Prozor u svijet

18.02.2015. 10:09:40 - Janet Mock (janetmock.com)

Nasilje nad trans ženama kao epidemija

U 2015. šest trans žena je ubijeno u SAD-u

Jutros sam pročitala da se u Ohiou dogodilo ubojstvo. B. Golec, koju je nasmrt izbo otac. Imala je samo 22 godine. Njezina smrt označava već šestu trans ženu ubijenu u SAD-u u 2015. godini, a nije još ni ožujak.

Ostalih pet žena je:


–Lamia Beard, 30, Norfolk, VA
–Taja DeJeus, 36, San Francisco, CA
–Penny Proud, 21, New Orleans, LA
–Ty Underwood, 24, North Tyler, TX
–Yazmin Vash Payne, 33, Los Angeles, CA

Kao što je New York City Anti-Violence Project naveo u svom tweetu o Golecinom ubojstvu: "U ovo vrijeme u 2014.-oj nije prijavljeno nijedno ubojstvo trans žena u SAD-u. Već sada ove godine IMA IH NAJMANJE ŠEST".

U ovo vrijeme u 2014., samo godinu dana prije, Laverne Cox i Carmen Carrera su javno izazvale Katie Couric; ja sam pričala o govoru i identitetu na CNN-u; Coxina Netflix serija Orange is the New Black se pripremala za drugu sezonu; a moj memoar je sletio na New York Times ljestvicu najprodavanijih. To je predstavljalo vrhunac medijskog sadržaja za trans žene nebjelkinje u povijesti SAD-a. Kao spisateljica i novinarka prognozirala sam trenutak koji bi označavao prevrat, a koji je ubrzo došao u svibnju: Cox, crnkinja i trans žena iz Mobilea u Alabami, pojavljuje se na naslovnici Time časopisa.

Nakon desetljeća skrivanja, trans nebjelkinje* su napokon dobile medijsku pozornost. Cox nije iskoristila svoje vrijeme pod svjetlima pop kulture samo za napredovanje  u glumačkoj karijeri, već i da progovara o ženama poput CeCe McDonald. Obje smo stajale iza Monice Jones kada se suprotstavila policijskom profiliranju u Phoenixu u Arizoni, i trans Latino tinejdžerice Jane Doe kada su je protuzakonito držali u zatvoru za odrasle.

Osobno, znam da moja vidljivost mora biti veća od mojih osobnih potraga. Kada uđem u određeni prostor, svjesna sam činjenice da sa sobom donosim zajednicu ljudi, zajednicu koja je tijekom povijesti bila prognana i utišavana. Težina te odgovornosti se nikada ne smanjuje, čak i kada prolazim neotkrivenim područjem kao TV voditeljica. Moja emisija So POPular! istražuje križanje popularne kulture, politike, identiteta i zajednice. Iako ekskluzivno ne pokriva samo trans probleme, to je mjesto izgrađeno i vođeno trans nebjelkinjom, tako da je i pogled kojim istražujem teme u svojoj emisiji uvjetovan upravo time. Moj cilj je maknuti fokus sa sebe kao subjekta, a umjesto toga biti osoba koja oblikuje razgovor postavljanjem pitanja.

Vidjela sam ljude kako povezuju nedavnu medijsku vidljivost trans nebjelkinja s nedavnim ubojstvima. Čitala sam rečenice poput: "U vremenu kada trans nebjelkinje imaju vidljivost, svejedno svjedočimo ubojstvima trans žena". Ova logika mi je poprilično jednostavna.

Istina je, trans žene su ubijene. Da, trans nebjelkinje su dobile veliku medijsku vidljivost. No, trans žene, s naglaskom na nebjelkinje, su konstantno ciljevi nasilja. U čemu je sada razlika? Postoje sustavi kojima se kvalitetnije prijavljuje nasilje, a napokon je prisutna i vidljivost nekolicine izabranih koje pomažu dekonstruirati medijsko uokviravanje života ovih žena.

No, kulturološki prikaz je samo jedan dio društvene pravde, i moramo biti načisto oko sljedećeg: trans nebjelkinje su imale tek jednogodišnju vidljivost u medijima, nakon desetljeća skrivanja (razmislite koliko puta povjesničari/ke, arhivisti/kinje, filmaši/ce ili knjige spominju revolucinarne radove Sylvie RivereMarshe P. Johnson ili gospođe Major Griffin-Gracy). Morat će proći više od jedne godine pričanja o nekolicini trans žena u medijima kako bi se promijenila desetljeća strukturalne opresije i nasilja, desetljeća dezinformacija, desetljeća prognanstva.

Ne živimo u bajci u kojoj bi poprilično nedavni uspjeh par individualki – bila to Laverne ili Carmen ili ja – mogao brzo i radikalno transformirati živote naših suborkinja koje se odupiru u već teškim zajednicama, koje prolaze kroz glad, beskućništvo ili nezaposlenost, dok se uz to susreću s velikim medicinskim i obrazovnim  troškovima, policijskim profiliranjem i zatvaranjem, kao i HIV-om/AIDS-om, rizicima sive ekonomije, kao i nadzirućom prijetnjom i podsjetnicima nasilja.

Kada sam se pojavila na Real Time with Bill Maher prošli tjedan, spomenula sam nasilje nad trans ženama, posebice onima koje imaju niska primanja i/ili nad ljudima zajednice nebijelih lica, tijekom Overtime segmenta emisije.

"Nasilje je svugdje oko nas, zar ne?", Maher je upitao.

Kimnula sam i odgovorila: "Toliko je mnogo nasilja povezano s idejom da žene nisu vrijedne, da nebijelci i nebjelkinje nisu vrijedni, dok su trans ljudi često neprepoznatljivi u našem društvu. Pa, kad sve to zajedno stavite u tijelo jedne osobe, ta osoba trpi targetiranje iz više segmenata. Mora postojati bijes na nacionalnoj razini zbog tih tijela koja nisu zaštićena".

Maher je zatim rekao, "Ja sam mislio, a možda sam u krivu, da nasilje dolazi jer transrodna osoba nije rekla dečku o svojoj povijesti pa ju je dečko poljubio ili nešto, a onda tek saznao. I onda bi ozjavio nešto poput: 'Oh, sada sam homo".

Izazvala sam Mahera govoreći mu da trans žene nisu meta samo zato što smo privlačne muškarcima. Nijedna žena ne zaslužuje nasilje. Točka. Ne postojimo da bismo 'zavarale' ili 'izigrale' muškarce da spavaju s nama. Trans žene su meta zato što postojimo u ranjivim križanjima rase, spola i klase. Moje suborkinje su ranjive zato što niti jedan pokret nije nikad centrirao tijela, živote i iskustva tih žena, osim par nedovoljno financiranih, većinom volonterski orijentiranih organizacija koje rade i koje vode ljudi iz zajednice (od TGIJP, Casa Ruby, TransLatina Coalition, Sylvia Rivera Law Project, TWOCC, TransJustice, da nabrojim par).

Trans nebjelkinje opasno upadaju između rasne pravde, feminističkih i LGBT prava.

Naša vidljivost ovog trenutka pomaže reorganizirati priče života trans žena, pomaže onima koji ne znaju trans osobe, da se upoznaju s njihovim životima, pomaže gurnuti medijske vratare da progovaraju o našim životima kroz  istinitije i pravednije leće (iako i dalje postoji zapreka kada se dođe do navodne transformacije Bruce Jenner). Ono što ne možemo očekivati jest izliječenje našeg društva od njihovih dugogodišnjih predrasuda, neobrazovanosti i mitova kojima su okružene trans žene.

Čak i na najliberalnijim emisijama, trans žene su i dalje predmet šale (pogledajte samo lijene šale upućene Jennerovoj feminiziranosti i tijelu). Čak i u našem trenutku u medijskoj pozornosti, jedno posrnulo bijelo trans tijelo okupira glavne naslovnice više od konzistentnih ubojstava žena crnih ili smeđih tijela. Čak i u pokretima koji se organiziraju protiv nasilja nad ženama ili crnih i smeđih tijela, trans žene nebijelih tijela nisu sklone masovnoj mobilizaciji, a ja promatram kako moje suborkinje i kolegice pričaju jedne s drugima o zaštićenosti trans tijela s #blacktranslivesmatter i #translivesmatter.

Istaknula sam ove razlike u pokušaju boljeg kontekstualiziranja situacije u kojoj jesmo, i to iz pozicije osobe koja je uspostavila privilegiranu vidljivost, dok je odrastala bez prisutnosti osoba na koje bih se ugledala i koje bi me javno predstavljale. Počašćena sam biti ogledalom mladim djevojkama poput sebe. Reprezentacija je pozitivan početak, no nije sve.

Mnogo je toga za što bismo trebali/e navijati, ali dok navijamo, istovremeno moramo biti i svjesni/e žena koje žive izvan medijske slike, žena koje organiziraju, žena koje na ulicama prosvjeduju, žena koje su odbijane iz skloništa i nepristojno smještene u muške kaznene i zatvorske ustanove, žene koje volontiraju svojim ograničenim resursima kako bi podržale zajednice trans ljudi koji su ekstremno zapostavljeni.

Imena naših trans suborkinja i sestara ne bi trebala biti jedini novinski naslovi dok hodamo crvenim tepihom ili ležimo u lijesu. Naša vidljivost ne bi trebala biti uvjetovana takvim ekstremnim slučajevima. Previše smo se navikli posljednjih godinu dana  spominjati imena Laverne Cox  i Janet Mock te si davati zasluge za to. Ovakav pristup opasno generalizira dvije osobe, od kojih se očekuje da ne ostvaruju samo vlastite snove, već i snove ljudskih rasa i pojedinaca unutar nje.

Iz tog sam razloga izmorena od naglašavanja smrti ovih žena jer je osjetno da se njihova imena izgovaraju tek onda kada one više ne mogu govoriti u svoje ime. No, bitno je spominjati njihova imena i dok ih izgovaram, svjesna sam da se moje sestre ne treba podsjećati na njihovu ranjivost i prijetnju nasiljem koje konstantno vrebaju nad njihovim životima.

Preveo i prilagodio Ivan Horvat

*U originalnom tekstu na ovom mjestu se pojavljuje sintagma "women of color", a koju smo nakon opsežnih konzultacija odlučile prevoditi kao "nebjelkinje". Naime, sintagma "women of color" obuhvaća sve žene koje nisu bijele, a nastala je kao izraz solidarnosti žena ne-bijele boje kože, o čemu možete više pročitati u ovom sjajnom tekstu. Kako u hrvatskom jeziku ne postoji tako sveobuhvatan i inkluzivan izraz kao što je "women of color" odlučile smo koristiti nebjelkinje iako on opet postavlja bijelo kao standard te one druge boje kože dovodi u negaciju. No, istovremeno upravo jasno iskazuje to stanje trajne dominacije bijele rase, priznaje da je upravo to ono što je nastalo kao tisućljetni orijentir prema kojem se definira drugo i drugost. Ne postoji najsretnije rješenje ovog problema, ali nadamo se da barem rasprava o ovome doprinosi boljem razumijevanju rasne diskriminacije u zapadnom svijetu.

Tagovi: lgbtiq, nasilje nad trans ženama, rodni identiteti, trans, transrodnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM