Prozor u svijet

27.01.2016. 14:40:21 - Mary Rizzo (cnn)

'Moda je na kraju krajeva industrija koja trguje idejama o egzotičnosti i estetici'

Možemo li uniseks odjeću povezati s rodnom ravnopravnošću?

uniseks odjeća

uniseks odjeća

Kada pisci i filmaši prikazuju budućnost, često koriste jedan neobičan detalj: muškarci i žene jednako su obučeni.

Od kožnih kaputa i sunčanih naočala u Matrixu, pa do ispranih radničkih kombinezona u 1984., jedna od karakteristika imaginarne budućnosti je oslobađanje od rodno uvjetovanog oblačenja i biranje mnogo funkcionalnije odjeće. To je svijet kombinezona koji se zatvaraju jednim potezom ciferšlusa, a korzet ili kravata egzotični su poput fosila iz razdoblja pleistocena.

Matrix

Matrix

Čini se da nam ti futuristi i futuristkinje poručuju kako je rod artefakt manje progresivne prošlosti. No, je li budućnost već stigla?

U novije vrijeme modni butici i modni brendovi poput Guccija, počeli su prodavati odjeću koju nazivaju rodno neutralnom (gender free): odjeću koju mogu nositi i muškarci i žene. (I The New York Times i The Guardian bavili su se tim trendom u svojim modnim sekcijama),

A zatim se pojavila izjava Targeta iz kolovoza 2015., u kojoj maloprodajni div objavljuje da će iz dječje linije odjeće i posteljine eliminirati rodno obojeni jezik, na naslovnici Vanity Faira se pojavila transrodna zvijezda Caitlyn Jenner, a pjevačica Miley Cyrus je izjavila da se identificira kao rodno fluidna osoba.

Ali, prije nego što nazdravimo rađanju svijeta u kojemu postoji postrodna moda, važno je razlikovati marketing od stvarnog napredovanja prema rodnoj ravnopravnosti. Istina je da moda može promovirati društvene promjene, no moda će i vrlo često iskoristiti društvene pokrete i estetizirati ih kako bi se prikazala u progresivnom svjetlu i ostvarila profit.

Subkulture, moda i subverzija

Da bismo razumjeli modu, moramo je smjestiti u odgovarajući povijesni kontekst. Ne možemo shvatiti odjeću ako je izdvojimo iz društva koje joj daje značenje; ili pak od industrije koja je proizvodi i prodaje.

U svom sam istraživanju proučavala na koji su način supkulture u SAD-u koristile odjeću kako bi formirale zajednice koje imaju kritičke stavove prema mainstream vrijednostima. A duga je povijest nastojanja da se odjećom ponište rodne granice kako bi se istaknula jednakost spolova ili oslobođenje od spolnih uloga.

U socijalističko-utopističkoj koloniji New Harmony, osnovanoj 1824., bilo je i muškarcima i ženama dopušteno nositi hlače. To je za to doba bilo skandalozno, ali je istovremeno jasno prenosilo njihovu viziju rodne ravnopravnosti. Potkraj 19. stoljeća Amelia Bloomer, borkinja za ženska prava, bila je poznata po tome što je zagovarala pravo žena da ispod skraćenih suknji nose bloomers hlače.

Bloomers hlače

Bloomers hlače

U ne tako političkom podtekstu, kao što je to bila antikultura 1960-ih, uniseks stilovi su služili tome da se hipiji razlikuju od srednje klase. To je, doduše, olakšalo hipijima međusobno raspoznavanje, ali izgledati drugačije donosilo je sa sobom i određene opasnosti. Za vrijeme snimanja underground filma ceste Goli u sedlu, koje se odvijalo na nekim lokacijama na američkom jugu, glumci Peter Fonda i Dennis Hopper otkrili su da muškarce duge kose često pitaju jesu li muško ili žensko – i najčešće ne na ljubazan način. Ta iskustva iz stvarnog života bila su ubačena u nasilni završetak filma.

"Ali, prije nego nazdravimo rađanju svijeta u kojem postoji postrodna moda, važno je razlikovati marketing od stvarnog napredovanja prema rodnoj ravnopravnosti."

 Kad je 1980-ih hip-hop postao nacionalni kulturni fenomen, plesači i plesačice breakdancea – poznatiji kao b-boys i b-girls – nastupali su u trenirkama i ostaloj sportskoj opremi i time poništavali rodne uloge u fizičkoj aktivnosti za koju su oba spola bila podjednako sposobna.

Svi su se navedeni primjeri odvijali prirodno, neovisno o modnoj industriji. Pokazali su da ljudi, osobito oni marginalizirani, sebi prilagođuju dostupnu im odjeću i mijenjaju i njenu namjenu i primarnu ulogu, stvarajući tako nove stilove i nova značenja prolazeći kroz proces koji je antropolog Claude Levi-Strauss nazvao krpež (bricolage).

Motivi modne industrije

S druge strane, kad modna industrija promiče uniseks stilove – kao, na primjer, Peacock revolucija kasnih 1960-ih i groovy stilovi 1970-ih – to je uvijek povezano sa stvaranjem profita.

Dakle, iako se danas čini da uniseks moda pomiče granice u smjeru veće jednakosti, rijetko kada je zapravo progresivna, ako je gledamo kroz prizmu unosne modne industrije kojoj je glavni cilj stvaranje profita.

Moda je na kraju krajeva industrija koja trguje idejama o egzotičnosti i estetike; da bismo ostvarili te dvostruke ideale, dizajneri su kroz povijest eksploatirali potlačene i podjarmljene.

Na primjer, kuća visoke mode Rodarte je 2010. u prodaju pustila liniju odjeće i kozmetike inspirirane ženama koje rade u tzv. maquiladoras, tvornicama na granici Meksika sa SAD-om. Životi tih potplaćenih žena, koje su obično žrtve rodno uvjetovanog nasilja, postale su inspiracija za skupu odjeću koju si one nikada ne bi mogle priuštiti i ruževa s imenima poput "Tvornica" ("Factory").

Podjednako užasna je bila i manekenka i modna dizajnerica Erin Wasson, kad je 2008. izjavila: "Mislim da najbolji stil imaju najsiromašniji ljudi. Kad, recimo, odem do Venice Beacha i vidim beskućnike, mislim si 'Bože, kako dobar look znaju izvesti, a kao, izvukli su te stvari iz kante za smeće".

Modna industrija je na sličan način dugo iskorištavala Afroamerikance. Brazilska manekenka Gisele Bündchen u zagrljaju vrištećeg košarkaša LeBrona Jamesa na naslovnici Voguea 2008. bila je sve samo ne suptilna asocijacija na rasističke prikaze ranjivih bjelkinja kojima prijete animalni crnci. U slučaju spota za pjesmu Wildest Dreams Taylor Swift, nadahnutog kolonijalizmom s elementima fantastike, uopće nema afričkog lokalnog stanovništva, iako se radnja dobrim dijelom odvija u Africi. Modnim časopisima nije strano radije "potamniti" bijele foto-modele, nego angažirati nebijele modele.

U svim tim slučajevima, rasne razlike, siromaštvo i nasilje prepakirani su i prikazani kao nešto "egzotično". Estetizirani kako bi nas privukli, takvi proizvodi jasno razlikuju nas (mainstream konzumente), od njih (autsajdera koji nas fasciniraju, uzbuđuju ili tjeraju na zgražanje).

"Moda je na kraju krajeva industrija koja trguje idejama o egzotičnosti i estetici".

U sličnoj kategoriji mogla bi biti i trenutna opčinjenost modne industrije uniseks i rodno neutralnom odjećom. Iako transrodni modeli poput Andreje Pejić i Hari Nef hodaju po modnim pistama i pojavljuju se u modnim časopisima, stvarni problemi s kojima se suočavaju transrodne osobe često su ignorirani. A takvi su problemi još veći za nebijele transrodne žene koje su žrtve nevjerojatno velikog nasilja.

Budući da je kroz svoju povijest modna industrija iznimno rijetko u svoje redove uključivala modele i dizajnere/ice afroameričkog podrijetla (s iznimkom niše u području urbane mode), ne čini se vjerojatnim da će postati išta progresivnija u prikazivanju stvarnih života nebijelih transrodnih osoba – ili pak te osobe zapošljavati iza scene.

U našoj svakodnevici upravo je odjeća ta kojom najčešće drugima prenosimo svoj identitet. I baš je zbog toga važna. Možemo je koristiti na radikalne i subverzivne načine.

Ali, prije čestitanja modnoj industriji na nastojanju da rodne razlike učini problemom prošlosti, valja razumjeti njene motive, postupke i ograničenja.

Prevela i prilagodila Petra Kos

 

*Mary Rizzo je profesorica na sveučilištu Rutgers, Newark. Stavovi izraženi u tekstu isključivo su autoričini. CNN prenosi rad projekta The Conversation – suradnje između novinara/ki i akademskih profesora/ica s ciljem analiziranja i komentiranja aktualnih zbivanja. Ovaj sadržaj rezultat je isključivo projekta The Conversation.

Tagovi: eksploatacija potlačenih, kultura, marketing, moda, modni dizajneri, ostvarivanje profita, povijest odijevanja, rodna ravnopravnost, rodno neutralna odjeća, stil odijevanja, subkulture, transrodne osobe, uniseks odjeća

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM