Prozor u svijet

18.10.2016. 14:41:01 - Karmela Gajdek

krah financijskog sustava

Lekcije s Islanda: kad mjehur od sapunice pukne

(Foto: Wikipedia)

Od svoje neovisnosti, 1944. godine (otok je bio najprije pod vlašću Norveške, a zatim Danske), pa sve do kraja 90-ih islandsko se gospodarstvo baziralo na socijalističkoj ekonomiji. Uloga države je bila velika, kao i znatna briga za socijalnu skrb i zdravstvo. Oslonci u gospodarstvu bili su uzgoj ovaca (obiteljska poljoprivredna gospodarstva), ribarstvo i turizam, dok je američka vojna baza u Keflaviku na svom vrhuncu zapošljavala oko 1.000 Islanđana i Islanđanki. Velikih industrija nije bilo.

Tako je to bilo sve do 90-ih, kada je nastupila 'ekonomska revolucija'. Katalizator je bio David Oddson, čelnik desničarske Stranke nezavisnosti, koji je postao premijer 1991. i ostao na toj dužnosti sve do 2004. Oddson je zagovornik teorije slobodnog tržišta Friedricha Hayeka i Miltona Friedmana, kao i posvećenik tačerizma i reganizma.

Vjerovao je da će privatizacija i deregulacija osloboditi kreativan duh Islanđana. Odbacio je ukorijenjenu socijalističku politiku te poticao privatna poduzeća. Vjerovao je da će se Island u 21. stoljeću naći u rangu s najrazvijenijim europskim zemljama.

Takav je bio san. No, stvarnost je bila itekako drugačija. Privatizacija banaka, koja je počela 1998. imala je posebno katastrofalne posljedice, što je kulminiralo totalnim krahom triju najvećih banaka: Kaupthing, Landsbanki i Glithnir. Uz ovu trijadu bio je povezan cijeli bankarski sustav. Ali, tu su bila i međusobno isprepletena holding društva nastala isljučivo za kupnju udjela u tvrtkama.

Vlasnici holding društava imali su velike udjele u bankama, a također su bili i njihovi dužnici. Dogovor među tajkunima je bio zajamčen, a bankovnim kreditima kupovali su nekretnine, trgovačke lance, telekomunikacijske tvrtke, novine, tv mreže i radijske postaje. (Zvuči poznato?!). Tajkuni su kupovali imovinu u Europi, ali i u SAD-u.

Najveće holding društvo bilo je Buger Group, u vlasništvu Jona Asgeira Johannesena. Tajkuni, poput njega, bili su drski, samouvjereni i oholi. Vjerovali su da igraju pametno i da će se njihov imperij i bogatstvo konstantno širiti i rasti. Što su više stjecali, to su bili pohlepniji i željeli više, a svaka nova nekretnina bila je prenapuhana, a dugovi sve veći. Čemu briga? Islandske banke osiguravaju dotok kredita, a ono što one ne mogu dati, dat će strane banke.

Islandski skorojevići htjeli su voziti otmjene automobile, živjeti u luksuznim apartmanima i večerati u ekskluzivnim restoranima. Biti viđeni. Kada više nisu mogli financirati svoje apetite, dizali su kredite. Živjeli su od posuđenog novca.

Uz sve to, mnogi ekonomisti hvalili su islandski uspjeh. Projekcije su prikazivale gospodarski rast u prosjeku od pet posto u razdoblju od 2000. do 2007. godine.

A onda je mjehur od sapunice pukao.

Svi prikazivani rezultati su se pokazali varljivima. Dobra vremena su zapravo bila omogućena isljučivo kreditima i dugovima. Banke su bile prezadužene. Krediti su bili izraženi u valuti zemlje porijekla ili se posuđivalo po višim cijenama. Do 2007. imovina banaka premašila je BDP 14 puta. Tempo kreditiranja znatno je premašio stopu gospodarskog rasta. Život bankara ovisio je o njihovim bonusima. Njihov bujan stil života i sposobnost da servisiraju svoje dugove, ovisila je o financijskoj hiperaktivnosti.

Ukratko, sve je bilo jedan ogromni napuhani balon. Koji se ispuhao.

Banke i skorojevići davali su novac za vladajuću (desničarsku) stranku. Političari koju su sjedili u upravama banaka dobivali su povoljnije kredite. Sve je to bio brak između nesposobnosti i korupcije.

No, solventnost islandskih banaka počela je 2007. brinuti financijske agencije i međunarodne financijere, a sve je prasnulo nakon kraha Lehnam Brothersa u rujnu 2008. Kreditna kriza učinila je nemogućim davati (više) kredite, a međunarodni kreditori tražili su naplatu.

Međunarodni vjerovnici požurili su po svoj novac. Većina kredita bila je denominirana u stranim valutama i nije mogla biti isplaćena jer Islandska središnja banka nije imala potrebne rezerve. Islandske banke počele su tražiti svoje inozemne podružnice za pomoć. Kako bi se osiguralo da britanske štediše ne ostanu bez svog novca, u listopadu 2008. britanska je vlada zamrznula sredstva podružnica Landsbanki i Kaupthing u Velikoj Britaniji, uključujući i imovinu islandske vlade.

Tako je financijski sektor Islanda doživio svoj krah, a vlada premijera Geira Haarda, pod pritiskom javnosti i uzastopnim štrajkovima Islanđana bila je prisiljena u siječnju 2009. dati ostavku.

Koliko god Island u medijima bio opisivan kao čudo: čudo male zemlje koja je doživjela procvat, zatim kao prva žrtva ekonomske krize, nakon toga ponovo kao čudo ponovnog procvata, činjenica jest da se Island oporavio isključivo zahvaljujući povratom na socijalnu i socijalističku ekonomiju i politiku.

Nova, koalicijska vlada, predvođena socijaldemokratima i premijerkom Johannom Sigurdardottir, odbila je spašavati banke. Naprotiv i usprkos savjetima kako treba spašavati banke, islandska vlada odlučila je svoje banke ponovo nacionalizirati i preuzeti kontrolu kako bi spasila egzodus svog stanovništva. Umjesto drastičnih mjera štednje i spašavanja banaka dopustila je da banke propadnu, fokusirajući se na obrazovanje, mala poljoprivredna gospodarstva i socijalnu skrb.

Island je kaznio odgovorne za krizu te procesuirao bankare kao kriminalce. Do danas je više od 70 izravno odgovornih za krizu na odsluženju zatvorske kazne. Vjerovnici koji su zatražili povrat imovine od propalih banaka dužni su platiti državi 39 posto poreza. Ovim porezom ograničava se mogućnost Islanđanima da presele svoj novac izvan zemlje kako bi se zaštitila nacionalna valuta – islandska kruna.

Teorija da morate spašavati banke je teorija da omogućujete bankarima uživanje za vlasitu dobit, za osobni uspjheh, a zatim ćete obične građane i građanke proglasiti odgovornima za vlastiti neuspjeh. Ljudi u prosvjetljenim demokracijama ne bi smjeli prihvaćati ovakav način razmišljanja.

Islanđani su poslušali svoje ljude. A podaci govore sami za sebe.

Tagovi: bankarski sustav, banke, demokracija, ekonomska kriza, island, politika

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM