“Danas nije ogoljeno (samo) tijelo ubijene žene, već i samo razumijevanje vlade rata.”
Figen Yüksekdağ (potpredsjednica [lijeve] Narodne demokratske partije Turske (HDP))
Žena je ubijena na ulicama Cizrea (grad u jugoistočnom dijelu Turske, regija Antalija). Njezini ubojice svukli su njezino mrtvo tijelo do gola. Oni su turski vojnici; a ona je navodno pripadala borkinjama Kurdistanske radničke partije (PPK). Slikaju je i fotografije njezinog mrtvog golog tijela kruže po vijestima i na društvenim mrežama. Ovo nije prvi puta da se nešto ovako dogodilo.
Tijelo kurdske borkinje postaje, ponovno, indikator namjere turske vlade da ne “zaustavi terorizam” nego da natjera jednu čitavu regiju na predaju sistematskim bombardiranjem i ponižavanjem. Nevolja s ovim činom dehumanizacije je u tome što stvarna moć žene i onoga što ona predstavlja upravo sada postaje evidentna. U patrijarhatu, žena koja se odupire izaziva bjesomučni gnjev: onakav koji motivira njezine ubojice da ju svuku do gola i sakriju njezino tijelo nakon toga.
Gore navedena izjava potpredsjednice HDP-a Figen Yüksekdağ savršeno pogađa bit. Ovakav čin pokazuje namjeru ne da se samo obračuna s pojedincima koji sudjeluju u teroru protiv države ili civila nego da se pošalje sveobuhvatnija poruka. Bilo kakvi politički zahtjevi kurdskih organizacija reducirani su na terorističke akcije protiv turske države. “Terorizam” u ovom slučaju ima dvojako značenje. Prvo, terorist/kinja ne zaslužuje uobičajen postupak privođenja pravdi nego zaslužuje smrt samom tom etiketom. Drugo, sam koncept “terorizma” je dovoljno nejasan da ga se može proširiti na čitavu kurdsku populaciju ili na bilo koga sumnjivog da gaji neprijateljske osjećaje prema državi. To pokazuje nedavno bombardiranje ranjenih civila među kojima su bili i PKK-ovi/e operativci/ke u podrumima Cizrea. Jednom kada je osoba označena kao teroristkinja od strane države, njezino građanstvo i njezina prava su izbrisani.
U ovom čudnom i amorfnom ratu, tijelo mrtve žene postaje ključ, simbol. Ona ne treba biti samo mrtva, ona treba biti mrtva i gola i ponižena bez ikakvog prava na dostojanstvo. Ona nije vojnikinja, pobunjenica, neprijateljica niti borkinja- ona je prvo i osnovno žensko, ništa osim tijela. Ona mora biti reducirana na to zato jer predstavlja višestruku prijetnju: ona je žena, ona je Kurdinja, borkinja i pobunjenica. Prema hijerarhijskoj logici patrijarhata ona mora biti prvo reducirana samo na ženu, a zatim i na manje od žene – obeščašćenu ženu, golu.
{slika}
U knjizi “Tijelo u boli,” Elaine Scarry objašnjava kako je mučenje trik, “čin kompenzacijske drame,” počinjen na tijelu zatočenice ili žrtve – ono proizvodi fizičku bol koja je neporecivo stvarna što čini sistem koji ju proizvodi stvarnim. Nešto slično se događa i u ovom slučaju gdje je mrtvom tijelu oduzeto svako dostojanstvo i privatnost nakon smrti: to je prikaz moći njezinih ubojica koji su ju svukli do gola kako bi pokazali stvarnu moć države i njezinih oružanih snaga. Žena je izbrisana i na njezino mjesto stavljen je pečat državne moći. Yüksekdağ dodaje već navedenoj izjavi kako mnoga tijela u Cizreu i ostalim jugoistočnim gradovima koja se pojave u mrtvačnici “nemaju fizički integritet.” Ovo označuje da postoji nešto sistematizirano u ovakvom načinu mučenja i intervencije nakon smrti: kraj nije sama eliminacija neprijatelja nego njezina potpuna dehumanizacija.
Tijelo žene na slikama nije pronađeno. Ona je nestala. Kako žalovati za osobom koja više ne postoji? Kao što je Nicholas Glastonbury istaknuo u članku za Jadaliyyu, žalovanje je političko- napadi na pogrebe žrtava Suruça i na grobove i pogrebe kurdskih boraca i borkinja događaju se zato jer se smatra da njihove smrti nisu dovoljno vrijedne za javno obilježavanje i poštovanje. Glastonbury se poziva na argument Judith Butler da javno žalovanje označava kakav život – i kakva osoba – su vrijedni. U ovoj situaciji, život kurdske borkinje (ako je to ona bila) označen je tako nisko na ljestvici vrijednosti da je njezino tijelo poslužilo kao platno za slikanje.
Sve je to zabilježeno u nekoj vrsti pornografske slike koja izgleda kao scena iz “snuff” filma, pristojno zamagljena na glavnim portalima vijesti. Andrea Dworkin objašnjava kako takva vrsta vizuala – u kojem zamišljena moć odgovara aktualnoj moći – dozvoljava “eliminiranje [žene] iz zajednice, društvene brige, prava i poštovanja.” Kada ne bi postojale slike, taj čin bi bio ograničen samo na one koji su u njemu sudjelovali. Ali te slike, koje se bezgranično umnažaju, svaki put ponovno uspostavljaju neravnotežu moći. Ipak, ta neravnoteža nije nedodirljiva. Kao što je Yuksekdag rekla, takav čin samo ojačava ženski otpor. Dio tog užasavajućeg ponašanja proizlazi iz veoma stvarne i očite moći žive borkinje koja se čak ni u smrt ne može ugasiti nego se mora poniziti i ogoliti. Moglo bi se reći kako nasilje počinjeno nad njom znači da je njezino postojanje pogodilo u živac.
Kao što je Dilar Dirik (Pokret kurdskih žena) istaknula u govoru ispred New Word Summita, kurdske žene su davno odlučile da se ne bore za naciju – koja ni na koji način ne zahtijeva uklanjanje rodno-spolnog sistema – nego za posve drugačiji način postojanja u kojem ženama nisu dodijeljena prava od strane državnih projekata za osnaživanje žena nego u kojem same žene utjelovljuju vlastitu društvenu i političku moć na svakoj razini društva.
Prevela i prilagodila Jana Kujundžić
