Prozor u svijet

10.03.2016. 10:22:20 - Nicole M. Aschoff (jacobinmag.com)

Zašto socijalisti/kinje trebaju biti feministi/kinje

Feminizam protiv kapitalizma

Socijalizam i feminizam imaju dugu, i povremeno bremenitu, vezu.

Socijalisti/kinje su često optuživani/e za prenaglašavanje klase – za stavljanje strukturalne podjele između onih koji moraju raditi za plaću i onih koji su vlasnici sredstava za proizvodnju u centar svake analize.

Još gore, oni ignoriraju ili previđaju koliko su važni ostali faktori – poput seksizma, rasizma ili homofobije – u stvaranju hijerarhija moći. Ili priznaju važnost tih negativnih normi i praksi, ali tvrde da se njih možemo riješiti tek kad se riješimo kapitalizma.

U isto vrijeme, socijalisti/kinje optužuju mainstream feministe/kinje da se previše fokusiraju na individualna prava umjesto na kolektivnu borbu i ignoriraju strukturalne podjele između žena. Optužuju mainstream feministe/kinje za svrstavanje uz buržoaske političke projekte koji umanjuju djelovanje žena radnica ili promoviraju zahtjeve srednje klase te tako ignoriraju potrebe i želje siromašnih žena, i na Sjeveru i na Jugu.

To su stare debate koje datiraju iz sredine devetnaestog stoljeća i Prve internacionale te izazivaju duboka politička pitanja o moći i kontradikcijama kapitalističkog društva.

Sve dodatno komplicira dinamična zamršenost feminizma i povijesne prirode kapitalizma – odnosno, načina na koji je seksizam integriran u procese stvaranja profita i u reprodukciju kapitalističkog sistema.

Dinamika je očita i danas kad je kandidatkinja za predsjednicu, Hillary Clinton, prvi izbor američkih milijunaša. Ali podjela između socijalizma i feminizma je definitivno nepotrebna.

Zašto bi socijalisti/kinje trebali biti feministi/kinje

Ugnjetavanje žena, i u američkom društvu i globalno, je multidimenzionalno – rodne podjele u političkoj, ekonomskoj i društvenoj sferi objašnjavaju zašto, da bi se oslobodili/e tiranije kapitala, socijalisti/kinje moraju biti i feministi/kinje.

Mogućnost da žena napokon postane predsjednica SAD-a upućuje na potpuni manjak vođenja od strane žena, i u SAD-u i u svijetu. Unatoč moćnim ženama poput Angele Merkel, Christine Le Garde, Janet Yellen i Dilme Rousseff, rodna ravnoteža u politici i korporativnom svijetu ostaje snažno iskrivljena. Od 500 tvrtki koje se nalaze na Fortuneovoj listi, u samo četiri posto njih su žene direktorice, a većina uprava korporacija ima ili malo ili uopće nema ženskih članica.

Globalno, 90 posto šefova/ica država su muškarci, a na Svjetskom ekonomskom forumu 2015. godine  žena je bilo samo 17 posto od 2500 predstavnika/ca, dok su u 2013. žene prvi put imale 20 mjesta u američkom Senatu.

Za razliku od mnogih zemalja, žene u SAD-u imaju jednaka prava i zakonsku zaštitu te sličan pristup edukaciji, ishrani i zdravstvu kao i muškarci. Ali rodne razlike su sveprisutne u društvu.

Žene su uspješnije od muškaraca po visokom obrazovanju, ali ne dostižu usporedive razine uspjeha i bogatstva, a stereotipi ostaju baš kao i niska reprezentativnost u popularnim medijima. Napadi na ženska reproduktivna prava ne slabe, a nakon dugog, polaganog pada u devedesetima, stope nasilja nad ženama nisu pale od 2005. godine.

U isto vrijeme, odluke o balansiranju privatnog i radnog života, u jeku povećanja troškova djece i kućanstva, teže su nego ikad. U pedeset godina od izglasavanja Zakona o jednakim plaćama iz 1963. godine, žene su masovno postale dio radne snage; danas 60 posto žena radi van kuće. Samohrane ili udane majke rade čak i češće od toga, uključujući 57 posto majki koje imaju djecu mlađu od jedne godine.

Ali žene koje rade puno radno vrijeme i dalje zarađuju samo 81 posto onoga što zarađuju muškarci – broj je malo napuhan zbog bržeg pada u plaćama muškaraca (osim onih s visokim obrazovanjem) u proteklim godinama.

Razlike u plaćama se podudaraju s rodnom podjelom rada. Maloprodaja, uslužni i prehrambeni sektor su područja na kojima dominiraju žene i feminizacija "brižnog" rada je sve naglašenija. Unatoč nedavnim prednostima, poput proširenja Zakona o pravednim radničkim standardima na domaće radnike/ice, "brižni" rad se i dalje vidi kao ženski posao i podcijenjen je. "Brižni" poslovi su nisko plaćene podjarmljujuće gaže u kojima je često ponižavanje, uznemiravanje, napadanje i krađa plaća.

Osim tih jasnih razlika između iskustava muškaraca i žena u SAD-u, postoje mnogo podmukliji, dugotrajniji efekti seksizma. Feministi/kinje poput bell hooks tvrde da su seksizam i rasizam proželi sve kutove društva i da dominantni narativi moći slave bijele, heteronormativne vizije života.

Od rođenja, dječake i djevojčice se tretira različito, a rodni stereotipi s kojima se upoznaju kod kuće, u školi i svakodnevnom životu se perpetuiraju kroz život žene, oblikujući njen identitet i životne izbore. Seksizam također igra i manje očitu, ali kritičnu ulogu u stvaranju profita. Od početka, kapitalizam se oslanjao na neplaćeni rad van tržišta rada (uglavnom kod kuće) koji pruža temeljni sastojak za akumulaciju kapitala: radnici – koje treba stvoriti, obući, nahraniti, socijalizirati i voljeti.

Taj neplaćeni rad je izrazito prožet rodom. Dok više muškaraca sudjeluje u kućanskim poslovima i odgoju djeteta nego u prošlosti, društvena reprodukcija još uvijek primarno pada na leđa žene od koje se očekuje da nosi najteži teret kućanskih poslova.

Većina žena radi i van kuće što pretvara njen rad kod kuće u "drugu smjenu". Na taj način, žene su dvostruko ugnjetavane – eksploatirane na radnom mjestu i neprepoznate kao radnice u društvenoj reprodukciji.

Zašto bi feministi/kinje trebali/e biti socijalisti/kinje

Te dugotrajne klasne rodne podjele – u političkoj, ekonomskoj i društvenoj sferi – predstavljaju gorivo za dominantan feministički pogled na svijet da je seksizam odvojen od kapitalizma, i da se s njime odvojeno treba i suočiti.

Kroz brojne valove feminističke borbe, aktivisti/kinje su slijedili/e različite strategije za borbu protiv seksizma i rodnih podjela. Danas, mainstream feminizam gravitira prema fokusiranju na stavljanje žena na pozicije moći – i u političkoj i u ekonomskoj sferi – kao način da se riješe brojni problemi s kojima se žene suočavaju, kao što je nejednakost u plaćama, nasilje, ravnoteža između posla i života i seksistička socijalizacija.

Istaknute glasnogovornice poput Sheryl Sandberg, Hillary Clinton, Anne-Marie Slaughter i mnoge druge zagovaraju ovu "preuzmi moć" feminističku strategiju. Sandberg – jedna od najutjecajnijih predlagačica ovakve strategije – tvrdi da se žene trebaju prestati bojati i da trebaju početi s "mijenjanjem statusa quo". Ona vjeruje da, ako to učine, ova generacija može ukinuti razliku u vođenju i čineći to, učiniti svijet boljim mjestom za sve žene.

Pogonska snaga "preuzmi moć" argumenta je taj da kad bi žene bile u poziciji moći, one bi se, za razliku od muškaraca, pobrinule za implementaciju politika koje koriste ženama i da će se klasno-rodne razlike u ekonomskoj, političkoj i društvenoj sferi eliminirati samo ako će žene držati jednak broj vodećih pozicija kao muškarci.

Naglasak na pojedinačnom napretku kao putu za ostvarivanje feminističkih ciljeva nije nov i bio je kritiziran od strane brojnih feministkinja poput Charlotte Bunch i Susan Faludi, koje propituju ideju sestrinske solidarnosti kao lijek za duboko ukorijenjene rodne razlike. Kao što Faludi kaže, "ne možeš promijeniti svijet za žene samo tako da postaviš ženska lica na vrh nepromijenjenog sustava društvene i ekonomske moći".

Socijalističke feministkinje poput Johanne Brenner također ukazuju na to kako mainstream feminizam zanemaruje duboke tenzije među ženama:

"Možemo biti velikodušni i okarakterizirati kao ambivalentne odnose između žene iz radničke klase/siromašne žene i stručne žene iz srednje klase čiji je posao da regulira tko će biti definiran kao problematičan – siromašni, nezdravi, kulturalno neprilagođeni, seksualno izopačeni, slabo obrazovani. Te klasne tenzije krvare u feminističku politiku jer feministkinje iz srednje klase tvrde da predstavljaju žene iz radničke klase".

I dok je zasigurno nužno prepoznati da suvremeno rodno društvo opstaje, nužno je i da nam bude jasno kako prevladati te razlike i, jednako važno, prepoznati granice feminizma koji ne izaziva kapitalizam.

Kapital se hrani postojećim normama seksizma i miješa se s eksploatacijskom prirodom rada za plaću. Kad su ženine ambicije i želje utišane ili podcijenjene, lakše ih je iskoristiti. Seksizam je jedan od alata svake tvrtke, omogućuje firmama da žene plaća manje – pogotovo ne-bijele žene – ali i da ih diskriminira na drugačije načine.

Ali čak i ako iskorijenimo seksizam, urođene kontradikcije kapitalizma opstaju. Važno i nužno je da žene sjednu na pozicije moći, ali to neće promijeniti fundamentalnu podjelu između radnika/ica i vlasnika/ica – između žena na vrhu i žena na dnu.

To neće promijeniti činjenicu da to što većina žena radi na neizvjesnim poslovima s niskom plaćom predstavlja veću barijeru za napredak i ugodan život od seksizma u ekonomskoj ili političkoj sferi. To neće promijeniti moć motiva za profitom i mogućnosti kompanija da daju radnicima/cama onoliko malo koliko ekonomske, društvene i kulturne norme dopuštaju.

Naravno, društvo se ne može reducirati samo na odnos plaća. I rodne razlike su stvarne i postojane. Uzimajući klase ozbiljno znači isticati ugnjetavanje žena kroz materijalne uvjete u kojima žive i rade i istovremeno prepoznati ulogu seksizma u oblikovanju ženinog radnog života i života kod kuće.

Feministički pokret – njegovo oličenje "društvenog blagostanja", kao i njegovo suvremeno oličenje – je uzrokovao značajne napretke. Izazov je sada dvostruk: braniti te teško izborene pobjede i učiniti ih mogućima za uživanje te gurati naprijed nove, konkretne zahtjeve koji se odnose na složene odnose između seksizma i stvaranja profita.

Ne postoji jednostavan način za ostvarenje oba cilja. U prošlosti, žene su ostvarile najveće prednosti boreći se istovremeno za prava žena i prava radnika/ca – povezujući borbu protiv seksizma s borbom protiv kapitala.

Kako tvrde Eileen Boris i Anelise Orelck, tijekom sedamdesetih i osamdesetih, "sindikalne feministkinje su pomogle lansirati revitalizirani ženski pokret koji je potaknuo nove zahtjeve za prava žena kod kuće, na poslu i u sindikatima". Stjuardese, krojačice, klerikalke i domaćice izazvale su sindikalni pokret u kojem su dominirali muškarci (žena nije sjedila u AFL-CIO izvršnom odboru do osamdesetih godina) i u procesu su stvorile novi, ekspanzivniji feminizam.

Sindikalke su stvorile novo polje mogućnosti tražeći ne samo veće plaće i jednake mogućnosti, nego i socijalne servise za djecu, fleksibilne radne rasporede, porodiljne dopuste i ostale pobjede koje se obično previđa ili podcjenjuje od strane njihove sindikalne braće.

To je smjer prema kojem se trebaju orijentirati i feministi/kinje i socijalisti/kinje – prema borbi i zahtjevima koji izazivaju i pogone kapitala i ukotvljene norme seksizma koje su tako duboko ukorijenjene u kapitalizmu.

Borbe i zahtjevi koji to zahtijevaju su konkretni i upravo sad za njih traje borba. Primjerice, borba za obavezno zdravstveno osiguranje – koje bi omogućilo zdravstvenu njegu kao pravo svakoj osobi od kolijevke do groba bez obzira na njihovu mogućnost da to plate – je zahtjev koji potkopava i seksizam i moć kapitala da kontrolira i ugnjetava radnike/ce. Postoje još brojni konkretni zahtjevi koji se uklapaju u ciljeve feminizma i socijalizma, uključujući besplatno visoko obrazovanje, besplatne socijalne servise za djecu i univerzalni osnovni prihod  kombiniran sa snažnom društvenom mrežom za zaštitu.

Preveo i prilagodio Tomislav Mikulin

Tagovi: borba protiv kapitalizma, društvena reprodukcija, feminizam, kapitalizam, patrijarhat, socijalizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM