Prozor u svijet

08.06.2014. 16:37:21 - Ivana Perić

NIZAR QABBANI:

Sirijski pjesnik ljubavi i feminizma

Nizar Qabbani bio je sirijski pjesnik, jedna od najvećih zvijezda arapke poezije 20. stoljeća, poznat po jednostavnim stihovima nabijenima ljubavlju, erotikom, romantikom, ali i feminizmom, opresijom i preispitivanjem religije. Njegove najveće dvije muze bile su žene i Damask. U pismu koje je napisao u bolničkom  krevetu u Londonu, izraživši želju da bude, nakon godina lutanja i bijelog svijeta, pokopan u Damasku, napisao je kako je taj grad "utroba koja ga je naučila što je poezija, što je kreativnost, i diktirala mu abecedu jasmina". Qabbani je umro prije petnaest godina, mnogo se toga promijenilo u njegovom Damasku i Siriji, ali i diljem arapskog svijeta koji ga je štovao i veličao. Iako godine prolaze, njegov lik i dalje ostaje revolucionarna pojava o kojoj se treba pričati, pisati, koju treba držati živom.

Qabbani je u svojih sedamdeset i pet godina života pisao mnogo, objavljene su brojne njegove zbirke poezije, ali i kratke priče i eseji. Prva koja je mene upoznala s njegovim stihovima bila je Sto ljubavnih pisama (مئة رسالة حب). Zbirka je to nježnih oda ljubavi, strastvenog obožavanja žene i ženskog tijela, štovanja senzualnosti pokreta, ali i intelekta i dobrote. Nizar, između ostalog, piše (moj slobodni prijevod): Još uvijek me pitaš o datumu mog rođenja/ Pa zapiši što ti je nepoznato/ Dan kada si objavila svoju ljubav/ Dan je kada sam se rodio.

Teško je nama, odraslima i odgajanima u zapadnom svijetu, doživjeti koliki je utjecaj 60ih i 70ih u arapskom svijetu imala takva poezija, direktna, puna erotike, ovisnosti o ženi, poezija koja ne poštuje tabue, impulzivna, otvorena. Životna, u potpunosti, bez ustručavanja. Za početak, potrebno je razumijeti kako je odnos prema poeziji u arapskom svijetu drugačiji od onoga kakav imaju Europljani. U arapskom je svijetu poezija od davnina štovana, živjela je na ulicama, recitirana u selima, i narod je poznavao svoje pjesnike, njihova djela. Pjesnici su, naročito u 20. stoljeću, stoljeću ratova, previranja, invazija, bili zvijezde, bili glasnogovornici arapskog svijeta, obraćali su se na skupovima, recitirali pjesme po selima i gradovima. Tako je irački pjesnik Mozaffar al- Nawwab, poznat po kvaliteti i kvantiteti svojih djela, većinu svoje poezije recitirao uživo i prezentirao na okupljanjima pjesnika, pa zapravo postoji jako malo njegovih tiskanih djela, a to su uglavnom ona koja su snimana na nastupima i kasnije zapisana. Tu spada i njegova najpoznatija poema, Jisr al- Mabahij al- Qadima, u kojoj al – Nawwab govori o masakru Palestinaca u izbjegličkom kampu u Tal al–Zaataru. Transkripti te pjesme obilježeni su sa "aplauz" i "veliki aplauz publike" opaskama između strofa. Dakle, kada nam je jasno koliko je poezija više od često joj dane etikete "lijepe umjetnosti", i kako je ona u arapskom svijetu bila izraz borbe, pričala priču naroda, možemo pokušati razumijeti utjecaj koji je Qabbani ostvario kada se pojavio sa svojim stihovima. Qabanni je, kao i većina pjesnika toga vremena, bio arapski nacionalist, pisao je o važnosti Damaska, o tužnom Beirutu, o ujedinjenju, o patnjama palestinskog naroda. Ali, najveći dio njegove poezije, za razliku od većine drugih pjesnika, bavio se ljubavlju i – feminizmom.

To je bila revolucija. Jedna od njegovih pjesama tako je bila: Ja sam žena/ Ja sam žena/ Dan kada sam došla na ovaj svijet/ Gledala sam u oči svoje pogubljenje/ A nisam vidjela ni vrata svoje sudnice/ Ni lica svojih sudaca. Kada je Qabbaniju bilo petanest godina, njegova sestra (kojoj je tada bilo dvadest i pet) počinila je samoubojstvo zato što se nije htjela udati za muškarca kojeg nije voljela. Taj događaj zauvijek je obilježio Qabbanija i njegova je misija postala pisati o položaju žena u sirijskom društvu, i širem arapskom svijetu. Njegova je poezija bila iznenađujuća, ali još veće iznenađenje brojnim će zapadnjacima biti činjenica da je Nizar vrlo brzo postao zvijezda. Njegove pjesme, i sadržajem i formom drugačije, postale su vrlo brzo popularne, a hvalospjevi su stizali sa svih strana. Taha Muhammad Ali, veliki palestinski pjesnik i Qabbanijev suvremenik (tek osam godina mlađi od Qabbanija), svoje je prvo dijete nazvao Nizar, upravo po Nizaru Qabbaniju, čije je stihove iščitavao u svojoj suvenirnici u Nazaretu. Dakle, sve se to događalo za Qabbanijeva života, što dodatno svjedoči koliko je velik utjecaj njegova pisanja bio. Majstor ljubavnog stiha, progresivni um, glas koji je pokrivao sve – od položaja žena, radničke klase, arapskog nacionalizma, do – poljubaca, zagrljaja, ljubavi. Njegova poezija bila je politička, bila je izraz borbe (arapskog) naroda, borbe žena za ravnopravnost u (arapskom) društvu, ali i univerzalna – poezija ljubavi i boli, poezija društvene pravde.

Njegov je jezik bio jednostavan, i iako je bio obrazovan i mogao je koristiti velike metafore, mogao je biti bog metafizike, Qabbani je birao jednostavnost, htio je tako doprijeti do naroda, do svih, ne samo elita, ne samo educiranih. Znao je da je to bitnije. Koristio se onime što je blisko svakome srcu i to ga je približilo milijunima koji ga nikada neće zaboraviti. Njegovom pogrebu, trosatnoj ceremoniji,  prisustvovalo je više od deset tisuća ljudi, i iako tradicionalno žene ne prisustvuju takvim velikim okupljanjima, na Qabbanijevem su pogrebu prisustvovale u velikom broju. Novine Ash-Sharq Al-Awsat tada su pisale kako su brojne žene dirnute Qabannijevim stihovima došle odati počast pjesniku. Bio je to pogreb kakav arapski svijet pamti rijetko, sličan onome egipatske pjevačice i jedne od najslavnijih pjevačica 20. Stoljeća, Om Kalthoum, i egipatskog predsjednika i predvodnika arapskog nacionalizma, Gamala Abdela Nasera.

Revolucije dolaze i prolaze, Qabbanijeva ostaje zapisana. Bio je to čovjek, složit će se brojni Arapi i Arapkinje, politički utjecajniji i učinkovitiji od bilo koje arapske političke stranke. 

Tagovi: feminizam, književnost, kultura, nizar qabbani, ojesnik, sirija

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM