Bio je ponedjeljak, kasno uvečer. Unatoč tome što sam znala da se sljedeće jutro moram ranije probuditi, svejedno sam se zadubila u Twitterov #YesAllWomen i iščitavala priču za pričom o nasilju i agresiji s kojima se žene susreću u svakodnevnom životu. Ubrzo je svanulo jutro, a ja sam još uvijek bila budna, još uvijek za računalom.
Ništa me od podijeljenog sadržaja nije bilo iznenadilo. I ja sam žena te bih, kao i većina, dok sama hodam noću i strahujem, svoje ključeve pretvorila u potencijalno oružje. Sve dok se ispred mene usred bijela dana nije zaustavio auto pun muškaraca koji su mi, spuštajući prozore, izrekli grozne i ponižavajuće komentare.
Učestalost takvih priča me rastužuje. Strašno je da smo sve na nekoj razini doživjele ovakvo iskustvo. Ne volim to što sam sretna jer nisam iskusila nešto gore. Mrzim što postoje žene koje su iskusile gore stvari jer nisu rođene kao bjelkinje, cisgender, ili kao dio srednje klase gdje djevojčice, kao i dječaci, imaju pravo na edukaciju.
To su stvari koje me i na dnevnoj bazi ispunjuju bijesom. Ipak, takve stvari nisu jedne od onih koje (barem ne eksplicitno) čine da se tresem od ljutnje dok konačno gasim računalo i pokušavam zaspati. Ono što me toliko razljutilo su bili muškarci koji su odlučili sudjelovati u #YesAllWomen razgovoru i demantirati ga.
‘#NotAllMen’
“To je mizandrija!’
“Umuknite, drolje!”
***
Ne vjeruju nam. Postoji stotine tisuća žena iz cijeloga svijeta koje mogu posvjedočiti iskustvima iz prve ruke, isto kao što postoje muškarci – naizgled razumni i inteligentni ljudi – koji još uvijek odbijaju priznati da možda, samo možda, žene imaju veliki razlog da se boje. Klinac od 22 godine podupire istu retoriku mržnje prema ženama, kojom sam ja svakodnevno zasipana u svojim pretincima pristigle pošte. Tim više, on ide na snimanje divljačkih scena, s izraženom namjerom da kazni žene jer mu nisu pridale zasluženu seksualnu pozornost za koju smatra da mu pripada kao muškarcu. A nas se još uvijek upozorava da nemamo pravo biti uplašene jer (#NotAllMen) nisu svi muškarci takvi.
Kao što je Michelle Dean napisala jučer u Gawkeru:
…Ljudi koji žive s rizikom, nauče pretpostavljati najgore. Možeš postati ogorčena kad živiš životom u kojem se pripremaš za trenutak kada bi muškarac mogao puknuti i pokušati te ubiti. Ogorčenost ne samo muškarcima, iako je i ogorčenost njima stanovita, već i činjenicom da se spominjanje takvog rizika od napada okarektirizira pretjeranim pojednostavljivanjem ponašanja muškaraca. Kao da teže čitaš ljudsku prirodu i nasilje od razumnijih bića koji se ne moraju nositi s takvim ponašanjem i, stoga, smatraju da umišljaš. Čak i onda kad imaš video uradak na Youtubeu koji dokazuje da ne umišljaš niti izmišljaš.
Na fakultetu sam imala cimera koji me konstantno gnjavio jer sam plaćala taksi od restorana ili posla kad god bih se zadržala ondje do kasnijih sati. Udaljenost od posla do naše kuće nije bila velika (možda 20 minuta hodanja), ali bilo je slabo osvijetljeno te je vodilo preko željezničke pruge i bivših skladišta. Iskreno, ne bi trebalo biti bitno niti da je šetnja trajala 5 minuta kroz najprometniju dionicu u gradu – plaćala sam taksi vlastitim novcem i to je bila moja osobna stvar, ali je iz nekog razloga ljutilo mog inače dobrog cimera. Nazivao bi me lijenom. Za njega je to također značilo da sam kukavica i slabić. U više navrata bismo završili razgovor derući se jedno na drugo i ja bih se osjećala glupavo i poniženo.
U vrijeme našeg zajedničkog života, ubijena je djevojka s našeg sveučilišta. Ubio ju je stranac koji je provalio u njezin stan na kampusu. Muškarca koji ju je ubio nisu nikada uhvatili, a moj cimer nikako nije mogao shvatiti zašto sam poludjela kada sam se jedne večeri vratila kući i pronašla vrata našeg stana otključana, zašto bih se blago unervozila kad bih morala ostati u stanu, sama i ranjiva.
Ova priča se dogodila prije mnogo godina, no kada smo se nedavno našli na večeri, opet smo započeli razgovor o tome.
“Moram ti se ispričati zbog nečega, Mads”, rekao je, ulijevajući vino u čašu. “Znam da sam ti prije znao otežavati situaciju zbog činjenice da ne želiš hodati sama noću, ali prije nekoliko tjedana sam vidio kako netko napada djevojku. Bilo je strašno.”
Moj prijatelj zaista nije samo stajao i promatrao napad. Dao je sve od sebe da pomogne djevojci, ali ja sam svejedno završila razgovor s gorkim okusom u ustima. Pokušala sam mu toliko puta objasniti zastrašujuću stvarnost dok bi on, kao i svi ostali na Twitteru, odbijali vjerovati. On je morao vlastitim očima vidjeti nekoga da prolazi traumatično iskustvo, prije nego je potvrdio ono što sve žene same po sebi već znaju. Umorna sam od toga da su iskustva žena etiketirana kao prenapuhana i pretjerana, sve dok ne dođe jedan muškarac i potvrdi da su točne.
Ponašanje i stav mog cimera je pravilo, a ne iznimka. On je možda taj nesretni prijatelj muškog spola kojeg sam odabrala za primjer, ali svakako nije jedini primjer.
Na neki način razumijem da je lako poreći ono što nam se ne događa direktno. Privilegije mogu zasljepljivati. Za nekoga tko je poprilično privilegiran u svojim pravima – to nije opravdanje. Zatvaranje očiju pred naizgled očitim patnjama drugih ljudi ne bi te trebalo zaštiti od ljutnje drugih, već te učiniti njihovom metom.
A ja, ja sam još uvijek ljuta, još uvijek bijesna. Bijesna sam što za odrastanja nisam smjela raditi stvari poput mog brata jer to ne bilo sigurno za mene. Bijesna sam što su mi roditelji odmalena ukorijenili stav da nikada ne smijem nositi visoke pete kako bih bila spremna trčati kada bi to bilo potrebno. Bijesna sam što mi je hodanje samoj noću više čin pobune, a ne jednostavan oblik prometa. Bijesna sam na sebe što brinem da će sudjelovanje u #YesAllWomen naškoditi mom Twitter profilu, da ću time izgubiti sljedbenike ili da će me momci koje pokušavam impresionirati jednostavno isključiti. Bijesna sam na žene koje se boje reći frajeru u baru ‘odjebi’ jer bi mogle dobiti šakom u lice. Bijesna sam na muškarce koji ulaze u rasprave komentarima kako oni nikad ne jebu jer su uvijek dragi prema ženama.
Bijesna sam na komentatora koji je pročitao članak o djevojci ubijenoj nakon što je njegovom kolegi odbila poziv na maturalnu večer. Komentator je potom ispisao 18 odlomaka o tome kako ne vjeruje u kulturu silovanja jer joj nikada nije svjedočio. Bijesna sam što djevojke dobiju metak u glavu ili su otete jer su se jednostavno odvažile krenuti u školu. Bijesna sam na svoj idiotski i sramotan impuls da kažem #NotAllWhiteFeminists kada žene različitih rasa raspravljaju o maltretiranju i otkazima od strane bjelačke zajednice. Bijesna sam na broj savjeta koje na dnevnoj razini dobivamo zbog pogrešno vođenih pretraga o seksualnim napadima. Bijesna sam zbog seksualnih napada. Bijesna sam na ljude koji će mi neminovno reći da se smirim nakon što pročitaju ovaj članak.
A najviše sam ljuta što ću s vremenom slegnuti ramenima na sve to, jer smijati se svemu ovome je puno lakše nego promijeniti išta. Bijesna sam jer ne znam što drugo učiniti.
Prevela i prilagodila Ivana Malarić
