Prozor u svijet

02.08.2014. 19:00:40 - Mike Diver

Prestanite s mizoginijom u glazbenoj industriji

Ovo nije samo tvoja igračka

Čovjek bi stvarno pomislio da danas više nije važno s kojom 'alatkom' netko je ili nije rođen – ako imaš osjećaj za glazbu, možeš biti jednako dobar/a kao bilo tko drugi – s penisom ili bez njega. Djevojci ili dečku – kako god se definirali – zapreke u puštanju glazbe, uživanju u njoj s drugim ljudima i stvaranju karijere u tom smjeru ne bi smjelo biti prepreka.

Svejedno, i dalje postoji komercijalna roba poput ove, koju potpisuje bend Attila and I Declare War, a koja zapravo sugerira da žene nisu dobrodošle.

Ove majice možda nisu najrecentniji proizvod izvođača, a danas se možda čak i kaju zbog njih, ali, zato je nedavna reklama sE Electornicsa inspirirala engleski bend Hookworms na strastvenu poruku koju je jedan od njihovih članova postavio na Facebook:

"Ovo je zbilja važno – tvrtke moraju biti prozvane zbog svog seksizma. U ovoj reklami slika žene bez glave prenosi poruku o ženi kao objektu u muškom svijetu po kojoj se može pisati i onda je koristiti kako bi prodali proizvod (mikrofon?!). Ja imam tu sreću da zarađujem za život baveći se glazbom i želim da se žene i djevojke mogu osjećati ugodno u ovoj industriji kojom trenutno dominiraju muškarci. Reklame poput ove pokazuju da je pred nama još uvijek dug put."

"Dug put." Kako deprimirajuće. Tvrtka sE suočila se s brojnim izrazima nezadovoljstva vezanih za reklamu za mikrofon, a onda je uslijedila i isprika koja je zvučala kao još jedna reklama. James Young, menadžer tvrtke, je izjavio: "Vjerovali smo da stvaranjem umjetničkog djela činimo nešto drugačije, nešto prekrasno što osnažuje žene i slavi ljepotu ženskog tijela."

'Umjetnost' na koju se Young referira vjerojatno se odnosi na računalno generiranu sliku od koje se sastoji reklama. Naime, ovo nije pravo žensko tijelo. Zamislite koliko bi seksistički tek bilo da jest. Ovo je 3D model, a ne obnaženo žensko tijelo s tetovažama iz Photoshopa. Srećom, uslijedile su kritike.

I ja sam na svoj Facebook postavio sliku da vidim slažu li se moji prijatelji s time da se uistinu radi o 'osnažujućoj' reklami. Ovo je komentar jedne osobe rođene bez penisa: "Ovo jednostavno iskorištavanje ženskog oblika i ideala ženske ljepote kako bi prodali mikrofon. Misle da su domišljati zato što su na reklamu stavili istetoviranu ženu kako bi privukli alternativne supkulture, ali zapravo je riječ o očitom iskorištavanju. Užasno me nerviraju ovakve stvari."

Ne mogu vjerovati da, nakon što su mnoge pjevačice i umjetnice poput Hannah Reid, Grimes, Lauren Mayberry i Janelle Monae javno govorile o svojim iskustvima sa seksizmom na radnom mjestu, još uvijek imamo ovako svježe primjere diskriminacije, i to u industriji u kojoj zaista, kao ni nigdje drugdje, ne postoji opravdan razlog za nju. U svom poznatom članku koji je objavljen prošle godine, Lauren Mayberry postavlja pitanje - "Je li usputno objektificiranje žena postalo toliko uobičajeno da svi jednostavno trebamo prijeći preko toga i priznati poraz? Nadam se da ne...".

Naravno, jedna je stvar tvrtka koja prodaje mikrofone, a sasvim su druga glazbenici koji promoviraju ideju da žene treba promatrati kao inferiorne, sekundarne i ništa više nego li ukrase za njihove glazbene proizvode. Primjerice:

U travanjskom izdanju magazina "Hunger", prpošni engleski glazbenik odradio je snimanje s renomiranim fotografom Rankinom. Koncept? Zaključite sami. Izgleda kao da je glavni motiv snimanja bio "sise, sise, da, sise... sise", ali zasigurno postoji neko i dublje značenje. Zasigurno.

U intervjuu za isti magazin Bugga su pitali je li snimanje bilo njegova ideja. "Da, slušao sam Jimija Hendrixa pa snimanje zapravo aludira na omot njegova albuma "Electric Ladyland". Dakle, osim što se Hendrixu uopće ni nije sviđao omot albuma "Electric Ladyland" i zapravo ga se sramio i smatrao degradirajućim, čini se da je Bugg propustio taj dio priče. Sve i da nije mogao kontrolirati tijek snimanja, kako je rečeno u nekim medijima, sigurno je mogao barem nešto reći. Gotovo da mi je žao takve isprane marionete. Ili ipak nije.

Što je najbolje, ovo snimanje me u potpunosti zaobišlo i tek se prije nekoliko tjedana pojavilo na mom radaru kada su ga podijelili kolege na društvenim mrežama, i ubrzo su mnogi novinari izražavali zgražanje nad njime.

Ali zašto sada to izvlačiti kada znamo da se Internet kreće takvom brzinom da slike koje su izazvale kolektivna zgražanja nakon nekoliko tjedna već postanu stara vijest? Najviše zato što sam nedavno pročitao ovaj članak i nakon njega mi je bilo muka. Pišući za Daily Dot, Samantha Allen spomenula je nedavni VidCon događaj, održan za one koji doprinose sadržaju na YouTubeu, bilo za zabavu ili zaradu. Spomenula je kako mnoge žene postave samo jedan video i nakon toga se nikada ne vrate jer su zgrožene i zaprepaštene komentarima koji stoje ispod njihovih uradaka.

To nije ništa novo. Pogledajte ovaj post koji je prije dvije godine napisala Anita Sarkessian za Feminist Frequency, a koji otkriva gnjusno zlostavljanje koje je pretrpjela jer se usudila biti djevojka koja ima mišljenje o videoigrama. "Treba je dobro izjebati." "Sve što ova kuja želi je videoigra o lezbijkama." "Vrati se u kuhinju, pičko." možete li zamisliti da vas netko naziva "pičkom" samo zato što obavljate svoj posao? Baš kao što Samantha Allen i pokazuje - ovakva kancerogena mržnja još uvijek je prisutna i ženama danas nije nimalo lako.

Mislio sam da glazbena industrija, zbog svoje duže povijesti i bogate kulture, bolje tretira žene nego industrija videoigara ili ona nastala na temelju slobodnog objavljivanja, poput YouTuba. U potpunosti samo pogriješio, naravno, a to potvrđuju i sE i Jake Bugg. Kada Lauren Mayberr čita komentare o sebi poput "Imam tvoju adresu i doći ću u tvoj kuću i analno te silovati i svidjet će ti se, glupačo LOL", kakav smireni, profesionalni komentar netko može na to dati?

Glazbenici stvaraju glazbu – nekime se sviđa, nekima ne, tako to funkcionira i tako je uvijek bilo. Svakom glazbeniku je prihvatljivo na Internetu pročitati da netko nije oduševljen njegovim posljednjim singlom, ali čitati da ti netko želi doći doma i silovati te?

sE Electroniscs svoju su reklamu nazvali umjetnošću, a sve što ona čini, baš kao i Buggovo snimanje, jest da poručuje da je sasvim uredu tretirati žene kao komade mesa nad kojima se može sliniti i maltretirati ih. Neki manijaci žele i svoj penis nabiti u njega, iako sumnjam da bi to napisali na Internetu. (Molim vas nemojte mi slati linkove koji će me uvjeriti u suprotno)

Seksizam u glazbenoj industriji ide mnogo dalje od jedne reklame i golih grudi. Što dublje ulazite u to područje, nalazite faktore koji su manje vidljivi publici. Mogao bih pisati o muškarcima na vodećim mjestima radiopostaja diljem svijeta, ili o tome kako tek manjina glazbenih časopisa ima žene za urednice. Trebao bi mi cijeli dan za to. Lily Allen govori mnogo gluposti, najčešće zato da bi pridobila pažnju, ali kada se žali na manjak žena na vodećim pozicijama u izdavačkim kućama, tada ima u potpunosti pravo: na mnoge stavove koje izražavaju oni što rade na dnu piramide mogu utjecati odluke koje donese oni što rade na vrhu.

Siguran sam da će udio žena i muškaraca na vrhu glazbene industrije u budućnosti biti ravnopravan – mora biti, jer smo u suprotnom iznevjerili industriju koja se temelji na upravo napretku i uzbuđenju koje nalazi u novim otkrićima. U međuvremenu svi – odnosno glazbenici, promotori, novinari, menadžeri, fanovi i simpatizeri – možemo imati korist prokazivanja potpuno nepotrebnih seksističkih sranja koja oko sebe vidimo. Nemojmo brkati umjetnost s iskorištavanjem i kreativnost s mizoginijom. Bunite se protiv takvih sranja. U zadnjih 10 godina vidio sam fantastične žene u glazbenoj industriji, PR-u i novinarstvu, menadžmentu. Zašto bi itko stao na put bistrima i sposobnima samo na temelju njihova roda?

 

Prevela i prilagodila Sara Sharifi

 

 

Tagovi: glazba, internet, mizoginija, seksizam, umjetnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM