i tribina koje su povezane određenom tematikom.

Zanimljivost ove godine je što smo kroz projekt Škola održivosti – obrazovanjem do aktivnog građanstva i društvene jednakosti započeli suradnju s učenicima i učenicama triju škola: Klasične gimnazije, Škole primijenjene umjetnosti i dizajna i Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. S njima ćemo se u narednom razdoblju upoznavati, družiti se, učiti i surađivati u sklopu različitih edukativnih aktivnosti. Okolišni festival poslužio nam je kao početna točka suradnje gdje smo imali/e priliku upoznati se i vidjeti kako i što svatko od nas radi. Dosadašnji radovi učenika i učenica oduševili su nas i publiku. Time je stvoreno plodno tlo za buduće suradnje.

Jedna od bitnih ovogodišnjih tema festivala bila je utjecaj modne industrije na okoliš te stanje radničkih prava u kontekstu tekstilne industrije diljem svijeta. Prikazan je tako film Stvarna cijena (The True Cost, 2015.) Andrewa Morgana. Znamo da su tekstilna i modna industrija jedan od najvećih zagađivača okoliša, no koja je zapravo stvarna cijena, recimo, kupovanja odjeće u lancima brze mode (poput Zare i H&M-a), ili on-line naručivanja putem web shop platformi poput ASOS-a i sl.?

A.M.: Modna, odnosno tekstilna industrija, vrlo je kompleksna tema čija se problematika višestruko isprepliće u svim fazama ciklusa proizvoda: od uzgoja sirovina za proizvodnju tekstila, obrade tekstila, proizvodnje, transporta, pa sve do trenutka kada se proizvod potroši i pretvori u otpad. Za početak, valjalo bi je usporediti s problemom koji danas imamo s plastikom. Pojava modne industrije, kao i plastike, sama po sebi nije problematična koliko je problematičan društveni trend, odnosno pokretačka snaga nezasitnog kapitalističkog sustava.

Dakle, problem je višestruk. Za početak, glavni materijal za proizvodnju tekstila u svijetu je trenutno pamuk za čiji se uzgoj troše iznimno velike količine vode, i to često nauštrb vode koja je potrebna lokalnom stanovništvu za uzgoj hrane i preživljavanje. Osim toga, proizvodnja pamuka zahtjeva intenzivnu upotrebu pesticida i umjetnih gnojiva što dovodi do zagađenja zemljišta u blizini uzgoja. Od tako uzgojenog pamuka, 18 do 65 posto otpada na dijelove biljke koji se ne mogu iskoristiti za dobivanje vlakana, a u praksi se taj dio kasnije vrlo rijetko iskorištava za izradu sapuna ili stočne hrane. Osim problema sa samim uzgojem pamuka, problematično je i bojanje tekstila koje zahtjeva još veću potrošnju vode i dovodi do ispuštanja štetnih netopivih kemikalija u vodene ekosustave. Ovaj dio pokriva samo problematiku uzgoja i obrade primarne sirovine za dobivanje tekstila. Problematika se kasnije nastavlja i na sam proces proizvodnje. Modna industrija smješta tvornice u države čije su regulative za zaštitu okoliša i radničkih prava gotovo nepostojeće jer je i samim državama u interesu da strane korporacije tako ulažu u njihove zemlje i otvaraju radna mjesta, kakva god ona bila. Riječ je o postkolonijalnom začaranom krugu u kojem najviše ispaštaju žene. Kako je u jeku industrijske revolucije postala sve veća potreba za radnom snagom, tako se tržište počelo otvarati ženama koje su se, u nedostatku izbora masovno počele zapošljavati u takvim vrstama pogona. U početku su u startu bile plaćene manje od muškaraca te je isplativost njihova zapošljavanja rasla.

Kada govorimo o modnoj industriji, važno je propitkivati sustav koji je stvorio problem, nas same kao konzumente/ice određenih proizvoda, ali i nametnute prakse čije je osvještavanje odraz privilegiranosti. Naravno, ako već jesmo u poziciji privilegiranosti koje smo svjesne, tada bi nam reagiranje u skladu s time trebalo postati odgovornost i nipošto ne bismo smjele ignorirati ovaj problem.

Foto: Helena Obajdin

Foto: Helena Obajdin

Unatoč postojanju inicijativa poput Clean Clothes kampanje, Fashion Revolution i Who Made My Clothes pokreta, čini se da kupci, posebice mladi ljudi i dalje vrlo malo znaju o ekološkim i ekonomskim posljedicama modne industrije. Kao eko-aktivistkinje, što mislite, na koji način je potrebno pristupiti kupcima, a kako bi ih se osvijestilo i educiralo o pozadini odjeće koju kupujemo? Što svatko od nas može učiniti kako bi smanjio negativan utjecaj na okoliš? Možete li nam predstaviti barem jedan pozitivan primjer djelovanja?

A.M.: Kampanje poput Clean Clothes, Fashion Revolution, odnosno Who Made my Clothes dio su pokreta koji zagovara preuzimanje odgovornosti tekstilne i modne industrije za zagađenje okoliša i ugrožavanje ljudskih, ženskih i radničkih prava uslijed hiperprodukcije. Mi postajemo kupci u trenutku kada se nađemo u trgovini s namjerom da nešto kupimo. Tada se naš identitet svodi na konzumente/ice proizvoda. Kako sam već spomenula, problem je sustavni, a mi svojim osobnim izborima činimo produžetak problema, odnosno dio kotačića koji pokreće (ali i kojeg pokreće) veliki mehanizam uklopljen u našu kulturu.

Ono što ima smisla je pozitivno utjecati na kulturu u našem okruženju i promovirati vrijednosti i prakse koje utječu na problem kojeg smo svjesni/e. Prvenstveno bismo osvještavanjem trebale/i smanjiti porive za kupovanjem novih stvari manipulativno podvaljenih u većinu medijskih kanala. To ne znači da bismo se trebale odreći mode niti prestati obraćati pažnju na modne trendove, već upravo suprotno. Ovakve prakse iziskuju više kreativnosti, a kranji rezultat u potpunosti ovisi o nama, našim ukusima, volji i mašti. Kada to osvijestimo, rodi se milijun ideja kako uživati u modi i pritom činiti nešto dobro za okoliš i zajednicu. Na radnom mjestu, ali i u kvartu možemo postaviti ormariće razmjene u koji bilo tko može ostaviti ono što više ne nosi, ali isto tako nešto i uzeti. Osim toga, možemo organizirati razmjene odjeće s krugom prijatelja i prijateljica ili radnog kolektiva, i promijeniti naviku odlaženja u shopping na mjesta poput buvljaka i second hand trgovina umjesto u velike shopping centre. Time svakako utječemo na to da se second hand u našem društvu pretvori iz nečega što je simbol slabijeg imovinskog statusa u simbol osviještenosti i ispravnih izbora.

Također, osnovama pokrpavanja možemo početi bolje čuvati odjeću i time izbjeći bacanje. Osnovama šivanja možemo dodatno začiniti naš kreativni izričaj tako da svoju staru odjeću počnemo pretvarati u novu, kroz tzv. proces upcyclinga. Upcycling štedi energiju potrebnu za prihvat, obradu i recikliranje tekstila, a daje nam nove jedinstvene proizvode. Ovo su najjednostavniji primjeri praksi koje zaista svatko od nas može učiniti, a nadamo se da će neke nakon čitanja ovog intervjua uhvatiti inspiracija i motivacija za neku od tih stvari.

Žene su u modnoj industriji ipak prisutne u većoj mjeri, bilo kao krajnje korisnice, bilo kao proizvođačice ili radnice u tekstilnim tvornicama. Također, promatra ih se i kao 'spasiteljice' prirode – kako u ekofeminističkim kontekstima tako i u kontekstu pozitivističkog poimanja mogućeg rješenja ekološkog zagađenja i klimatskih promjena kroz osnaživanje, emancipaciju i edukaciju žena, posebice u ruralnim sredinama. I koliko god takve stavove možemo promatrati kao progresivne i kvalitativne, s druge strane – ne nameće li nam se misao o višestrukom opterećenju i odgovornosti žena unutar patrijarhalnog, kapitalističkog sustava? Sustava koji je upravo proizveo štetne prakse koje su dovele do katastrofalnih razmjera ekocida i društvenih neravnopravnosti.

A.M.: Mislim da je pitanje vrlo dobar osvrt na trenutnu situaciju sa ženama 'na kojima svijet ostaje', što je, kako odmiče klimatska kriza, sve prisutniji narativ. Modna industrija može poslužiti kao izvrstan primjer višestrukog opterećenja žena u industriji na čijem je vrhu i dalje bijeli muškarac kao vlasnik, odnosno kapitalist na vrhuncu moći i samim time najveći tlačitelj. Koncept brižnosti, tretiran kao prirodna pojava, a zapravo ukalupljen/zacementiran u društvo putem odgoja u interesu kapitalističkog sustava, odnosno patrijarhata, žene postavlja u kontekst najveće odgovornosti. U aktivističkim krugovima žene su s razlogom mnogobrojnije. Osim što je takva vrsta angažmana najčešće neplaćena, zbog sustavne opresije i nepravde koje trpe, žene će se prije pobuniti i ujediniti s ostalim marginaliziranim skupinama.

Slažem se da je ovo samo jedan primjer u kojem društvo na žene svaljuje teret spasiteljice. Ovisno o poziciji iz koje govorimo, mislim da s druge strane biti privilegirana i informirana, a ne djelovati i nastavljati business as usual model, također nije fer. Niti prema zajednici u kojoj živimo niti prema planetu. Obrasci se moraju promijeniti. Žena se trenutno, kao i priroda, promatra kao resurs koji se može neograničeno eksploatirati u interesu kapitala. I priroda i ženski reproduktivni rad nužni su za društvenu reprodukciju. Samim time društvo o njima ovisi. Ono čemu danas svjedočimo pobune su i prirode i žena. To je rastući potencijal nužan za sustavnu promjenu koja će dolaziti odozdo prema gore.

Tijekom trajanja Okolišnog festivala članovi i članice Aktivističke grupe Zelene akcije sudjelovali su u akciji #crveni otpor Platforme za reproduktivna prava i time dali podršku borbi aktivistkinja za pravo na dostupan pobačaj kao jedno od temeljnih ljudskih prava – prava na odlučivanje o vlastitom tijelu. Koliko je i na koje načine borba za okolišnu pravdu međupovezana s borbama za društvenu i ekonomsku jednakost?

A.M.: Kao što sam već spomenula u prethodnom odgovoru, postoji vrlo jasna poveznica između rodne, društvene i ekonomske jednakosti i života unutar planetarnih granica. Reproduktivna društvena uloga žene postavlja je u vrlo sličan položaj onome u kojemu se nalazi priroda, a sustav se brine o tome da se ta uloga nastavi, da se žene sustavno ušutkava i eksploatira. Kao što je, uostalom, slučaj i s prirodom. Kada govorimo o okolišnoj pravdi, ona nužno podrazumijeva društvenu, rodnu i ekonomsku pravdu, i to zato jer prepoznaje da su isti sustavni mehanizmi koji uzrokuju sve vrste nepravde. Ako se borimo protiv ovakvog sustava, moramo osigurati da su sve nepravde sasječene u korijenu kako bismo dobili održivo društvo. Intersekcionalnost je izvrstan okvir koji, osim što nam govori koliko su naši identiteti isprepleteni te gdje nam je sve oduzeta moć na temelju tih identiteta, stvara novu poziciju za cijeli pokret – ujedinjuje ga upravo zbog shvaćanja tih identitetskih međuovisnosti i pružanja otpora sustavu koji tim identitetima oduzima moć.

 

Foto: Ena Hrelja

Foto: Ena Hrelja

Kroz film Okusi otpad (Taste the Waste, 2011.) Valentina Thurna problematizirali ste bacanje velikih količina hrane – brojke se kreću do vrtoglavih 88 milijuna tona godišnje na razini Europe, kako ističete u najavi ovoga filma. Živimo u doba prekomjerne proizvodnje i nepotrebnog bacanja ogromnih količina hrane, dok je istovremeno četvrtina građana na planeti izložena riziku od siromaštva. Kako svatko od nas može krenuti mijenjati ovakve neodržive i nehumane trendove? Na koji način bacanje hrane utječe na proizvodnju u zemljama u razvoju, ali i generalno na okoliš?

D.S.: U Hrvatskoj se na godišnjoj razini baci otprilike 380.000 tona hrane, kako iz kućanstava tako i iz trgovina. To je apsurdna i poražavajuća činjenica jer, osim gladi u svijetu, i svaki peti građanin RH ne može platiti hranu, stanovanje i režije. Procjenjuje se da 115.000 ljudi u Hrvatskoj živi za manje od 23 kune dnevno. Osim toga, otpad od hrane utječe i na okoliš. Deponiranjem hrane na odlagališta stvaraju se staklenički plinovi, prvenstveno metan, koji uvelike utječe na klimatske promjene. Rješenje, kao i uvijek, mora biti kombinacija sistemskog i individualnog djelovanja.

Korak u boljem smjeru na institucionalnoj razini desio se 2015. godine kada je donesen pravilnik o doniranju, kojim se donirana hrana oslobodila PDV-a, što je trebalo stimulirati sustav doniranja, no to se nije desilo iz više razloga. Problem je u tome što ne postoji nacionalni sustav doniranja hrane, odnosno neko središte koje bi bilo u ulozi posrednika zbog čega se susrećemo s logističkim problemima na svakom koraku. Trgovci koji višak hrane žele donirati ne žele plaćati konstantan prijevoz te hrane do socijalnih samoposluga i humanitarnih udruga. S druge strane, te iste socijalne samoposluge i humanitarne udruge nemaju kombije ili prijevozna sredstva da same pokupe hranu. Čak i kada se to riješi, udruge i samoposluge rijetko kada imaju potrebnu opremu ili prostorije za skladištenje te hrane (hladnjače i slično). Pravilnik je svakako odličan korak, ali zasad se iz tih razloga nisu značajno povećale količine donirane hrane. Ministarstvo poljoprivrede bi trebalo unaprijediti infrastrukturu, što će vjerojatno i učiniti jer su izmjene pravilnika o doniranju hrane trenutno u procesu javne rasprave.

Iz tih se razloga zalažemo za osnivanje banke hrane, koja bi djelovala kao centralno tijelo u koje bi se hrana dovozila i distribuirala dalje. Online bi se moglo provjeriti što je dostupno, u kojoj samoposluzi ili udruzi. Što se tiče otpada u kućanstvima i naših osobnih navika, stvar je vrlo jednostavna: moramo ih promijeniti. Građani mogu uvelike utjecati na ovaj problem, razvijanjem održivijih navika. Primjerice, planiranjem svoje kupovine tako da kupite samo ono što vam uistinu treba za sljedećih 10 dana. Ako se kupuju velike količine pripazite da je rok trajanja dulji. Planirajte i svoje obroke, nemojte da vam ostaju viškovi. Ako i ostanu, iskoristite ih u nekoj drugoj varijanti jela, sljedeći ručak ili večeru ili ih zamrznite. Uvijek možete većinu nekuhanih ostataka kompostirati; kompost je dragocjen materijal i ako nemate sobno bilje, vrt ili polje, netko koga znate sigurno ima.

Foto: Helena Obajdin

Foto: Helena Obajdin

U sklopu festivala prikazan je i film Plavo zlato: Svjetski ratovi za vodu (Blue Gold: World Water Wars, 2008). Na Zemlji je sve manje zaliha vode i sve veća privatizacija vodenih resursa. U kolopletu takvih okolnosti upitna je preraspodjela vodenih resursa, pri čemu siromašni najteže dolaze do vode što Vandana Shiva vidi kao jedan od oblika terorizma. Što točno pretpostavlja privatizacija vode od strane velikih korporacija i privatnih investitora za budućnost vodoopskrbe, ali i opstanak diljem svijeta?

D.S.: U globalnom kontekstu privatizacija vodnih usluga predstavlja veliki problem, a on je naročito akutan bio 90-ih godina 20. st. i početkom 21. st. U jednom trenutku četiri najveće kompanije kontrolirale su 7 posto vodnih usluga globalno. Srećom, devastirajući učinci privatizacije vodnih usluga postali su snažan poticaj za preokretanje trenda, tako da sada jačaju razni remunicipalizacijski pokreti. Remunicipalizacija vodnih usluga u osnovi znači vraćanje upravljanja vodom u javnu domenu, ali podjednako bitno, i redefiniranje uvjeta koji se moraju postići pružanjem vodnih usluga: pravedan i univerzalan pristup vodi, očuvanje okoliša, kvaliteta vode, njeno održivo korištenje i smanjenje potrošnje vode, zaštita radničkih prava zaposlenih u tom sektoru itd. Participativnost upravljanja u tom kontekstu važan je alat za sprječavanje novog vala privatizacije vode.

Iskustvo nam pokazuje da privatizacija vodnih usluga u pravilu znači pogoršanje usluge uz povećanje cijene. Pružanje vodnih usluga predstavlja prirodni monopol – zbog velikih troškova i racionalnosti nikad se ne gradi paralelna vodna infrastruktura. Ako se vodne usluge privatiziraju povećanje profita, osnovni motiv poduzetničke inicijative, ostvaruje se ili dizanjem cijene ili smanjenjem troškova (održavanja, ulaganja, širenja mreže) ili najčešće, kombinacijom navedenoga. U ekstremnim slučajevima to postaje zatvoreni krug velikih gubitaka u mreži i isključivanja ili nepružanja usluge onima koji si to ne mogu priuštiti po tržišnim uvjetima. S obzirom da je voda jedan od preduvjeta za život smatramo da predstavlja ljudsko pravo. Konkretno, za nas to znači zabranu sudjelovanja privatnog sektora u djelatnostima vodoopskrbe, odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda (vodne usluge). Ujedno, zalažemo se za reformu sustava pružanja vodnih usluga koji će omogućiti snažniju javnu i društvenu ulogu u upravljanju vodnim uslugama. Među ostalim, zalažemo se za participativno upravljanje vodnim uslugama u kojem će sami korisnici/e imati značajnu ulogu.

U sklopu festivala održana je tribina pod nazivom Na rubu zakona – građanski neposluh kao otpor sustavu. Možete li nam reći tko su bili sudionici/e tribine i koji su bitni zaključci doneseni u razgovoru? Koje biste primjere građanskog neposluha i otpora sustavu istaknuli kao bitne i neophodne kada govorimo o eko-aktivizmu i upozorenjima na klimatske promjene, s obzirom da je stanje u koje smo doveli eko-sustav alarmantno?

A.M.: Sudionice tribine bile su Lucia Steinwender, eko-aktivistkinja iz Austrije i Leonarda Šmigmator iz Fridays 4 future – Zagreb, inicijative mladih koja je pokrenula učeničke klimatske prosvjede u Zagrebu. Obje su dale nekoliko primjera akcija u kojima su sudjelovale i objasnile zašto su se, kao mlade žene, odlučile na takav način otpora. Građanski neposluh kao metoda stara je vjerojatno kao i sam ljudski rod, ali najviše dolazi do izražaja u trenucima kada smo kao zajednica suočeni s prekretnicom, a svi sustavni mehanizmi koji su trebali odreagirati na krizu su zakazali. Tada se pribjegava građanskom neposluhu jer se uviđa da je nužno prekršiti zakon, kako bi se ukazalo na veći problem (koji sustavni zakoni na neki način štite). To je vrlo jaka politička poruka i iskaz moralnog djelovanja u kojem se krši zakon kako bi se ukazalo na i spriječilo puno veću štetu.

Za klimatske promjene zna se od 70-tih godina prošlog stoljeća. Napredak postoji, ali je nedovoljno brz, nedovoljno odlučan i blokiran jakim naftnim lobijem. Jedan od primjera akcija građanskog neposluha jest Extinction rebellion, pokret neformalnih grupa diljem svijeta, koji je proizašao iz Velike Britanije, a koji blokiraju važna mjesta u gradu (prometnice, metroe, trgove) kako bi uzdrmali business as usual i općeniti status quo. Svojim djelovanjem, osim što su naživcirali nekolicinu koja je zakasnila na posao sat vremena, uspjeli su dobiti veliku medijsku pažnju, potaknuti inicijative diljem svijeta da se na sličan način organiziraju, a i vladajuće prisiliti da konačno temu klimatskih promjena stave na dnevni red. Naposljetku, Velika Britanija proglasila je tzv. climate emergency.

S druge strane, mobilizirali su se i mladi. Mlada  Šveđanka Greta Thunberg prošle je godine u kolovozu pokrenula učeničke prosvjede i ubrzo su milijuni školaraca u preko 128 zemalja svijeta (među kojima je i Hrvatska) mjesecima markirali kako bi pokazali da postoje bitnije i hitnije stvari od sjedenja u školskim klupama. Ovo je također primjer jasnog političkog stava mladih koji smatraju da je važnije biti na ulici nego biti dijelom institucionalnog obrazovnog sustava u čijem se kurikulumu vrlo često niti ne uči o klimatskim promjenama ili održivom društvu. Odličan primjer jest i Ende Gelände, jedna od najvećih akcija građanskog neposluha koja se organizira dva puta godišnje od 2015., a u kojoj nekoliko tisuća ljudi iz raznih dijelova Europe na nekoliko dana pokušava blokirati ugljenokop u Njemačkoj.

Postoji i niz inspirativnih manjih inicijativa koji djeluju vrlo subverzivno i kreativno. Tako su povodom klimatskih pregovora u Parizu bile organizirane tzv. Climate games pod sloganom Mi ne branimo prirodu, mi smo priroda koja brani sebe. Grupa BP or not BP, često radi javne satirične performanse usmjerene protiv britanskog naftnog diva BP-a (nekadašnji British petroleum koji se preimenovao u Beyond Petroleum, u tipičnom primjeru greenwashinga). Odličan primjer je i kolektiv The Yes Man, dvojac koji glumi predstavnike velikih korporacija i u njihovo ime nastupa na televizijama, konferencijama i samitima, izvrgavajući ruglu njihovo djelovanje. Svakako pogledajte film The Yes Man Fix the World ako vas detaljnije zanima ova problematika. Zelena akcija je 2014. godine pred hotelom Dubrovnik pokraj Cvjetnog trga postavila tzv. Klimatsku reviju. Donijeli smo crveni tepih, stolice, publiku, glazbu, voditelja i modele koji su bili obučeni u modnu liniju odjeće za klimatske promjene i ekstremne vremenske uvjete koji nas očekuju. Tako smo, između ostaloga, imali i osobu u ronilačkom odijelu koja predstavlja kontinuiranu opasnost od poplava. Performans je uistinu bio koncipiran kao prava modna revija, pa smo bili u centru pažnje medija i prolaznika u cijelom trajanju.

Koji su planovi za sljedeći Okolišni filmski festival? Sudeći prema ovogodišnjem programu, sljedeći Okolišni planirate organizirati u suradnji, u sklopu projekta Škole održivosti – obrazovanjem do aktivnog građanstva i društvene jednakosti. Možete li nam otkriti nešto više o ovome projektu, ali i budućim su-organizatorima/cama festivala?

A.M.: Kako sam rekla na početku, ove godine Zelena akcija ušla je u zanimljiv projekt s partnerima Klubom Močvara (Udruženje za razvoj kulture URK), UBU (Udruga bivših učenika ŠPUDa) i trima školama s područja Zagreba i Zaboka: Klasična gimnazija, Škola primijenjene umjetnosti i dizajna i Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Kroz dvije godine surađivat ćemo i zajedno razvijati kreativne umjetničke i praktične projekte na temu održivosti. Projekt je koncipiran tako da u prvoj fazi učenici prođu kroz seriju interaktivnih edukacija u kojima na holistički način uče o zaštiti okoliša, klimatskim promjenama, permakulturi, građanskom organiziranju, intersekcionalnosti. Potom, u drugoj fazi, uz mentorstvo svojih profesora i nas ostalih partnera, oni će sami razvijati svoje kreativne projekte s temama koje ih najviše zanimaju. Tako će Okolišni filmski festival, između ostaloga, biti platforma za predstavljanje njihovih radova i zamisli. Učenici će biti uključeni i u samu organizaciju festivala i moći će osmišljavati program. To nas jako veseli. Ako smo išta naučili iz nedavnih europskih i hrvatskih učeničkih prosvjeda, ali i predstavljanja dosadašnjih radova ovih škola na ovogodišnjem festivalu, mladi imaju itekako puno toga za reći; razmišljaju svježe i prepuni su ideja. Jedva čekamo vidjeti što će se izroditi iz ove zanimljive suradnje!

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Tagovi: dobra praksa, društveno poduzetništvo, ekofeminizam, ekologija, ekološki aktivizam, emancipacija, kino europa, klimatske promjene, moda, modna industrija, održivost, okolišni filmski festival, ormar, osviještavanje, patrijarhat, radnička borba, radnička prava, zelena akcija

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM