Prozor u svijet

05.11.2015. 18:00:00 - Celeste Murillo (jacobinmag.com)

Upoznajte novu Crkvu - ista je kao stara

Progresivna retorika pape Franje prikriva njegovu prošlost i ulogu koju Crkva još uvijek ima diljem svijeta

Nedavni posjet pape Franje Kubi i Sjedinjenim Američkim Državama poboljšao je društveni i politički profil Katoličke crkve koja traži sve veću ulogu u svjetskoj politici.

Jorge Mario Bergoglio izabran je za papu u ožujku 2013. godine, a njegov dolazak u Vatikan proizveo je velika očekivanja u vezi promjena koje bi trebao donijeti na tom položaju. Slika "pape siromašnih" koji prokazuje korupciju (čak i Vatikanske banke) i Bergogliovi pokušaji da se sa svoje funkcije približi problemima "naroda", pomogli su stvaranju imidža socijalne Crkve.

Prije nego što je postao papa Franjo, Bergoglio je bio biskup u Buenos Airesu u Argentini. Bio je i još je uvijek poznat po svom talentu za politiku i po svojoj čuvenoj izjavi iz 2013. kako je "dobar katolik politički angažiran". Od ranih dana u argentinskoj Katoličkoj crkvi do svog dolaska u Vatikan, Bergoglio je pokazao čvrstu volju da učvrsti autoritet ove institucije i obnovi utjecaj koji je izgubila.

Veze s diktaturom

Bergoglio je postao svećenikom 1969., kada su mu bile 33 godine. Ubrzo nakon toga, pridružio se Željeznoj gardi (Iron Guard) – organizaciji koja je bila usko povezana s desnim krilom peronističkog pokreta. Bergoglio je bio blizak s admiralom Emilijom Masserom i djelovao je kao veza između Željezne garde i ESMA-e (Escuela Superior de Mecánica de la Armada – Viša škola za mornaričku obuku) koja je bila korištena kao tajni detencijski centar za vrijeme diktature.

Budući papa Franjo bio je toliko blizak diktaturi da postoje svjedočenja kako je osobno privodio članove svoje kongregacije vojsci. U svibnju 1976., Bergoglio nije uspio zaštititi svećenike Orlanda Yoria i Francisca Jalicsa koji su vodili zajednicu u slamovima Bajo Floresa u blizini Buenos Airesa. Kao što su istaknuli Daniel Satur i Miguel Raider u svom tekstu za La Izquierda Diario, "obojica su bili oteti i mučeni u ESMA-i zajedno s još četvoricom katehista i njihove dvije supruge. Bili su jedini koji su preživjeli Operaciju Indipendencia i bili oslobođeni pet mjeseci kasnije za vrijeme marša u Cañuelasu".

Osim Bergogliovog djelovanja u pojedinim slučajevima, važno je naglasiti kako su on i drugi članovi Katoličke crkve podržavali i sudjelovali u nasilju provođenom za vrijeme diktature. Članovi obitelji nestalih – poput Estele de la Cuadra, tetke Elene de la Cuadra, koja je nestala kao trudnica 1977. – obznanjuju dokumentiranu ulogu koju je Bergoglio imao u Eleninoj smrti i otmici njezine kćeri, Ane Libertad.

O Ani su skrbili vojnici i na kraju je je bila smještena kod Abuelas de la Plaza de Mayo (skrbnice djece koja su rođena u zatočeništvu za vrijeme vojne diktature).

Estela de la Cuadra priča o susretu svoga oca (djeda Ane Libertad) i Bergoglia 1977. godine:

"Bio je listopad 1977. kada se moj otac konačno susreo s Bergogliom u Jezuitskom centru u San Miguelu. Pri tom susretu, Bergoglio je mom ocu uručio pismo preporuke uputivši ga na  Marija Picchija, pomoćnog biskupa u gradu La Plata. Picchi je bio prvi podređeni Monsignora Plaze, ispovjednik Ramóna Campsa i visoko rangirani član diktature u La Plati. S tim pismom u ruci, moj se otac susreo s Picchijem i ispričao mu o članovima naše obitelji koji su nestali".

Od njegovog dolaska u Vatikan, mainstream mediji šute o Bergogliovom djelovanju za vrijeme diktature. Danas, kada je on papa u slozi s vladom Cristine Kirchner, i Argentinu je zahvatilo "papa-ludilo". No, ostaju dokazani izvještaji o suradnji Crkve, a posebno Bergoglia, i diktature.

Puste priče

Neki ljudi misle da je Franjo progresivan papa. Njegove objave i izjave, poput "Ako je netko gej i traži Gospoda u najboljoj volji, tko sam ja da mu sudim?", novinari i političari ponavljaju kao dokaz da se Crkva navodno modernizirala.

Unatoč ovakvoj retorici, doktrina Katolička crkve nije se promijenila. Odbacuje istospolne brakove, homoseksualnost, transrodne osobe, protivi se pravu žena na pobačaj. Kao dio otvorenih rasprava unutar biskupske Sinode o obitelji, koja je započela u prosincu 2014., Bergoglio je učinio pomak u smjeru obnove imidža Crkve. No, kako bi smirio zabrinute konzervativne dijelove Crkve, obećao je kako se "neće promijeniti niti jedan aspekt crkvene doktrine o braku". Sinoda je završila bez ijedne novine ili značajne promjene.

Stvarno mišljenje pape Franje o istospolnom braku je očito ako se samo prisjetimo njegovog žestokog protivljenja zakonu o bračnoj jednakosti koji je u Argentini donešen 2010. godine. Tada je, kao biskup Buenos Airesa, predvodio borbu protiv tog zakona. "Ne budimo naivni", izjavio je, "[ovo] nije samo politička bitka, već pokušaj uništenja Božjeg plana", te je nastavio propovijedati potrebu obrane "identiteta i opstanka obitelji: oca, majke i djece".

Premda su njihove reakcije bile nešto umjerenije, čelnici Katoličke crkve u SAD-u odbacili su nedavnu odluku Vrhovnog suda koja osigurava ovo jednako pravo, objavivši: "Duboko je nemoralno i nepošteno od vlasti da zastupa kako dvoje ljudi istoga spola mogu tvoriti brak".

Ova retorika, usporedo s postupcima kao što je traženje oprosta za žene koje su imale pobačaj, ne predstavlja stvarnu promjenu crkvene politike. Katolička crkva se i dalje "organski" protivi pobačaju i papa je dosljedan u svom beskompromisnom protivljenju pravu žena na izbor.

Samo prije nekoliko godina, kao biskup Buenos Airesa, žestoko se usprotivio odluci Vrhovnog suda u slučaju pobačaja petnaestogodišnje djevojke koja je bila silovana. Bergoglio je izjavio kako slučajevi silovanja ne opravdavaju pobačaj, budući da "zakoni oblikuju kulturu, zakonodavstvo koje legalizira pobačaj ne štiti život i promiče kulturu smrti".

Ženske i LGBTQ organizacije u Argentini i predobro poznaju mišljenja i politike Katoličke crkve kao glavnog aktera u javnoj sferi. Uplitanje Crkve u oblikovanje građanskih zakona bilo je ključno u opstrukciji legislative u korist prava na pobačaj, objavivši da "ljudski život započinje začećem" (što je defincija koja je čak nazadnija od one iz 19. stoljeća).

Ista ta institucija zabranjuje upotrebu kontracepcije, blokira distribuciju kondoma, nameće religijsko obrazovanje u javnim školama u provincijama u kojima su na vlasti saveznici predsjednice Kirchner.

Očuvanje crkvene moći

Papini govori koji pozivaju na rješavanje gorućih društvenih problema kao što su klimatske promjene ili velika izbjeglička kriza u Europi su bez presedana za Vatikan, koji sve više gubi legitimitet zbog raširenog seksualnog zlostavljanja i brojnih slučajeva korupcije.

No, u SAD-u, oduševljenje papom zasniva se više na Franjinom političkom profilu nego na religijskoj doktrini Katoličke crkve, čiji je reakcionarni karakter ostao netaknut. To objašnjava simpatiju prema papi koja je stvorena njegovim susretima s ljudima koji se bore za povećanje minimalnog prihoda, a koji su uglavnom mladi Latinoamerikanci. Njegov pro-useljenički i pro-izbjeglički diskurs pokušaj je otvaranja dijaloga između ovih dijelova Crkve.

Prije nekoliko mjeseci, Franjo je rekao: "Jasno mi je da je Crkvi danas potrebna sposobnost da izliječi rane i ojača srca vjernih. Crkvu vidim kao bolnicu nakon bitke". Njegov cilj je jasan – obnoviti utjecaj koji je crkva izgubila zbog zastarjelih ideala i ukaljane prošlosti. No, ne bismo trebali brkati ove ciljeve s navodnom modernizacijom ili promjenom ove institucije. Njezina patrijarhalna bît je nepromijenjena, kao što je rekao i sam papa.

Bergoglio je objasnio zašto treba reformirati crkvena pravila: "Postoji pritisak za reformom od ogromnog broja vjernika", koji su, kako tvrdi "prečesto otuđeni od juridičkih struktura Crkve". Umjerene reforme uključuju stvari kao što je olakšavanje postupka poništenja braka – što je prema Franji gesta "velikodušnosti" Crkve.

Otkad je Franjo posjetio Brazil 2013. godine – njegov prvi posjet kao pape – s čuvenim "Hagan Lio" ("Neka se vaš glas glasno čuje"), do Sinoda 2014., te s posljednjom turnejom po Južnoj Americi, jasno je dao do znanja da Crkva želi imati aktivniju političku ulogu.

Naprimjer, papa Franjo postao je ključni faktor "zatopljenja" odnosa između SAD-a i Kube; to je ojačalo Crkvu kao posrednika u procesu ponovne uspostave kapitalizma na otoku. Nije samo sudjelovao u tajnim sastancima ovih zemalja, već je postao i središnji igrač u pregovorima.

Povećana aktivnost, objave i potezi poput ovoga ilustriraju Franjinu želju da promijeni lice institucije Crkve u kontekstu globalne ekonomske i društvene krize – kada su političari vladajuće klase prikazani kao elitistička kasta, uronjeni u korupciju i sve više kritizirani zbog svoje banalnosti i površnosti.

No, ne bismo smjeli/e zamijeniti ovakve Berogliove geste – čak i one koje se odupiru najkonzervativnijim dijelovima – s revolucijom unutar same Crkve. Njegovi potezi su smišljeni da obnove mirotvornu ulogu institucije koja će se suzdržati od svakog potencijalnog društvenog nemira koji zabrinjava vladajuću klasu. 

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Tagovi: crkva, jorge mario bergoglio, kaptol, katolička crkva, papa franjo, patrijarhat, politika, prava žena, progresivnost, religija, vatikan, ženska prava

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM