Prozor u svijet

04.11.2016. 09:43:48 - Priscilla Frank (huffingtonpost.com)

Izložba: Feministička avangarda 70ih

Osam radikalnih feminističkih umjetnica iz 1970-ih koje su razbile 'muški pogled'

(Foto: Vimeo screenshot izložbe)

Možda znate za Cindy Sherman, no jeste li čule/i za Renate Eisenegger, Lynn Hershman Leeson i Ewu Partum?

U eri selfija, žene i predobro znaju što žele poručiti svojim fotografijama. Tko si ti? Koje je tvoje prirodno okruženje? Kojim 'krugovima' pripadaš? Jesi li glamurozna? Prirodna? Spontana? Profesionalna? Seksualna?

Mnogo se toga može kritizirati u vezi suvremenog odnosa žena i njihovih fotografija, bez obzira snimaju li se same ili ih snima netko drugi.  No, s druge strane, sve je veća svijest o konstruiranoj prirodi takvih fotografija – predstavljaju zaigranu kreaciju više nego istinu. Prije 40 godina, nije bilo tako.

Nova londonska izložba pod nazivom "Feminist Avant-Garde of the 1970s" ("Feministička avangarda 1970-ih") vraća nas u vrijeme u kojemu je većina žena bila smatrana pasivnim muzama, a ne autoritativnim subjektima i stvarateljicama koje same upravljaju svojim tijelima, identitetima i radom. Ova impresivna izložba slavi 48 radikalnih umjetnica koje su koristile svoj rad kako bi uzdrmale status quo, poremetile "muški pogled", propitivale pretpostavke o femininom identitetu i zauvijek uništile mit kako je umjetnost muško područje.

Izložba je podijeljena u četiri dijela – fokusirana je na prostor doma, seksualnu objektifikaciju, maskiranje i predstavljanje (performans) identiteta te na standarde ljepote – i prikazuje više od 200 umjetničkih djela.  Donosimo vam priče o osam sjajnih, hrabrih i krajnje opakih feminističkih umjetnica koje su zauvijek promijenile pravila koja vrijede za žene u umjetnosti. 

1. Hannah Wilke

New York, New York (1940.–1993.)

Marsie, Emanuelle, Damon, i Andrew Scharlatt / Bildrecht, Beč, 2015 / SAMMLUNG VERBUND, Beč

Marsie, Emanuelle, Damon, i Andrew Scharlatt / Bildrecht, Beč, 2015 / SAMMLUNG VERBUND, Beč

 

Hannah Wilke, "S.O.S. Starification Object Series. Jedna od 36 karata iz kutije sa žvakaćim gumama", 1975.

Konceptualna fotografkinja, umjetnica performansa i kiparica Hannah Wilke kroz život se susretala s najnepravednijom kritikom zato što je bila iznimno lijepa. Konvencionalno prelijepa umjetnica ugradila je vlastito, često golo, tijelo u svoj rad, zbog čega su ju neprekidno optuživali da je narcisoidna i opsjednuta vlastitim izgledom.

"Ljudi su mi govorili sranja, poput 'A što bi ti radila da nisi bila tako lijepa?", izjavila je jednom Wilke. "Kakve to ima veze? ... Lijepi ljudi umiru kao i stereotipno 'ružni'. Svi umiru". Kada joj je bio dijagnosticiran karcinom, dokumentirala je vlastito propadajuće tijelo u seriji "Intra-Venus", nakon ćega su njezini su brojni kritičari prihvatili neosporivu činjenicu da je Wilke cijelo vrijeme stvarala izazovnu i važnu umjetnost.

Wilke je vjerojatno najpoznatija po svojoj seriji "S.O.S. - Starification Object Series (1974–82)" u kojoj je prekrila svoje tijelo komadićima žvakaćih guma oblikovanim u apstraktne origamije koji podsjećaju na ženske genitalije. Wilke je fotografirala sebe prekrivenu ružišastim kvrgama, aludirajući na objektifikcijsku prirodu 'muškog pogleda' i istovremeno ga ometajući.

2. Cindy Sherman

Glen Ridge, New Jersey (r. 1954.)

Cindy Sherman, Metro Pictures, New York / SAMMLUNG VERBUND, Beč

Cindy Sherman, Metro Pictures, New York / SAMMLUNG VERBUND, Beč

Cindy Sherman, "Untitled (Lucy)," 1975/2001

"Ako ti se ne sviđam ovakva, možda ću ti se svidjeti ovakva?" rekla je Cindy Sherman u intervjuu za The Guardian objašnjavajući svoju naklonost igri preoblačenja, strasti koja je ostala u srži njezine konceptualne fotografske prakse kroz više od 30 godina njenog rada.

Koristeći šminku, prostetiku, perike, dekorirane kostime i detaljizirane kompleksne fotografske setove, Sherman se transformirala ispred kamere, prerušavajući se u brojne ženske stereotipove iz povijesti umjetnosti, reklame, filma i televizije. Na jednoj fotografiji ona je fatalna plavuša iz Hitchcockove ere; na drugoj – Botoxom tretirana sretna kućanica iz predgrađa. U svojim ulogama kako ispred tako i iza kamere, Sherman igra i remeti uloge koje igraju žene.

"Ne radi se o vlastitom razotkrivanju", neprestano je govorila o svom radu, premda se na neki način radi o autoportretima. Zapravo, njezine se fotografije poigravaju s načinima na koje žene manevriraju između artificijelnosti i autentičnosti, često postajući glumice u vlastitim životima. Jer nakon svih tih godina kulture i društva koji su svodili žensku egzistenciju na stereotipove i slike, žene mogu "igrati ulogu".

3. Renate Eisenegger

Gelsenkirchen, Njemačka (r. 1949.)

Renate Eisenegger / SAMMLUNG VERBUND, Beč

Renate Eisenegger / SAMMLUNG VERBUND, Beč

Renate Eisenegger, "Hochhaus (Nr.1)," 1974.

Renate Eisenegger je najpoznatija po oslikavanju svoga lica, najprije ga prekrivši slojem čistog bijelog pigmenta, zatim dodajući crne linije kako bi stvorila  geometrijske obrasce. Tako je slamala fiksirani identitet koji je spoznala, oslobađajući se kako bi se stvarala na nove i radikalne načine. "Na određeni način, sama sebi sam strana, kao da odbacujem prijašnje postojanje", rekla je o svom iznimnom iskustvu.

Ova multidisciplinarna umjetnica rođena je u Gelsenkirchenu u Zapadnoj Njemačkoj, četiri godine nakon Drugoga svjetskog rata. U katalogu londonske izložbe piše kako je pohađajući umjetničku štkoli primijetila "da su žene-umjetnice sklone zatomljavanju vlastitih ambicija i umanjenju postignuća". Od tada se počela isticati, bez isprike, svojim crtežima, fotografijama, pisanjem i performansima.

Na ovoj fotografiji, Eisenegger lica prepoznatljivo obojanog u bijelo, glača pȍd neboderskog hodnika, dok savršeno zna kako je taj pȍd već prilično uglačan. Fotografija govori o konformizmu i monnotoniji koji dominiraju "kućanskim prostorom". Osim toga, glačanje predstavlja "viši oblik" upeglavanja/uravnjavanja koji je je dobro poznat mnogim ženama – uravnjavanje želje, neposlušnosti i individualnosti.

4. Lynn Hershman Leeson

Cleveland, Ohio (r. 1941.)

Lynn Hershman Leeson / SAMMLUNG VERBUND, Beč

Lynn Hershman Leeson / SAMMLUNG VERBUND, Beč

Lynn Hershman Leeson, "Roberta Construction Chart #1," 1975.

Između 1974. i 1976., umjetnica Lynn Haershman Leeson odbacila je svoj identitet i prisvojila drugi: njezino novo ime je bilo Roberta Breitmore. Leeson je to napravila tako što je počela nositi plavokosu periku u stilu Marilyn Monroe, s kompletnim makeupom i drugačijim naučenim ponašanjem u svijetu. Također je položila vozački ispit, otvorila bankovni račun i pribavila kreditnu karticu.

Tijekom te dvije godine, Leeson je obilazila umjetničke izložbe, išla na sastanke s muškarcima, posjećivala psihijatra, cijelo vrijeme prerušena u drugu osobu. "Ako se vratimo natrag u 1970-e, ona je bila mnogo relevantnija i autentičnija od mene", rekla je umjetnica. "Ponekad kroz fikciju možeš doći do dublje istine".  Kroz svoj rad, Leeson je istraživala i konstruirala prirodu femininog identiteta, oblikujući vlastiti hibridni identitet pomoću kostima, tehnologije i posuđenog ponašanja koje sve žene usvajaju.

Na fotografiji "Roberta Construction Chart #1", Leeson pokazuje gledateljima/cama transformaciju kroz koju je prošla kako bi postala svoja likinja. Njezino lice postaje vlastita topografija, razjašnjavajući rad kojim je stvorila svoj feminitet i sebe. Negdje između znanstvenog grafičkog prikaza i skice za plastičnu kirurgiju, ova fotografija odražava kroz što žene prolaze samo kako bi postale "ono što jesu" ("themselves"). 

5. VALIE EXPORT

Linz, Austrija (r. 1940.)

Valie Export/ VG Bildkunst, Bonn 2015. Galerie Charim, Beč / SAMMLUNG VERBUND, Beč

Valie Export/ VG Bildkunst, Bonn 2015. Galerie Charim, Beč / SAMMLUNG VERBUND, Beč

Valie Export, "Tapp und Tastkino [Tap and Touch Cinema]", 1968.

Do svoje četrnaeste godine, Waltraud Lehner se obrazovala u jednom bečkom samostanu. Potom je radila u filmskoj industriji, udala se i postala majka. Do 1967. nije koristila pseudonim VALIE EXPORT, koji je ujedno i njezin umjetnički identitet i osobni brend, kojim istovremeno odbija mušku kontrolu u svom životu i propituje nacističku ideologiju generacije svojih roditelja. Njezino prezime je, djelomično, tribute brendu cigareta.

"Nisam više željela nositi prezime svoga oca [Lehner], niti bivšeg supruga Hollinger", objasnila je EXPORT u intervjuu za BOMB. "Ideja mi je bila da se eksportiram 'izvana', ali i eksportiram s te točke. Kutija cigareta je predstavljala dizajn i stil koji bih mogla iskoristiti, no to nije bila inspiracija".

Rad VALIE EXPORT na videu, performansu, fotografiji, skulpturi i računalnoj animaciji često kritizira način na koji komercijalni film i mainstream mediji objektificiraju žensko tijelo. "Kako bismo postigle samodefiniranu sliku sebe i stoga drugačiji pogled na društvenu funkciju žena, mi žene moramo sudjelovati u konstrukciji stvarnosti putem modula medijske komunikcije", rekla je. "To se neće dogoditi samo od sebe ili bez otpora, stoga se moramo boriti!".

Za svoj rad (prikazan gore) iz 1968., Tapp und Tastkino [Tap and Touch" Cinema], EXPORT je izradila prijenosnu kazališnu pozornicu oko svoga tijela i nosila je sa sobom na ulicu. Zatim bi pozivala prolaznike/ce da uvuku ruku unutra i osjete, bez gledanja, njezine grudi. Ovaj rad je istraživao skriveni temeljni sloj odnosa između nasilja i eroticizma, gledanja i osjećanja, privatnog i javnog.

6. Karin Mack

Beč, Austrija (r. 1940.)

Karin Mack / SAMMLUNG VERBUND, Beč

Karin Mack / SAMMLUNG VERBUND, Beč

Karin Mack, "Zerstörung einer Illusion [Razaranje iluzije]," 1977.

Nadrealna i konceptualna fotografija Karin Mack bavi se pitanjem: gdje završavaju performativi selfa i započinje stvarni identitet? To istraživanje je posebno relevantno za žene kojima je jasno i snažno rečeno koje značajke bi trebale ili ne bi predstavljati u javnosti.

Ova austrijska umjetnica koristila je autoportretiranje kako bi istražila problem selfa, budući da fotografija žene služi kao iluzorna savršena sinteza harmoničnih dijelova. Mnoge njezine  fotografije prikazuju snoliki otklon od tradicionalnih oblika feminine reprezentacije, slamajući lažno obećanje da su žene onako skladne i ugodne kako to sugeriraju njihove fotografije.

U ovdje prikazanoj seriji fotografija "Razaranje iluzije", Mack doslovno probada površinu lijepoga portreta same sebe naslonjene na cvjetnu tapetu dok drži staklenku domaćeg džema. Kako je objašnjeno u katalogu izložbe: "Smrt slike, destrukcija fotografije ujedno je i kraj iluzije i čin oslobođenja".

7. Mary Beth Edelson

East Chicago, Indiana (r. 1933.)

Mary Beth Edelson.  Balice Hertling, LLC, New York / SAMMLUNG VERBUND, Vienna

Mary Beth Edelson. Balice Hertling, LLC, New York / SAMMLUNG VERBUND, Vienna

Mary Beth Edelson, "Some Living American Women Artists / Last Supper," 1972.

Rad Mary Beth Edelson često revidira i rekonstruira prošlost, re-kreira povijest u kojoj je feminitet privilegiran umjesto kažnjavan. U seriji "Goddess Art", Edelson koristi voštane olovke i uljanu boju kako bi transformirala fotografije u univerzalne simbole ženske snage. Te fotografije uključuju drevne figure kao što su Baubo i Sheela-na-gig – obje su tjerale zlo pokazujući svoje genitalije.

Vjerojatno je njezin najpoznatiji rad (prikazan gore) "Some Living American Women Artists / Last Supper" ("Neke živuće američke umjetnice/Posljednja večera"). Umjetnica revidira poznatu sliku Leonarda da Vincija – Krista i njegove učenike kako uživaju u obiteljskom objedu, zamjenjujući muškarce slikama 69 umjetnica među kojima su Georgia O'Keeffe, Helen Frankenthaler, Lee Krasner i Louise Bourgeois. Djelo izaziva religijsku tradiciju opresije žena i afirmira ženske snage čija su imena i lica bila prečesto isključivana iz povijesti.

"Tako izgleda osjećati se revidirano [i] izbrisano iz povijesti umjetnosti stoljećima", izjavila je umjetnica. Ova slika je kasnije pretvorena u poster, koji je često bio korišten među umjetnicama i feministkinjama, tako da je naposljetku postao jedna od najprepoznatljivijih slika feminističkog pokreta.

8. Ewa Partum

Grodzisk Mazowiecki, Poljska (r. 1945.)

Ewa Partum. Galerie M+R Fricke, Berlin / Bildrecht, Beč, 2015. / SAMMLUNG VERBUND, Beč

Ewa Partum. Galerie M+R Fricke, Berlin / Bildrecht, Beč, 2015. / SAMMLUNG VERBUND, Beč

Ewa Partum, "Change," 1974.

Sita diskriminacije koji je osjećala kao umjetnica performansa, Ewa Partum je počela u svom radu koristiti vlastito nago tijelo. Premda su mnogi kritičari olako etiketirali taj potez kao egocentričan, a ne kao promišljeno, Partum je žestoko izrazila želju za transformacijom svoga tijela u umjetničko djelo kako bi demontirala percepciju ženskog tijela kao seksualnog objekta ili nečega "prirodnog". Bila je subjekt, potpisnica/označiteljica, ona koja kontrolira svoje tijelo, rad i život.

Njezin rad često rekonstruira jezik, poeziju, ženska tijela i njihova sjecišta (intersekcije). U svom prvom feminističkom radu "Lipstick Pictures" (1971.), Partum je uzela otiske svojih usana izgovarajući određena slova i kombinirajući ih u slike koje sriču riječi poput "umjetnost" i "ljubav". Ovo djelo razotkriva tjelesnost jezika, te naravno femininost, užitak i sličnost ženskih usana i genitalija.

U gore prikazanom radu "Change" ("Promjena"), Partum je angažirala vizažisticu koja je pred publikom i kamerom podijelila njezino lice napola i jednu polovicu "postarala". Artificijelnim starenjem dijela lica, Partum je ukazala ba standarde ljepote koje utvrđuju i perpetuiraju muškarci, a žene koje stare proglašavaju nepoželjnima. Na kraju je od fotografije napravila plastificirani postere koje je dijelila diljem socijalističke Poljske uz rečenicu "Moj problem je problem žene."

Izložba "Feminist Avant-Garde of the 1970s" otvorena je do 15. siječnja 2017.  u 'The Photographer's Gallery' u Londonu. 

 Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević 

Tagovi: avangarda, feminizam, fotografija, london, muška dominacija, patrijarhalni sustav, umjetnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM