Godine 1914. u Oslo su dovedeni afrički muškarci, žene i djeca s jednim razlogom – kako bi ih se pet mjeseci moglo promatrati u “selu” slamnatih koliba.
Kada su umjetnici Mohamed Ali Fadlabi i Lars Cuzner prvi puta čuli za povijesni norveški “ljudski zoološki vrt” malo je reći da su bili iznenađeni. No, ono što je još više iznenadilo Fadlabija ( Sudanac ) i Cuznera ( Kanađanin i Šveđanin ) jest činjenica kako je taj dio povijesti potpuno izbrisan iz kolektivne svijesti stanovništva. Zato su odlučili ponovno napraviti selo i oživjeti već prašnjave slike iz foto albuma i to u istom parku, od 15. svibnja do 31. kolovoza.
Originalno “Kongo selo” (unatoč tome što ga je naselilo stanovništvo Senegala) u to vrijeme nije bilo nimalo neuobičajeno. Eksponiranje egzotičnog ljudskog tijela plaćenog da radi egzotične stvari u egzotičnoj odjeći u to je vrijeme bilo sastavni dio svih većih izložbi diljem Europe i Sjeverne Amerike.
Svjetski sajam u St. Louisu 1904. godine je primjerice uključivao prezentiranje nekoliko “primitivnih” ljudi, uključujući Igorote (s Filipina) i “eskimsko selo” sa psima za vuču saonica i igluima. Još i danas na Tajlandu postoji određeni broj takvih sela koji prikazuju žene “izduženih vratova” plemena Padaung.
“No, ono što se nastavilo događati jest to da smo upoznavali ljude koji su čuli da u drugim zemljama postoji fenomen “ljudskih zooloških vrtova”, ali su bili poprilično sigurni da se to nije nikada događalo u Norveškoj”. Zato što je Norveška zemlja Nobelove nagrade za mir, visoko pozicionirana na ljestvicama “jednakosti”, dom mnogobrojnih imigranata i trebala bi biti drugačija, prepričava Cuzner.
Nitko ne kaže da je Norveška zemlja bez netrpeljivosti. Ne trebate pogledati puno dalje od masakra koje je 2011. godine počinio desničarski ekstremist Anders Breivik. Samo u ožujku ove godine policija je morala intervenirati kada je jedan od preživjelih tog napada, pjevač Mo, postao žrtva online rasnog zlostavljanja tijekom natjecanja za Euroviziju. Prošlog tjedna u UN-u Saudijska Arabija napala je Norvešku zbog zaštite ljudskih prava, rekavši da zemlja ne čini dovoljno kako bi zaštitila svoje vjerske manjine.
No, stavimo li to sve na stranu, kažu Cuzner i Fadlabi, to je zemlja koja uživa u “slici Norveške kao zemlje dobrote” po principu “nismo li mi veličanstveni u svojoj jednakosti ispred ostalih” i takvom stavu koji je možda jedinstven za države Skandinavije. To je mišljenje široko rasprostranjeno pogotovo ove godine kada Norveška slavi dvjestotu godišnjicu donošenja svojega Ustava.
Umjetnička “rekonstrukcija”, mogla je (i jest) navesti mnoge da pretpostave kako će ovo biti crno-bijela fotokopija izvorne scene.
S tim na umu, Rune Berglund Steen u suradnji s norveškim Centrom protiv rasizma inicijalno je opisao projekt kao “degradirajući,” govoreći kako će učiniti norvešku djecu afričkog podrijetla “ranjivom na maltretiranje i uznemiravanje.”
U kasnijoj izjavi, nakon što je saznao da će sudionici zapravo biti “mješovita skupina statista” (iako Fadlabi i Cuzner ne otkrivaju previše pojedinosti), Steen tvrdi kako bi izložba ipak “mogla biti pozitivna.” Ipak, ako se uzme u obzir ono što on vidi kao umjetničku neodlučnost, rizik je, dodaje, u tome što “2014. neće stajati kao uvjerljiv odgovor na 1914., nego kao vrlo zbunjujući odjek.”
Za Fadlabija, Steenov izvorni odgovor je savršena ilustracija fundamentalno patronizirajućeg stava koji upravo i čini projekt toliko relevantnim. Na početku projekta, kaže, mnogi dobronamjerni ljudi pokušali su ga upozoriti: “Afrički momak, daleko je od ideje, jer je po svoj prilici Lars trebao biti rasist, ja sam trebao biti glup, a on bi me morao iskorištavati.”
To je isto razmišljanje, Fadlabi kaže kako su se ljudi zabrinuli kada su vjerovali kako će svi “statisti” biti Afrikanci. “Kao, zašto ne vjerovati Afrikancima da se odluče biti dio ove izložbe?… To je ta superiornost, skrbništvo, to je jednostavno strašno.”
No, osim komplicirane rasne politike, kritike na izložbu mogu biti rezultat neumjerene direktnosti organizatora koji se nazivaju “kvazi-nacionalni terapeuti.”
Nemoguće je sa sigurnošću reći sve dok se izložba ne otvori, ali manje je vjerojatna, za ovaj novi “ljudski zoo”, mogućnost promijene mišljenja, nego li je od strane bezbrižne video kampanje iz 2012. godine.
Sjećate se Radi-AID? Briljantne parodije o porno siromaštvu u kojem se Afrikanci ujedine i organiziraju kampanju za slanje radijatora smrznutim Norvežanima. Kampanja je bila efikasna jer je na duhovit način istaknula apsurdnost odnosa Norvežana prema Afrikancima.
Prevela i prilagodila: Mirna Šimunović
