Prozor u svijet

31.12.2014. 09:18:27 - Rhiannon Lucy Cosslett (theguardian.com)

Priznanje jedne feministkinje

Mrzim svoje tijelo

Priznat ću vam nešto na što nisam naročito ponosna: mogla bih kronološkim redoslijedom nabrojati svaku pojedinu namirnicu koju sam pojela u protekla 72 sata. Također bih vam mogla reći (i to s popriličnom točnošću) koliko je kalorija svaki od tih obroka sadržavao, te kako sam se osjećala konzumirajući ga. Grickalice od sira koje sam pojela na putu na zabavu prekjučer? Osjećaj krivnje. Sto kalorija, ali hej, morala sam nečime napuniti želudac. Sinoćnji gulaš od leće i kobasice? Dobar osjećaj, no pobrinula sam se da ne zagrabim previše komadića kobasice. Tost s namazom koji sam smazala u ponoć jer mi je želudac neprestano krulio? Grozan osjećaj.

No postoje i stvari koje vam ne bih mogla reći: koliko sam se puta pogledala u ogledalo ili neku drugu reflektirajuću površinu (izlog kemijske čistione, vrata autobusa koji je prošao kraj mene dok sam stajala na semaforu) u nadi da će se tijelo u odrazu na neki način razlikovati od onoga koje postoji u stvarnosti; koliko puta sam uštipnula salo na svojim bedrima i pomislila, "sranjeˮ; koliko puta sam pomislila na vlastitu težinu, mjere mog struka ili svoje tijelo općenito, tijelo koje se, kako se čini, iz sredstva kretanja kroz život preobrazilo u bojno bolje. Sve to dogodilo se previše puta da bih ih mogla izbrojiti.

Svjesna sam toga da sve do sada navedeno zvuči neobično i opsesivno – i jest. No ne vjerujem da je i neuobičajeno. Toliko je žena u 20-ima koje poznajem (meni je 27 godina) i koje dijele slične brige, opsesije dijetama, preskakanje obroka. Ranije ove godine na svom sam blogu verbalizirala vlastite reakcija na članak u časopisu o slavnim osobama koji je obećavao otkriti "Koliko zvijezde doista težeˮ (manje od mene!). Ostala sam iznenađena komentarima. Sam tekst nastao je u bijesu jer je čitanje spomenutog članka u meni izazvalo osjećaj nesigurnosti koji me po ne znam koji put natjerao da u Google utipkam: "Izgubiti 5 kilograma u 7 danaˮ. Krenula sam na još jednu suludu dijetu (sa sirom, krekerima, ciklom i hrenovkama kao jedinim dopuštenim namirnicama) kojoj se – kako tvrdi blesava internetska mitologija kojoj moj racionalni mozak nije povjerovao niti sekunde – podvrgavaju pacijenti(ce) koji/e trebaju brzo izgubiti na težini prije operacije.  

Možda se pitate zašto sam dopustila običnom časopisu o slavnima da tako negativno djeluje na moje samopoštovanje. Osobno ne vjerujem da se ovdje radi o inteligenciji. 23-godišnja odvjetnica Millie Benson koja "neprestano bulji u bedra drugih djevojakaˮ, otkriva sljedeće: "Bez obzira na to koliko feminističke literature pročitam, bez obzira na to koliko drugim ženama govorim da znam da su lijepe i da ne bi trebale toliko brinuti, već iduće sekunde samoj ću sebi zabraniti da pojedem komad kolača da mi se dupe ne bi povećaloˮ. Poruke su posvuda, a uvjeravati žene da su previše pametne da nasjednu na ovu vrstu medijske manipulacije ne pomaže riješiti srž problema, a to je da mnoge žene, iz različitih društvenih sfera, kroz život prolaze gladne ili pune mržnje prema vlastitom tijelu, ili i jedno i drugo.

Očekivano, nakon nekoliko dana sulude dijete gotovo sam se onesvijestila u ambulanti za vrijeme sistematskog pregleda. Bilo mi je neugodno, bila sam bijesna što nisam u stanju prekinuti začarani krug mržnje prema samoj sebi, mržnje protiv koje kao spisateljica i urednica tako često progovaram. Kao feministkinji i su-autorici knjige o pritiscima koje mediji, osobito ženski časopisi, vrše na mlade žene, dodatno mi je neugodno pisati o tome. Osjećam krivnju što mrzim svoje tijelo u tolikoj mjeri da to ometa moja druga postignuća: tako sam, primjerice, odbila gostovati na televiziji iz straha da ću izgledati debelo, da ne spominjem da mi te i takve misli oduzimaju daleko više energije od bilo čega vezanog uz moju karijeru. Svjesna sam na koje me načine ta mržnja ograničava, no bez obzira na sve to i dalje mrzim svoje tijelo.

"Patiš od poremećaja u prehraniˮ, komentirali/e su čitatelji/ce mog bloga. Osjećala sam se napadnutom – nezdrav odnos prema hrani? možda; možda čak i poremećen način prehrane, ali poremećaj u prehrani? Ne bih rekla. Normalne sam težine, kao i većina žena koja mi se javila i sa mnom podijelila vlastite brige, opsesije hranom, mane i nezadovoljstva. Sve to ove žene osjećaju usprkos njihovim stvarnim postignućima poput doktorata iz astrofizike, dvoje prekrasne djece, uspješne karijere, partnera punog ljubavi. Sve to ove žene osjećaju usprkos tome što su mnoge od njih mršave. Mršavije od mene.

Zasigurno ima i onih koji/e će ustvrditi da je, s obzirom na epidemiju pretilosti s kojom smo suočeni, činjenica da se "štrkljave kujeˮ osjećaju debelo najmanji problem s kojim bi se društvo trebalo baviti. Mogu razumjeti takvo stajalište. Tako se i sama osjećam kad razgovaram sa ženama koje su mršavije od mene – "Koji je tvoj problem?ˮ, mislim u sebi. "Sve bih dala da sam tako mršavaˮ. Svjesna sam toga da me se društvo uči da se natječem s drugim ženama – da ih odmjeravam, da zavidim onima koje su mršavije – no vjerujem da je njihova patnja jednako validna kao i moja, te da se problemi s doživljajem tijela javljaju i u slučajevima kada, barem izvana, izgledate kao utjelovljenje medijski odobrenog ideala ženstvenosti.

Kao primjer uzmimo Liz, 27-godišnju istraživačicu koja je u jednom trenutku postala "opsjednuta vagomˮ i dan-danas je fiksirana na "lošu hranuˮ do te mjere da samu sebe ponekad tjera na povraćanje. "Kad god slučajno ugledam vlastiti odraz u prozoru ili zrcalu osjećam se loše. Zbog toga izbjegavam prolaziti ispred nizova trgovinaˮ, kaže ona. ‟Izmišljam raznorazne isprike kad znam da će na poslu biti kolača jer ne vjerujem samoj sebi. Osjećam se još gore ako znam da su ih ljudi sami pekli. Racionalni dio mog mozga zna da se ponašam glupo: za boga miloga, nosim konfekcijski broj 36ˮ.

Od kolegica iz ureda do tinejdžerki u autobusu, razgovori o dijetama i izgledu su posvuda. Poremećaje u prehrani (najčešće anoreksiju) često se proglašava problemima bjelkinja iz srednje klase, bolešću rođenom iz privilegiranosti i perfekcionizma. No istraživanje provedeno ranije ove godine na londonskom King's Collegeu koje je uključivalo 1698 etnički raznolikih osoba otkriva da je većina onih koji/e za sebe smatraju da pate od neke vrste poremećaja u prehrani pripadnici/e etničkih manjina. Problemi s prehranom nisu rezervirani za bijelu srednju klasu: kultura mršavljenja i dijeta, prejedanja i čišćenja, "čavrljanja o debljiniˮ ("Tako sam debelaˮ, "Ne, curke, ja sam ta koja je debelaˮ) ne diskriminira.

Međutim, mnoge žene koje priznaju da njihova preokupacija hranom graniči s opsesijom odlučno odbijaju mogućnost da pate od poremećaja u prehrani. "Postoji realan strah od trivijalizacije poremećaja u prehraniˮ, kaže 24-godišnja Sabine, čija je opsesija hranom započela kada joj je dečko iz tinejdžerskih dana rekao da se previše udebljala. Sabine redovito preskače obroke, a jednom je, zajedno s cimericom s faksa, osmislila dijetu koja se sastojala isključivo od škampa, umaka i jabuka. "Svaki put kad jedeš, misliš, 'Oh, ako sada pojedem ovo, ne trebam večerati'. Neprestano balansiraš, neprestano brineš oko kalorija i zbrajaš ih u glaviˮ, kaže ona. "To je ženski problem o kojem se ne govori dovoljno – on upropaštava živote, zbog njega je sve mnogo težeˮ, dodaje. "Ne možete pobjeći od hrane... posvuda je, a ako ste poput mene i volite hranu, to vam doista upropaštava život jer neprestano brinete o tome što (ne)jedeteˮ. Osim toga, s prijateljicama redovito čavrlja o hrani. "Oko 50 posto razgovora koje vodim s jednom od svojih prijateljica vrti se oko toga što smo pojele. 'Oh, pojela sam pecivo za ručak – je li to loše?' 'Ne, nije tako loše ako za večeru pojedeš salatu'ˮ.

Kako uopće započeti s opisivanjem ovakvih opsesivnih misaonih obrazaca i ponašanja? Gdje povući granicu između anoreksije i onoga što mnogi/e nazivaju stanjem "na pragu anoreksijeˮ? Privatna američka zdravstvena grupa CRC izradila je infografiku u kojoj se navodi da se svaka dvadeseta žena nalazi "na pragu anoreksijeˮ, što se pak opisuje kao stanje koje uključuje česta ograničavanja, blago prejedanje, neredovita čišćenja i negativnu sliku o tijelu. Neke žene nisu zadovoljne spomenutom oznakom za koju smatraju da patologizira široko rasprostranjen problem (budimo iskreni/e, nekim je skupinama upravo to u interesu). Druge pak smatraju da se radi o novom, iznijansiranom pristupu učestalom problemu te da je granica za dijagnozu anoreksije previsoka. "Ovo se odnosi na 85 posto mojih prijateljicaˮ, rekla mi je jedna djevojka.

Bilo je i onih koji/e su istaknuli/e da dijagnostički pojam za ovu vrstu problema već postoji: radi se o pojmu EDNOS (eating disorder not otherwise specified, nespecificirani poremećaj u prehrani), koji obuhvaća sva ona stanja koja ne zadovoljavaju dijagnostičke kriterije poremećaja u prehrani. Godine 2013. Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, skrać. DSM) koji izdaje Američka psihijatrijska udruga s ciljem uspostavljanja standardnih kriterija za klasifikaciju mentalnih poremećaja, uklonio je široko primjenjiv pojam EDNOS i zamijenio ga pojmom OSFED (other specified feeding or eating disorder, drugi specificirani poremećaji u prehrani). Radi se o kliničkoj dijagnozi koja umjesto da funkcionira kao opis poremećaja u prehrani koji su manje ozbiljni od anoreksije ili bulimije, predstavlja potvrdu činjenice da poremećena prehrana može uključivati simptome oba spomenuta poremećaja, kao i mnogih drugih.U kontekstu OSFED-a, primjerice, dijagnoza atipične anoreksije (koja se prepoznaje kao ozbiljan poremećaj) uključuje uobičajene kriterije anoreksije s tom iznimkom da tjelesna težina ostaje u granicama normale.

Ranije prošle godine, časopis Cosmopolitan i dobrotvorna udruga posvećena borbi protiv poremećaja u prehrani Beat zajednički su izdali izvještaj naslovljen Tajna bolest koji otkriva da je oboljelima od EDNOS poremećaja uskraćeno liječenje, jer njihovi simptomi nisu dovoljno ozbiljni. Popratna kampanja poziva liječnike/ce da se manje fiksiraju na dijagnostičke kriterije jer oboljeli/e od EDNOS-a izvana mogu biti zdrave težine. Iznutra, pak, njihov život može biti svakodnevna borba. Najnovije izdanje DSM-a također je promijenilo nekoliko kriterija anoreksije, uključujući činjenicu da pacijentica mora izgubiti menstruaciju da bi joj se dijagnosticirao spomenuti poremećaj.

Ovdje valja spomenuti i ne-kliničke oznake koje se, kako se čini, javljaju sa sve većom učestalošću. U lipnju 2014. godine, blogerica o hrani Jordan Younger našla se na meti veganske zajednice nakon što je obznanila da odustaje od veganske prehrane zbog poremećaja u prehrani zvanog orthorexia nervosa, opsesije zdravom prehranom, koji se u njenom slučaju manifestirao kao opsjednutost čišćenjem sokovima. "Živjela sam u balonu zabrana i ograničenjaˮ, napisala je Younger. 

Rachel je bivša anoreksičarka čiji se poremećaj u prehrani također manifestirao kao opsjednutost zdravom prehranom: "Previše sam razmišljala o tome što jesti, a što neˮ, kaže ona, "kako dobiti što više proteina, što više energije, kako postići točne omjere makro-nutrijenata... Na koncu bih bila toliko iscrpljena da bih jednostavno odustala od jela, jer to je bilo lakše nego osjećati krivnju zbog 'pogrešnog' odabira. Suvremena opsjednutost zdravljem, izgledom i fitnesom generira poremećaje putem brige o sebiˮ. Pri tom se nameće sljedeće pitanje: u našoj naizgled čistoj Instagram kulturi opsjednutom hranom, koliko je žena koje iza opsjednutosti zdravim životnim stilom skrivaju poremećaj u prehrani?

Čitajući memoare Kelsey Osgood, How To Disappear Completely: On Modern Anorexia (Kako sasvim nestati: o suvremenoj anoreksiji), susrećem se s još jednim pojmom – wannareksija (od riječi want, wanna – željeti i anoreksija), koji oboljeli/e od poremećaja u prehrani često koriste kako bi opisali/e nekoga tko aktivno nastoji razviti poremećaj u prehrani. Drugi riječima: egzibicionist(ica), lažni/a anoreksičar(ka). Ovdje valja spomenuti i to da mnogi/e anoreksičari/ke ne vjeruju u autentičnost vlastite bolesti, tvrdeći da postoje mnogo "bolji/eˮ anoreksičari/ke od njih. Osobe s wannareksijom možda imaju dijagnosticiran OSFED, a možda i ne. Možda živimo u društvu u kojem postoji širok spektar poremećene prehrane koji seže od problema s hranom do poremećaja u prehrani, s ortoreksijom, wannareksijom i bogzna koliko još mogućih stanja između ta dva ekstrema. Kako navodi Osgood, bez obzira na njihove motive, osobe koje žele anoreksiju trude se samoizgladnjivati, pa njihove simptome nipošto ne treba uzimati olako – samoizgladnjivanje je i dalje samoizgladnjivanje.

Mlade žene s kojima razgovaram – prijateljice, poznanice, tinejdžerke, neznanke – ne žele etiketu poremećaja u prehrani. One su sušta suprotnost wannareksiji: svoje probleme s hranom kriju kao mračnu tajnu, srame ih se ili na njih gledaju kao na dio uobičajenih razgovora o dijetama koji su pustili korijene u uredima diljem zemlje. U nekim slučajevima čak će druge upozoravati na opasnosti ograničavanja unosa hrane.

Cat, studentica koja samu sebe opisuje kao "über-feministkinjuˮ, priznaje: "Često glasno osuđujem preskakanje doručka, vičem na svoje prijateljice: 'Vaš mozak jednostavno ne radi kad ste na dijeti! Ne radi! Pojedite prokleti keks!' No niti jedna od tih prijateljica ne zna da već šest godina patim od bulimije, te da sam šest godina na pragu anoreksije. Nitko to ne bi mogao pogoditi jer, iako nisam debela, imam obline i poveću stražnjicu, pa doista ne izgleda kao da patim od poremećaja u prehrani. Godinama to uspješno krijem od najbližih prijatelj(ic)a jer vrlo dobro funkcioniram. No neprestano razmišljam o svojoj težini i zbog toga se zaista mrzim, naročito zato jer sam tako licemjerna. Prijateljicama propovijedam ljubav prema sebi, no nikako da zavolim samu sebeˮ.

Druga mlada žena, Alexandra, kaže da je negativne misaone obrasce razvila nakon što joj je dečko iz tinejdžerskih dana rekao da ima celulit. "Ne bih rekla da imam problem s hranom ili dijetama, iako sumnjam da sam ikada pred sebe stavila 'grešan' desert, a da u glavi nisam začula glasić kako govori: 'Zločesta si!', što samo po sebi otkriva mnogo," kaže ona. "Nisam sklona drastičnom rezanju kalorija niti brzim dijetama i sličnim stvarima. Ono što radim vezano je uz tjelovježbu. Ne bih rekla da sam opsjednuta, no vježbam svaki dan i pomno pregledavam svoje tijelo u potrazi za rezultatima najnovijeg izazova (ovaj mjesec radi se o trbušnjacima)".

U Alexandrinom slučaju naročito mi je zanimljiva činjenica da svoje probleme krije od prijateljica. "Budući da sam tako mršava i mišićava, s prijateljicama ne razgovaram o tim stvarima. Svjesna sam toga da bi mnoge od njih očajnički htjele izgledati poput mene". Vjeruje da je uspon fitness kulture povezan s tendencijom ka ekstremnim dijetama i rezanjem kalorija. "Poremećena prehrana i opsesivne dijete idu ruku pod ruku s meteorskim usponom fitness programa. Neke žene kreću na pomodne dijete, neke se odlučuju na sulude fitness režime, neke čine i jedno i drugo, no svi ti oblici ponašanja vrlo su opasni". "Fitspiracija – slogani i slike atraktivnih žena u dobroj formi kojih je prepun internet, a kojima je cilj inspirirati vas da tjelovježbom postignete savršeno tijelo – ne razlikuje se pretjerano od fotografija mršavih osoba koje se objavljuju na raznim web stranicama kako bi vas 'inspirirale' da smršaviteˮ, kaže Alexandra.

Jesam li i ja dio generacije mladih žena opsjednutih doživljajem tijela, no koje nisu sigurne što činiti?" Primijetila sam da nije cool, sexy niti privlačno da djevojka brine zbog svoje težine ili da pazi što jede", kaže Millie. U društvu prezasićenom savjetima o dijetama i fitness blogovima, te fotografijama "koščatih hvalisavicaˮ koje pokazuju rebra na Instagramu i selfijima u bikinijima, čini se da su naše neuroze vezane uz hranu eksplicitne, vidljive svima. Spomenute neuroze bliske su mi na način na koji to nikada neće biti mojoj majci, iako znam da je nezdravu opsjednutost hranom moguće prenijeti s majke na kćer. (Sabine, primjerice, spominje majku svoje prijateljice koja je preživljavala na limenki tune dnevno).

No Millie tvrdi da njezina majka ne prepoznaje osjećaj gađenja prema samoj sebi koja pogađa njenu kćer. "Kao feministkinja70-ihi 80-ih godina prošloga stoljeća borila se za jednake plaće, za žene na radnim mjestima, za seksualne slobode za žene, te doživjela velike napretke i pobjede. Zatim se udala i rodila djecu, osjećajući da je svijet na pravome putu i da su nepravde, barem u određenoj mjeri, ispravljene. No, kako priznaje, odjednom je bila okružena kćerkama-tinejdžerkama koje su brinule zbog dlakavih pazuha, nedovoljno bijelih zubiju i neprivlačne figure, pitajući se što se to dovraga dogodilo".

"Što se promijenilo?", pitam Susie Orbach, kliničku psihologinju i autoricu studije Fat Is A Feminist Issue (Debljina je stvar feminizma). Nervozna sam jer nikada prije nisam zaista verbalno artikulirala dubine vlastite opsjednutosti hranom. "Zanima me gdje povući granicu između nezdravog načina prehrane i poremećaja u prehrani", kažem joj.

Dok slušam snimku svog opisa vlastitih tjeskoba vezanih uz hranu, sama sebi zvučim jadno, kao malo dijete. "Naravno da se radi o poremećaju u prehrani", Orbach komentira moje obrasce prehrane. "Rekla bih da živimo u kulturi koja je u tolikoj mjeri poremećena kad su hrana i tijela u pitanju, da se pitam kako bi situacija i mogla biti drugačija? Kako, kad postoje igrice na temu plastične kirurgije za devetogodišnjak(inj)e? [Igrica o kojoj je riječ izazvala je kontroverze u siječnju i ubrzo je uklonjena s iTunesa.] Kako, kad su mame opsjednute svojim tijelima, a svoje nezadovoljstvo izražavaju pred djecom?" "A što ako…", procijedim, "te djevojke ne zadovoljavaju sve kriterije?" "Ako se ravnamo DSM-om, zadovoljavaju itekako mnogo kriterija. No to i nije važno, zar ne? Nije važno može li se određeni poremećaj dijagnosticirati ili ne, važno je da nas je odnos s hranom otjerao u ludilo, stvorivši novi oblik nasilja nad djevojkama i ženama".

Poludjeli/e smo, slažem se. Ponekad mi se čini da sam i ja poludjela. A situacija se, tvrdi Orbach, "definitivno pogoršava. Sve je okidač. Ogromne industrije ovise o tome. Radi se o jednom od najuspješnijih napada ikad, a budući da se svi/e želimo osjećati ugodno, nismo ni svjesni/e da štetimo sami/e sebi. Mislimo da, kad odlučimo da nećemo jesti, sami/e sebi činimo uslugu". Što možemo poduzeti? "Da ja vama postavim jedno pitanje: koliko dugo ćete to trpjeti?" Pitanje me šokira. Nisam bila svjesna toga da je ne-trpljenje opcija. "Oduprite se!" kaže ona, i ja to želim: ja to doista želim. Orbach je cilj stvoriti društveni pokret koji će se suprotstaviti fašizmu tijela u kojem živimo. "Modna industrija nevjerojatno je moćna, kao i industrija ljepote. Oni mnogo zarađuju stvarajući nelagodu vezanu uz svaku pa i najmanju površinu naših tijela", kaže ona.

Orbach želi djelovati na svim razinama: od izvještaja objavljenog u lipnju o tome kako pomoći novopečenim majkama da nezadovoljstvo vlastitim tijelima ne prenose na svoju djecu do savjetovanja škola kako da djevojčice uče samopouzdanju. No što je s nama koje smo već odrasle? Jedna od stvari koje su meni osobno najporaznije jest činjenica da mnoge mlade žene zvuče vrlo ravnodušno dok govore o ovom problemu, potpuno pomireno sa stanjem stvari. I sama se osjećam tako. "To je zaista tužno", kaže Orbach. "Ne želimo da upravljanje vlastitim apetitom postane posao s punim radnim vremenom".

I to je, u stvari, suština problema. Moj neplaćeni posao s punim radnim vremenom je upravljanje mojim apetitom – u pauzama pišem za Guardian. Doista se želim oduprijeti, kako predlaže Orbach, i u to ime odlazim u škole i s tinejdžeri(ca)ma razgovaram o ovim problemima. No itekako sam svjesna da, kad ovaj članak bude objavljen, neću biti ponosna na činjenicu da je moj tekst izašao u uglednom časopisu. Umjesto toga, moja će pažnja biti usmjerena na moje fotografije i koliko ih mrzim. Pri tom ću misliti na sve druge djevojke koje mrze vlastite fotografije – na Facebooku, Instagramu, posvuda – i pitati se: koliko dugo ćemo to trpjeti?

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Tagovi: anoreksija, estetika, feminizam, izgled, jesam li debela, jesam li mršava, ogledalo, pogled u ogledalo, poremećeni standardi ljepote, predebela, premršava, standardi ljepote, zdravlje

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM