Prozor u svijet

01.12.2014. 23:23:43 - Kristy Puchko (mentalfloss.com)

gdje su u udžbenicima?

Nepoznate: povijest ne pamti borkinje

ARTEMISIA I CARIA

Nazvana po božici lova, Artemidi, ova hrabra žena bila je kraljica Halikarnasa - pokrajine koja je u sastavu današnje Turske. U povijesti je ostala zapamćena kao zapovjednica pomorske flote kralja Kserksa (Perzija) i kao njegova saveznica u napadima na grčke gradove. U bitci kod Salamine pokazala je svoje sposobnosti vojevanja kada je njena flota u sukobu s Grcima proglašena najboljom, o čemu je pisao i grčki povjesničar Herodot. Iako je stradala ratujući, njena smrt zapamćena je u puno seksističkijoj legendi. Priča govori kako je Artemida, slijepa od neuzvraćene ljubavi, prvo oslijepila čovjeka čija joj ljubav nije bila uzvraćena – nakon čega se bacila sa stijena koje, prema predaji, liječe ljubavne boli te da je pokopana nedaleko mjesta gdje je počinila samoubojstvo.

IVANA ORLEANSKA

Možda najpoznatiji sinonim za hrabrost u ženskoj povijesti, Ivana Orleanska, ostala je zapamćena kao legendarna ratnica i rimokatolička svetica. Nakon što je osjetila poziv upućen od Arhanđela Mihaela da bi se trebala pridružiti vojsci francuskog kralja Charlesa, ponudila je pomoć u bitci koja će se kasnije pretvoriti u Stogodišnji rat. Iako su njenu inicijativu u početku dočekali s podsmijehom - s obzirom da je bila žena i da se pozivala na vizije u kojima razgovara s Arhanđelom Mihaelom, već s navršenih 17 godina odigrala je ključnu ulogu u zapovijedanju francuskom vojskom. Iako je postigla puno, završila je neslavno, optužena za herezu i podvrgnuta brojnim ispitivanjima nakon čega je osuđena na smrt i spaljena na lomači. Katolička je crkva Ivani Orleanskoj ipak iskazala poštovanje, godinama i stoljećima nakon, tako što ju je proglasila sveticom (Papa Benedikt XV).

TRIỆU THỊ TRINH

Za nju se često može čuti kako je nazivaju vijetnamskom Ivanom Orleanskom, iako je vremenska razlika između ovih dviju ratnica 1.200 godina. U dobi od 20 godina organizirala je pobunu u kojoj je sudjelovalo 1.000 ljudi. Iako nije imala podršku niti vlastite obitelji, hrabrost je pokazala kako u naumu tako u provedbi – "Želim voziti vjetar i hodati na valovima, očistiti granice i spasiti ljude od utapanja. Zašto bih trebala oponašati druge, nakloniti glavu, pognuti se i biti rob?", bio je njen moto. Rat je, nažalost, na koncu izgubila nakon čega je, prema legendi, počinila samoubojstvo u 23. godini. Ostala je zapamćena i po glasu kojeg su usporedili sa zvonkošću hramskog zvona.

NAKANO TAKEK

Ratnica koja je ostala upamćena kao žena-samuraj u japanskoj povijesti koja je ujedno bila i školovana u književnim i borilačkim vještinama, prije nego li je sudjelovala u japanskom građanskom ratu koji je trajao od 1868. do 1869. godine. Iako skupa sa svojim kolegicama ratnicama tada nije bila priznata kao službeni dio Aizu vojske, nazvale su se Ženska vojska i odlučno su se uključile u sukob koji je, nažalost, imao smrtne posljedice za Nakano. Posljednja želja bila je odrubljivanje glave, za što je zamolila sestru, kako bi izbjegla potencijalnu opasnost da joj neprijatelji odrube glavu kao ratni trofej čime bi bila osramoćena. Sestra joj je želju ispunila te glavu pokopala ispod bora u Hokai-ji hramu u blizini čega se sada nalazi i spomenik Nakano Takek.

TOMOE GOZEN

Iako su samurajkinje bile rijetkost, nisu bile iznimka. Tomoe Gozen najpoznatija je onna-bugeisha ratnica koja je Gozen dobila kao iskaz poštovanja od svog gospodara. Borila se rame uz rame sa samurajima u ratu koji je trajao od 1180. do 1185. godine.  Stavom i svojim borilačkim vještinama ostavila je postrance predrasude s kojima se kao ratnica suočavala u toj dominantno muškoj profesiji. Opisivana je kao iznimno sposobna ratnica čije su vještine mačevanja vrijedile kao vještine tisuću vojnika.

KRALJICA BOUDICCA

Kao supruga kralja keltskog plemena Iceni, Boudicca je bila kraljica, a ratnica je postala tek nakon suprugove  smrti.  Njezin suprug Prasutagus zahtijevao je da nakon njegove smrti kraljevstvo pripadne isključivo njegovim kćerima i savezničkom Rimskom carstvu. Rim je to malo drugačije protumačio te je nakon vladareve smrti Boudiccu mučio, kćeri silovao, a posjed preuzeo.  Kako bi se osvetila, okupila je vojsku od 100.000 ljudi koju je povela na rušilački pohod kojim je planirala izgurati Rim s vlastitih posjeda. To je natjeralo Nerona na povlačenje svoje vojske.

Iako je njen pohod uzrokovao i određena veća razaranja, London joj je ipak odao počast 1902. godine postavljanjem kipa kraljice Boudicce i njezinih kćeri na zapadnoj strani Westminsterskog mosta (zahvaljujući legendi koja je oživjela u viktorijansko doba).

GRACE O'MALLEY

Irska ratnica i gusarica, Gráinne Mhaol, koja je nadimak dobila iz tinejdžerske pobune, od oca je naslijedila brodovlje koje je koristila za piratstvo. Naplaćivala je porez za prolazak brodovima koji su plovili njenim područjem, a svaki potencijalni otpor mogao je rezultirati smrću onih koji bi odbili poslušnost. Najveći problem ipak je predstavljala kraljica Elizabeta -prva koja je dala zatvoriti dio obitelji Grace O'Malley, smatrajući da je njeno ponašanje nedopustivo. Nakon što su se sastale oči u oči, uspjele su na kraju sklopiti dogovor po kojem je Grace slobodna nastaviti svoju borbu sve dok se bori protiv neprijatelja Engleske.  

LOZEN

Ova ratnica iz plemena Apache u povijesti je ostala zapisana nakon što je bila prisiljena s bratom preseliti u rezervat San Carlos (Arizona) koji je kasnije opisala kao pakao od četrdeset hektara.  Oko 1877. napustila je rezervat i počela sijati strah po Novom Meksiku među onima koji su oteli posjede koji su izvorno pripadali Apachima. U jednom od napada sažalila se na žene i djecu koje je onamo zatekla, te ih je povela na sigurno preko Rio Grandea. "Mogla je jahati, pucati i boriti se kao muškarac", izjava je jednog od svjedoka.  Sudjelovala je u borbama koje je predvodio Geronimo, nakon čije je smrti bila zarobljena. Umrla je od tuberkuloze u svojstvu ratnog zarobljenika i tijelo joj je na kraju zakopano na počasno mjesto u skladu s tradicijom plemena kojem je pripadala.

ZENOBIA

Nakon atentata na njezina muža i posinka 267. godine Zenobija je postala vladarica prostora koji danas pripadaju Siriji. Šireći granice svoga kraljevstva, pokrenula je invaziju na Egipat i Anadoliju, pri tome ostavljajući dojam kraljice i ratnice koja se kretala ukorak s vlastitom vojskom. Vladala je kratko, ali žestoko – postoje dvije verzije o njezinoj smrti. Jedna tvrdi kako je umrla u Rimu od bolesti, štrajka glađu ili odrubljivanja glave, dok drugi povjesničari tvrde kako se nakon pomilovanja od strane cara Aurelijana udala za rimskog političara s kojim je živjela u luksuznom domu.

Prevela i prilagodila Ana Marija Filipović Grčić 

 

Tagovi: borbe, borkinje, europa, patrijarhat, povijest, ratnice, ratovi, svijet, žene, ženska povijest

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM