Prozor u svijet

23.01.2016. 12:50:15 - Ivana Perić

PRIJE SVEGA, ČOVJEK

U spomen fotografkinji Leili Alaoui: Zanimalo ju je dostojanstvo, humanizam

(Foto: Leila Alaoui)

Čini se prerano za pisati o Leili Alaoui, talentiranoj francusko-marokanskoj fotografkinji, u prošlom vremenu. Gotovo je jučer zaneseno pisala o novim projektima, skupljala priče po raznim dijelovima svijeta, uspješno navigirala između Marakeša i Bejruta, smišljala nove načine kako pomagati ljudima i proslavila 33. rođendan.

U novu je godinu ušla puna snage i želje za novim pothvatima, a njeno prvo veliko putovanje u 2016. odvelo ju je u Burkinu Faso. Dan nakon što je stigla u glavni grad Ouagadougou, nesreća je htjela da se u petak navečer zatekne u hotelu koji su napali teroristi.

Foto: Leila Alaoui, projekt Moroccans

Foto: Leila Alaoui, projekt Moroccans

Alaoui je naposljetku bila među onom brojkom od 56 ranjenih u napadu, da bi se nakon tri dana brobe za život u bolnici, pridružila mrtvima – zasada njih 30. Time je njena priča na ovom svijetu presječena i ostaje nam samo da pogledamo unatrag, da je se sjećamo.

Alaoui je rođena u Parizu 1982. godine, fotografiju je studirala u New Yorku, da bi nakon završenog studija otišla živjeti u Maroko, a potom i u Libanon.

Izložbe njenih fotografija održavale su se u gradovima diljem svijeta, a redovito su objavljivanje i u New York Timesu, Vogueu i brojnim drugim časopisima. Jedan od njenih najljepših projekata, prvi koji me upoznao s njenim radom, jest The Moroccans. Pričavši o motivaciji za taj projekt, Alaoui je rekla:

"Maroko zauzima posebno mjesto u priči o fotografima koji koriste lokalnu kulturu – posebno elemente tradicionalnih nošnji i arhitekture – da bi konstruirali vlastite fantazije o 'egozotičnom', 'drugačijem' svijetu. Strani fotografi često opisuju Zapadanjake u Maroku kada žele prezentirati glamur ili eleganciju, dok lokalno stanovništvo stavljaju u kategoriju primitivnog, ruralnog ili folklora, uspostavljajući tako iznova patronizirajući odnos Orijentalista. Moja namjera je bila da fotografijama ukažem na raznolikost marokanskog stanovništva, da protagoniste iz lokalnih zajednica, s njihovim posebnim izgledom i običajima, prikažem kao glamurozne, ponosne, zadovoljne individualce. Da im dopustim da budu ono što jesu, da sjaje – jer imaju pravo na to."

Foto: Leila Alaoui, projekt Moroccans

Foto: Leila Alaoui, projekt Moroccans

Alaoui je tako provela mjesece putujući kroz ruralni Maroko, fotografirala muškarce, žene i djecu iz različitih etničkih i plemenskih skupina, uključujući Berbere i Arape. Projekt je poslužio kao vizualna arhiva marokanskih običaja i estetike, od kojih mnogi lagano nestaju – izumiru pod čizmom globalizacije.

U jednom je razgovoru Alaoui ispričala kako mnogi Marokanci/ke imaju loša iskustva s fotografima, primarno zato što brojni fotografi uopće ne pokazuju interes za njihove priče, ne razumiju i ne pričaju jezik, donose površne zaključke o ljudima i životima koje žive – hodajući i brzinski okidajući fotke ljudi, vrlo često ih i ne upitavši za pristanak da budu fotografirani.

"Marokanci imaju osjećaj da se njihova kultura iskorištava, a da ih se pritom uopće ne želi razumjeti. Fotografi ih pretvaraju u vlastite fantazije, stavljaju u kutije koje su sastavili prije nego što su nogom kročili na marokansko tolo. Oni kao da ne žele razumjeti, nego samo žele potvrditi ono što misle da znaju. Nije ih, primjerice, mnogo briga za uvjerenja koja još uvijek postoje u nekim manjim sredinama – da kamere kradu ljudima dušu. Oni neće razumjeti uznemirenost koja nastupa ako nekoga tko vjeruje u takvo nešto pokušate fotografirati. Smatrat će te ljude nepristojnima, zaostalima, nimalo ne poštujući realnost u kojoj oni žive, kao ni to da se ta relanost ne može promijeniti u jednom danu, a kamoli jednom opaskom nekog fotografa", istaknula je Alaoui.

Foto: Leila Alaoui, projekt Moroccans

Foto: Leila Alaoui, projekt Moroccans

U svom se radu uvijek trudila dati ljudima izbor – da budu fotografirani ako žele, kada i kako žele. Uvijek je uzimala dovoljno vremena za pripremu, druženje i upoznavanje, fotografija za nju nije bila proizvod već proces.

Zasigurno je gubitak svih trideset ljudi u ovom terorističkom napadu ogromna tragedija i zasigurno i oni zaslužuju koji redak i sjećanje, ali ja mogu pričati samo o Alaoui – jer samo jedino nju i njen rad poznavala.  Možda to što ova tragedija nosi određeno lice, pomogne da suosjećamo sa svima  - makar se napad dogodio u zemlji čiji glavni grad malo tko zna pravilno izgovoriti.

Foto: Leila Alaoui, projekt Moroccans

Foto: Leila Alaoui, projekt Moroccans

Posebno je tužno izgubiti Alaoui, zato što je kroz svoj rad uvijek pokušavala spojiti svjetove – rodila se i odrasla u Francuskoj, ali je odlučila svoj život posvetiti Maroku i Bliskom istoku. Često je govorila da je u Maroku smatraju Francuskinjom, a Francuskoj Marokankom – nigdje nije u potpunosti pripadala, barem u očima drugih, zato što se uvijek trudila prikazati drugu stranu, natjerati ljude da pogledaju jedni druge, da se razumiju. Makar je to koštalo "nepripadanja" u očima drugih. Ona je zapravo pripadala svugdje, zato što je bila čovjek.

Sudjelovala je u brojnim izložbama čiji su prihodi išli za žrtve rata u Siriji, bila uključena u rad aktivista/kinja, novinara/ki te ljudskopravaških organizacija koje su pomagale migrantima i izbjeglicama u Maroku i drugim zemljama.

Zanimalo ju je dostojanstvo, humanizam - to je bila njena borba, i toj je borbi dala sve. Takvu ostavštinu nikakav teroristički napad ne može uništiti.

Foto: Leila Alaoui, projekt Moroccans

Foto: Leila Alaoui, projekt Moroccans

Tagovi: bliski istok, burkina faso, fotografija, fotografkinja, francuska, leila alaoui, maroko, orijentalizam, pariz, umjetnost, umjetnost kao politički aktivizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM