Prozor u svijet

14.03.2016. 08:35:28 - Ivana Perić

Ukradeno dostojanstvo

Opasnost jedne priče

U današnjem svijetu lako i brzo zaboravljamo na ono što je bilo jučer, a kamoli prošlo desetljeće ili stoljeće, jer se krize, sukobi i ratovi, pojavljuju i ponavljaju svakoga dana. Stoga je postalo uobičajeno svaku priču razmatrati od danas, doznati što se dogodilo, ali ne i objasniti zašto se nešto događa. Naše aktualne priče o Africi priče su o sušama i gladi (stara priča) te terorizmu, uglavnom u Nigeriji (naizgled nova priča).

Zašto je terorizam u Nigeriji naizgled nova priča? Zato što, kao i većina stvari, nije izrasla tek tako, već ima svoje korijene. Sjever Nigerije, na kojem se izrodio Boko Haram, najsiromašniji je dio zemlje – više od polovice djece mlađe od pet godina zaostaje u razvoju zbog pothranjenosti, brojna kućanstva uopće nemaju pristup električnoj energiji, visoka je razina nepismenosti, a obrazovni sustav teško da uopće funkcionira. Nigerija je također država čije su granice određene dogovorima europskih država u 19. stoljeću i ne podudaraju se s etničkim, vjerskim ili jezičnim podjelama tako da zemlja spada među etnički najšarolikije zemlje svijeta, s oko 250 naroda.

Brojni problemi s kojima se zemlja danas bori korijene imaju upravo u 19. stoljeću i periodu kolonijalizma. Proizvoljno i nepromišljeno iscrtavanje granica novih zemalja nije jedino što joj je kolonijalizam podario. Postoji još jedno dubinski problematično nasljeđe kolonijalizma – nasilje. U knjizi Prezreni na svijetu, Frantz Fanon o kolonijalizmu i nasilju piše sljedeće: "U kolonijalnim režimima, međutim, policajac i vojnik, svojom neposrednom prisutnošću i čestim intervencijama održavaju veze s koloniziranim domorocima i savjetuju ih kundacima i napalm bombama da budu mirni. Posrednik vlasti govori jezikom golog nasilja, ne ublažuje tlačenje, ne skriva dominaciju". Nasilje koje se prepoznaje kao način komunikacije i učinkovito djelovanje nasljeđe je kolonijalizma.

Nigerija pritom nije iznimka, kobnu sudbinu dijeli s većinom afričkih zemalja. O ostavštini kolonijalizma u Africi, ali i o načinima na koji su povjesničari pristupali afričkoj povijesti, pričali smo sa Zrinkom Blažević, profesoricom europske i svjetske povijesti ranog novog vijeka na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta.

Blažević ističe da je afrički kontinent paradigmatski primjer postojanja beskrajnih etnokulturnih raznolikosti koje proizlaze iz neprestanih dinamičkih promjena, seoba, susreta i sukoba različitih skupina afričkoga i neafričkoga stanovništva, iako povjesničari izdvajaju tri glavna procesa koja su obilježila povijest Afrike.

Ponajprije, radi se o razvoju velikih gradova i carstava od 7. stoljeća nadalje, što je u uskoj vezi s prodorom islama po istočnoj i zapadnoj obali afričkoga kontinenta. Tako su po dolasku u Afriku krajem 15. i početkom 16. stoljeća Europljani zatekli veliko carstvo Songhai u porječju Nigera, carstvo Monomotapa u porječju rijeke Zambezi, razvijene gradove-države u Gvinejskom zaljevu i mnoštvo ekonomski vrlo snažnih tzv. svahili–država na istočnoafričkoj obali.

Drugi važan proces koji je imao dalekosežne posljedice za razvoj Afrike jest trgovina crnim robljem. Započeli su je još islamski osvajači, no doživjela je neslućenu ekspanziju u razdoblju od 16. do kraja 18. stoljeća kada su je preuzele europske kolonizatorske sile poput Portugala, Nizozemske i Britanije kako bi radnom snagom opskrbljivale svoje američke posjede. Prije 15. stoljeća, prevladavajuće načelo društvenih odnosa u Africi bila je obitelj i rodbinske veze, povezano s komunalizmom. U velikim dijelovima Europe, kada je komunalizam prestao biti dominantan, otvorio se put ka ropstvu kao novom obliku mobiliziranja radnika. Premda ne postoje točne statistike, pretpostavlja se da je u tom razdoblju iz Afrike odvezeno oko 12 milijuna ljudi.

"Treći proces čije se posljedice, nažalost, osjećaju još i danas, jest podjela Afrike među europskim kolonijalnim silama nakon Berlinskog kongresa 1885. godine. Ta je podjela dogovarana u kabinetima europskih državnika praktički bez ikakva poznavanja stanja na terenu, tako da su granice između kolonijalnih posjeda povlačene posve arbitrarno, na zemljopisnoj karti po meridijanima i paralelama. To je ne samo duboko uzdrmalo tradicionalne afričke etnokulturne, socijalne i ekonomske strukture, nego je velikim dijelom uzrokom nestabilnosti afričkog političkog poretka i nakon dekolonijalizacije jer su granice kolonijalnih posjeda postale granicama novih neovisnih država", objašnjava nam Blažević.

Dražen Šimleša, sociolog i viši asistent na institutu Ivo Pilar, govori nam kako je kolonijalizam afričke zemlje obilježio bolno i trajno, kao i sve zemlje koje su prošle kroz taj dio zapadnog 'prosvjetiteljstva'.  "Neke zemlje su brže sanirale svoje rane mada mi temelje kolonijalizma vidimo svugdje po svijetu i danas. Možemo otvoreno reći da se kapitalizam bez kolonijalizma ne bi nikada ovako razvio. Sve te zemlje bile su ogromni supermarket s uvijek diskontnim ponudama", ističe Šimleša.

U većini kolonijalnih zemalja sve do 1940-ih nije bilo nikakva znanstvenog obrazovanja. Domoroci, za koje se smatralo da su prirodno nazadni, radili su kao tehničari i laboratorijski asistenti, ali nikad nisu dobivali liječničke, znanstveničke ili istraživačke kvalifikacije. Nezapadnjačke su znanosti tretirane kao nevidljive – otpisane su iz povijesti, dok je paralelno često dolazilo do njihova prisvajanja. Znanstvena Istraživanja u kolonijama bila su posvećena interesima kolonijalista, ne potrebama većine stanovništva. Primjerice, u Egiptu i Sudanu Britanci desetljećima nisu primjećivali šistosomijazu, koja se danas smatra glavnom endemskom bolešću u tim područjima.

I marksisti i nemarksisti podjednako su (ali s različitim motivacijama) istaknuli da slijed načina proizvodnje koji se razvio u Europi nije reproduciran u Africi. U Africi, nakon komunalne faze nije došlo do epohe ropstva koja je proizašla iz unutarnje "evolucije". Nije postojao ni način proizvodnje koji bi bio replika europskog feudalizma. Prateći tu misao, još uvijek je upitno je li Afrika u istoj kategoriji kao i Azija (s azijskim načinom proizvodnje) ili pak ima svoj, 'afrički način proizvodnje'. Činjenica je da se industrijska revolucija nije proširila na zemlje Afrike, koje su bile samo izvor sirovina i radne snage za Europu.

U kolonijalnim područjima razvili su se uglavnom veliki lučki gradovi koji su služili za izvoz u kolonijalne sile. Osim tih lučkih gradova postojalo je jako malo urbanih centara, pa je u unutrašnjosti uglavnom bilo ruralno stanovništvo, a taj trend je uvelike prisutan i danas. Naime, najveći urbani rast danas se bilježi u područjima gdje je stupanj urbanizacije najniži. Zbog sve većeg pritiska stvorenog snažnim porastom ukupnog stanovništva, jačanja industrijalizacije i gospodarskih promjena, u slabije razvijenim zemljama prisutan je trend preseljenja stanovništva iz ruralnih u urbana područja, posebice u najveće gradove u pojedinim državama, poput Nairobija, Lagosa i Dar es Salaama.

Kakva bi afrička stvarnost danas bila da nije bilo kolonijalizma? To nitko ne može znati, ali možemo se osvrnuti na život bez kolonijalne čizme. Kako bi znali što se promijenilo dolaskom kolonijalista, potrebno je znati što je bilo prije kolonijalista, ali tu dolazimo do problema, zato što su ta povijesna istraživanja mnogo manje iscrpna.  Postoji mnogo razloga zašto su proučavanja rane afričke povijesti  nedostatna. Najočitiji od njih jest da je afrička povijest dugo vremena od strane kolonijalista smatrana gotovo bezvrijednom, nečime što nije vrijedno rekonstruiranja.

"Zapadnjačka predrasuda koja i danas uvelike utječe na status i poučavanje povijesti Afrike jest da je to kontinent 'bez povijesti'. U školskim se programima povijest Afrike dotiče tek sporadično i to uglavnom u kontekstu razvoja europskog imperijalizma i kolonijalizma, dok je na sveučilištima njezina nastavna relevantnost prepuštena ocjeni i procjeni predmetnih nastavnika", govori Blažević.

Još jedan faktor je činjenica da su proučavanja Afrike uglavnom vodili europski antropolozi, pripadnici visokog društva, čiji je filozofski pogled na 'primitivna društva' rezultirao time da se afričko društvo odvajalo od svog povijesnog konteksta. Koncentracija je bila na mikro jedinicama, bez referenci i promišljanja o širim društvenim obrascima. Pritom se Afriku uvijek uspoređivalo s Europom.

O tome je pisao Walter Rodney u knjizi How Europe Underdeveloped Africa: "U trenutku kad se počne pričati o preeuropskoj afričkoj prošlosti, mnogi su zabrinuti po pitanju postojanja afričkih 'civilizacija'. Ta zabrinutost proizlazi iz želje da se rade usporedbe s europskom 'civilizacijom'. To nije kontekst u kojem bi se trebalo uspoređivati s takozvanom europskom civilizacijom. Dovoljno je imati na umu ponašanje europskih kapitalista iz epohe ropstva pa kroz kolonijalizam, fašizam i genocidne ratove u Aziji i Africi. Takav barbarizam budi sumnju vezanu uz uporabu riječi 'civilizacija' za opisivanje Zapadne Europe i Sjeverne Amerike. Što se tiče Afrike za vrijeme ranog razvoja, poželjno je da se govori o 'kulturama', a ne 'civilizaciji".

Rodney upozorava kako sve značajke afričkih kultura imaju vlastitu vrijednost koja ne može biti potisnuta europskom kulturom u periodu do 16. stoljeća ili u kasnijim stoljećima. Ne mogu biti potisnute ili obezvrijeđene zato što se zapravo ne mogu uspoređivati. Primjerice - tko je na ovom svijetu kompetentan da sudi je li austrijski valcer bolji ili vrjedniji od makonde ngoma?

Izuzev već spomenute zapadnjačke predodžbe o Africi kao o kontinentu 'bez povijesti', Blažević napominje da postoji i još jedan problem, koji znatno otežava istraživanje i pisanje afričke povijesti. Radi se o različitom shvaćanju povijesnosti kod afričkih kultura. "Za razliku od zapadnjačkog linearnog poimanja vremena sa strogom podjelom na prošlost, sadašnjost i budućnost, u afričkim se kulturama vrijeme poima ciklički što podrazumijeva supostojanje tradicije i suvremenosti. Kako je prošlost zapravo življena sadašnjost koja se prenosi usmenim putem, u afričkim kulturama se nije razvila potreba za historiografijom u zapadnjačkome smislu riječi", objašnjava Blažević.

Chimamanda Ngozi Adichie

Chimamanda Ngozi Adichie

Zbog toga su autori prvih modernih povijesti Afrike bili europski znanstvenici koji su povijest Afrike nužno promatrali iz eurocentrične perspektive i nastojali je uklopiti u zapadnjačke historiografske paradigme. Blažević ističe kako je najveći iskorak prema drugačijoj konceptualizaciji afričke povijesti sredinom 1980-ih godina napravio belgijski afrikanist Jan Vansina koji je, nastojeći afirmirati usmenu predaju i usmena svjedočanstva kao temeljne izvore za razumijevanje i afričke povijesti, utemeljio oralnu historiju kao novu historijsku subdisciplinu. S dekolonijalizacijom je započeo  i uspon indigene afričke historiografije koja je, nakon početnog razdoblja oponašanja zapadnjačkih marksističkih, nacionalističkih i liberalističkih historiografskih modela, s osloncem na postkolonijalnu i kulturalnu teoriju razvila novu historiografsku paradigmu.

Dok se novim historiografskim paradigmama potiču značajne promjene, na razini svakodnevnog života još uvijek postoje neke kolonijalne kočnice. Jedan od najlakše uočljivih primjera žive ostavštine kolonijalizma u brojnim afričkim zemljama i danas je jezik. Životi afričkih zemalja još se uvelike odvijaju na stranim jezicima, jezicima koje su donijeli kolonizatori – ne radi se samo o lingvističkom pitanju, već razvojnom i političkom. Jezik kolonizatora se slama, mijenja, poprima novi život – ali i dalje je jezik kolonizatora. Eurocentrično obrazovanje još uvijek ima svoje tragove u suvremenim afričkim kulturama i načinu na koji se Afrikanci percipiraju sami sebe, što je dobro objasnila nigerijska spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie u govoru na TED konferenciji o opasnosti jedne priče.

"Kada sam počela pisati, pisala sam upravo onakve vrste priča kakve sam čitala. Svi moji likovi su bili bijelci s plavim očima. Igrali su se u snijegu. Jeli su jabuke.  I pričali su puno o vremenu, o tome kako je lijepo što je sunce izašlo. Unatoč činjenici da sam živjela u Nigeriji. I nikada nisam bila izvan Nigerije. Nismo imali snijeg. Jeli smo mango. I nikada nismo pričali o vremenu, jer nije bilo potrebe. Voljela sam te američke i britanske knjige koje sam pročitala. Otvorile su mi nove svijetove. Ali nenamjerna posljedica je bila da nisam znala kako ljudi poput mene mogu postojati u knjigama", rekla je Adichie.

U Hrvatskoj bi čitatelji mogli imati sličan problem u pristupu afričkoj književnosti, iako je situacija po tom pitanju malo bolja u posljednjih nekoliko desetljeća. Biserka Cvjetičanin te je probleme zamijetila već osamdesetih. U knjizi Roman i afrička zbilja zaključuje kako analiza afričkog romana u našoj sredini pokazuje strogu usmjerenost na roman engleskog i francuskog izraza, dok o afričkom romanu portugalskog izraza, ili romanu na afričkim jezicima - ne znamo gotovo ništa. Pojedine afričke zemlje s vrlo razvijenom književnom produkcijom, kao Gana i Kongo, kod nas uopće nisu bile predstavljene (ilustracije radi, prvi senegalski roman preveden je u nas tek 1980. godine premda je senegalska književnost još dvadesetak godina prije imala najistaknutije mjesto u Africi).

Slično je i s učenjem afričke povijesti u našim školama. "Unatoč činjenici da se u nastavi povijesti u hrvatskim školama i na sveučilištima barem deklarativno inzistira na multiperspektivnosti i interpretativnoj pluralnosti, to u praksi, nažalost, još uvijek nije zaživjelo kao kriterij pristupa podučavanju i istraživanju povijesti", objašnjava Blažević.

Ipak, Blažević dodaje kako zahvaljujući boljem uvidu u suvremena historiografska kretanja i sve većem broju disciplinarno, a ne kronološki koncipiranih kolegija na studijima povijesti, među mlađom generacijom povjesničara primjećuje sve veći interes za inovativne teorijske i interpretativne pristupe.

Šimleša pak ističe kako postoje mnoge škole gdje se razvija empatija u odnosu na situaciju u Africi, što smatra pohvalnim, ali dodaje da to ne bi smjelo završavati na direktnoj pomoći, nego voditi do propitivanja situacije i traganja za sistemskim rješenjima. "Svijet iznimno profitira od Afrike, jer je Afrika jako bogat prostor. U ovom trenutku je prevelik dio kontinenta sinonim za prokletstvo resursa, što znači da oni od toga što imaju dobivaju najmanje. Razlozi su brojni, i vanjski i unutarnji, no kad se usporedi situacija na liniji pravila svjetske ekonomije i trgovine naspram značaja humanitarne pomoći, vidimo kako je Afrika u iznimno nepravednom i lošem položaju, jer puno više daje kroz plaćanje dugova i gubi kroz nepravedna pravila trgovinskih sporazuma nego što dobiva kroz bilo koje oblike pomoći", objašnjava Šimleša, zaključujući kako mi Afriku ne samo da ne učimo pecati, nego im i krademo ribu.

Naposljetku, valja  se ovdje osvrnuti na članak koji je H-Alter nedavno objavio, u kojemu se propituje uspjeh i strategije humanitarnog djelovanja u Africi. Nakon objave članka primila sam više mailova čitatelja, koji su uglavnom izražavali nezadovoljstvo radom pojedinih hrvatskih udruga koje prikupljaju pomoć za Afriku. Neki od njih su u udrugama dugo volontirali i uočili brojne probleme – od netransparentnosti financiranja do neinformiranja članova i članicao bitnim odlukama i raspodjeli sredstava. Nitko od tih volontera i volonterki, makar su očigledno nezadovoljni i žele nešto promijeniti, ne želi izaći u javnost sa svojim iskustvima. Neki se boje zato što su emocionalno ucijenjeni i više ne bi mogli raditi u sirotištima, s djecom koju su zavoljeli i koja, unatoč brojnim nepravilnostima u radu udruga, ipak dobiju dio pomoći i o njoj ovise. Neki se boje zato što rad humanitarnih udruga nitko ne dovodi u pitanje – što je istinski dokaz opasnosti jedne priče.

Za kraj, riječ još jednom prepuštamo Adichie: "Moja cimerica je imala jednu priču o Africi. Jednu priču o katastrofi. U toj jednoj priči nije bilo mogućnosti da joj Afrikanci budu slični, ni na koji način. Nimalo vjerojatnosti osjećaja kompleksnijih od sažalijevanja. Nimalo vjerojatnosti povezivanja kao jednakih ljudskih bića. Posljedica jedne priče je ova: krade ljudima dostojanstvo. Stvara poteškoće u prepoznavanju našeg ravnopravnog čovječanstva. Naglašava kako smo različiti umjesto toga kako smo slični. Kada odbacimo jednu priču, kada shvatimo da nikada nema jedne priče o nekom mjestu, ponovno smo pridobili neku vrstu raja".

 

 

Tagovi: afrika, boko haram, civilizacija, ekonomija, euoropa, jezik, kolonijalizam, kultura, nigerija, povijest, svijet, zapadnjačke predožbe o africi

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM