Prozor u svijet

29.02.2016. 11:18:25 - Anna Leach (Guardian)

PRIČA IZ BANGLADEŠA

Veličanstvenih sedam: globalna drama koja na pozornicu stavlja ženska prava

U dvorani na Sveučilištu Rajshahi u Bangladešu, sedmero ljudi zauzme svoje pozicije na pozornici. Počinju govoriti. "Hafsat Abiola, Nigeria," kaže jedna. "Mu Sochua, Cambodia," kaže druga. "Anabella de Leon, Guatemala," treća. Zatim izvode monologe bazirane na intervjuima s aktivistkinjama za ženska prava koje su doživjele nasilje, grupno silovanje i trgovinu ljudima.

Te priče tvore dokumentarnu predstavu Sedam, koja se koristi u promicanju ženskih prava. Predstava je premijerno izvedena u Sjedinjenim Državama 2008. godine, nakon čega ju je švedska neprofitna organizacija, Sedam na turneji, odvela na gostovanja u 28 država i prevela na 23 jezika. Cilj joj je angažirati lokalno stanovništvo u borbi za određeni aspekt ženskih prava. Organizatori/ce pozivaju utjecajne ljude iz određene zajednice da čitaju predstavu umjesto glumaca/ica.

Profesori/ce, odvjetnici/ce, studenti/ce i supruga vrlo popularnog bivšeg gradonačelnika čitali su monologe, prevedene na bangla, na Sveučilištu Rajshahi.

Dok se izgovaraju prve riječi, buka publike u kojoj je 3, 000 studenata/ica i profesora/ica se stišava. "Inače ih je teško utišati. Zapanjilo me što su svi odjednom zašutjeli.", rekla je dvadesetogodišnja studentica Sumaya Rahman, koja je režirala predstavu.

"Kada sam prvi put čitala predstavu, osjećala sam kako ove sve priče pripadaju ženama Bangladeša," dodaje. "U Marininoj priči postoji rečenica-. 'Žene se ne osjećaju voljeno ukoliko ih se ne tuče.'  Kućanica koju je napao njen muž rekla mi je jednom istu stvar."

Rahman je bila inspirirana da se uključi u kampanju nakon što je svjedočila fizičkom napadu na svog prijatelja koju ju je prethodno obranio od uznemiravanja. Kaže da nas Sedam "uči kako da prekinemo šutnju".

Seksualno uznemiravanje odabrano je kao ključno pitanje kojim će se baviti u Bangladešu, gdje je to sveprisutan problem, unatoč Vladinom potpisivanju međunarodnih povelja Obveze za sprječavanje diskriminacije i nasilja nad ženama, te Ustavu koji propisuje jednaka prava za žene i muškarce.

Kućno nasilje je protuzakonito u Bangladešu, no Vladina studija iz 2013. pokazuje da je 87% udanih žena bilo fizički i emotivno zlostavljano od strane njihovih muževa. Stigma i neznanje o zakonskim mogućnostima sprečavaju žene da prijave nasilje.

2009. država je direktivom Visokog suda na sva radna mjesta i edukacijske institucije uvela vijeća za razmatranje tužbi za zlostavljanje, na čelu kojih su bile žene.

Međutim, studija UN-a i Bangladeškog centra za društvena istraživanja iz 2013. u kojoj je sudjelovalo 897 studenata/ica pokazala je da 38 posto ispitanika/ica ne zna ništa o direktivi, i da je 76 posto studentica doživjelo zlostavljanje na Sveučilištu. Gotovo 5 posto kaže da ih je uznemiravanje spriječilo u pohađanju nastave.

Najčešći primjeri uznemiravanja bili su verbalne seksualne insinuacije, nepoželjan fizički kontakt, sugestivni telefonski pozivi i poruke, te uhođenje.

Gotovo pola ispitanica nije nikome reklo za uznemiravanje. "Seksualno uznemiravanje je strategija kojom se pokazuje da ženama nije mjesto ovdje, trebale bi nestati iz tog prostora," rekla je predstavnica UN Žene za Bangladeš, Christine Hunter, koja je pomogla u izvođenju predstave Sedam.  "Ukoliko su žene i djevojke uznemiravane svaki puta kada izađu u javni prostor, koja je poruka? Da ne bi trebale biti u javnoj sferi, da je to muški prostor. To je stvaranje nejednakosti."

Sarker Samira Jannat, studentica prava na Sveučilištu Rajshahi  i radijska prezenterica na pola radnog vremena, boji se izaći sama noću. "Ne ostajem vani kada padne mrak," kaže ova 26-godišnjakinja. "Naša predavanja uvijek završavaju nakon 14 sati. U knjižnicama, cure mogu ostati do 20 sati, a dečki do 22. Vlasti su zabrinute da će nas neki dečki maltretirati ili da će se dogoditi nešto grozno, pa su postavili restrikcije."

"Noću je kampus gotovo prazan i cure obično ne izlaze iz svojih domova, tako da ako sam sama vani, obično se jako bojim kada vidim dečke."

Rahman kaže da mora doći doma prije mraka inače će se njena obitelj zabrinuti za nju, dok njeni muški prijatelji mogu učiti u knjižnici u grupama. Dodaje da studentice, koje si ne mogu priuštiti knjige, imaju jako kratak vremenski period kada mogu koristiti knjižnicu. "Ovo očito otežava učenje studenticama," kaže "Nemamo istu količinu vremena. Nije poštena konkurencija."

Druge slobode su također ozbiljno limitirane strahom od izlaska noću, i korištenja javnog prijevoza.

Pnomita Pew, studentica na Sveučilištu Jahangirnagar pored Dhaka, u kojem se također prikazuje Sedam, kaže da počinitelji uznemiravanja misle da mogu ženama raditi što god žele kada su u javnoj sferi.

Kaže: "Vozim se autobusom svaki dan na kampus i dečki uvijek žele dirati cure i raditi im pogrešne stvari. Većinu vremena žrtva ne kaže ništa dok situacija ne postane jako loša kada kaže, 'makni se od mene!', na što muškarac obično odgovara sa, 'Ja sam muško – mogu što hoću.'" Neke žene nose čačkalice u autobus da se mogu oduprijeti muškarcima koji ih pokušaju dirati. Rahman kaže da se studentice boje prijaviti takve incidente da se počinitelji ne bi probali osvetiti.

M Abdul Alim, profesor prava na Rajshahi, sjedi u odboru koji se bavi žalbama na Sveučilištu, te napominje da godišnje dobiju vrlo mali broj takvih prijava. "Studenticama nije ugodno se žaliti," kaže. "Ponekad bi se trebale žaliti na profesora, a brinu se da će im zbog toga profesor dati nižu ocjenu."

Alim se nada da će kampanja potaknuta predstavom Sedam podići svijest. "Voljela bi da [studentice] budu dovoljno osviještene da mogu progovoriti",  kaže. "Shvatit će – 'Ovo nije moj problem, ovo je naš problem, i možemo o njemu pričati'." Na izvedbi, knjižica s objašnjenjima direktive Visokog suda nalazila se na svakom sjedalu.

Studenti su poticani da javno potpišu zakletvu da neće uznemiravati druge studente/ice, ili dopustiti da se takve stvari događaju. Rahman kaže da joj je prizor studenata koji potpisuju zakletvu dao određenu nadu. "Vidjela sam jednog studenta kako slika svoje prijatelje dok potpisuju." Rekao je, "Slikao sam vas tako da idući put nećete zadirkivati djevojke", rekla je Rahman. "Mislim da ljudi koji su gledali Sedam sad drugačije razmišljaju o ženama. Atmosfera se ipak ne može promijeniti preko noći."

Rahman vjeruje da Sedam pokazuje snagu žena. "Društvo stvara lažno ogledalo u kojem žene izgledaju slabo", kaže. "Nakon gledanja predstave djevojke znaju kako razbiti lažno ogledalo. Imaju moć pokrenuti velike promjene u našem društvu".

Prevela i prilagodila Nina Šarčević

Tagovi: bangladeš, drama, feminizam, kazalište, obrazovanje, pravo na obrazovanje, seksualno uzenmiravanje, studenti, studentice, umjetnost kao politički aktivizam, ženska prava

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM