Prozor u svijet

06.05.2014. 12:00:06 - Aldina Lipovac – Jandrić, AbrašMEDIA (Centar za anarhističke studije / Libela)

upoznajte Louise Michel

'Prenijeti autoritet na samo jednu osobu predstavlja zločin'

Louise Michel

Louise Michel (Foto: Wikipedia)

Louise Michel, koja je bila aktivna za vrijeme Pariške komune iz 1871. godine, slovi za junakinju francuske ljevice. Tijekom Francusko-pruskog rata iz 1870. i pruske opsade Pariza, ona je bila vodeća članica revolucionarnih grupa koje su kontrolirale Monmartr, četvrt koju je stoljećima naseljavala nezadovoljna sirotinja. Kasnije je nazvana 'bakom francuskog anarhizma'. Prijenosom kratkog teksta s AbrašMEDIA i ulomkom sa stranice Centra za anarhističke studije nastojat ćemo vas upoznati s ovom iznimnom revolucionarkom.

Za vrijeme Komune i njezine herojske borbe, stotine žena borile su se u redovima Narodne garde, gradile barikade, brinule za ranjenike i žrtvovale svoje živote. Jedna od najistaknutijih junakinja Komune bila je čuvena Crvena djevica Montmartrea – Louis Michel. Iznimno obrazovana, dugo vremena radila je kao učiteljica među seljačkom djecom istovremeno pišući poeziju i aktivno sudjelujući u radničko-revolucionarnom pokretu toga vremena. Golemu energiju i žar ulagala je u borbu za emancipaciju žena, pa je tako ostala zapisana njezina izjava da 'u tom prokletom društvu posvuda nailazimo na patnje ljudi, ali ničije se patnje ne mogu usporediti s patnjama žena! Mi žene hoćemo znanja i slobode, a u velikom času odlučne bitke borit ćemo se rame uz rame s vama i zajedno ćemo izvojevati sva ljudska prava', piše Centar za anarhističke studije.

Za Komune s ostalim ženama Pariza sudjelovala je u osnivanju bolnica, zanatskih radionica, jeftine prehrane u pučkim kuhinjama i puškaranju na barikadama. Sudjelovala je u neuspjelom napadu na Versailles početkom travnja kao običan gardist; borila se za pravo prostitutki da sudjeluju u revoluciji od kojih su mnoge poginule na barikadama Pariza. Uhićena je nakon pada Komune, mučena u Satoryu i osuđena na zatočenje u progonstvu. Na suđenju se nije htjela odreći svojih načela, što se jasno vidi i po ovoj njezinoj zapisanoj izjavi: "Neću se braniti i ne želim da me brane. Ja cijelim svojim bićem pripadam socijalnoj revoluciji i preuzimam punu odgovornost za sve svoje postupke".

Prognana je u Novu Kaledoniju gdje je odlučno odbila  da je se tretira drugačije od muškaraca te je trpjela sva najteža fizička poniženja i najgrublje fizičke kazne. Tijekom zatočenja Louise se pod utjecajem Jeana Graves i Eliséa Reclusa  približila anarhizmu kojem je ostala vjerna do kraja svojega života. Nakon opće amnestije za komunare, vraća se u Francusku 1881. gdje je do kraja života agitirala za svrgavanje kapitalizma i govorila o herojstvu žena u danima Pariške komune. Louise Michele umrla je 10. siječnja 1905. godine u bijednoj sobici marsejske gostionice.

'Spontani narodni ustanak protiv nepravde i izrabljivanja'

"Dok je Karl Marks sjedio po Britanskom muzeju i pisao traktate, Michel je stajala oči u oči s trupama Francuske vlade po pariškim barikadama. Dok su njezini suvremenici tek puštali prve korake u kritici kolonijalizma, ona je kao osuđenica u Novoj Kaledoniji sudjelovala u ustanku Kanaka iz 1978. Oslobođena amnestijom 1880. godine iz izgnanstva na drugom kraju svijeta, ona se vraća u Francusku i to za govornicu te, izuzmemo li povremene boravke u zatvoru, nastavlja s revolucionarnim propovijedima – sve do svoje smrti, 1905. godine", pojašnjeno je u knjizi Crvena djevica – memoari Louise Michel.
 
U proljeće 1883. godine, nakon demonstracija ispred Palate invalida, povela je masu ulicama Pariza pod crnom zastavom anarhizma, o čemu govori u iskazu sa suđenja koje je uslijedilo nakon njezina uhićenja zbog 'sudjelovanja u neredima i poticanja na pljačkanje pekara'. Osuđena je na šest godina zatvora. Pomilovana tri godine kasnije te je odlučno nastavila pisati i govoriti za govornicama širom Europe.
 
Louise Michel je bila u potpunosti dosljedna u svom pogledu na vlasništvo, izrabljivanje, viziji o osobnom dobru u ljudima. Hvalila je socijalnu revoluciju, njen oblik i prirodu, govoreći: "Bit će to spontani narodni ustanak protiv nepravde i izrabljivanja".

Iskaz Louise Michel sa suđenja iz 1883.
 
"Ono što nam se ovdje priređuje zove se politički proces. Na meti nismo mi, već anarhisti i anarhistkinje koje predstavljamo. Zato odbijam ponudu magistrata Balandroa da me brani, a također i ponudu našeg prijatelja Lagera, koji je ne tako davno rado preuzeo na sebe obranu naših drugova i drugarica u Lionu.
 
Gospodin pravobranitelj se poziva na Zakon iz 1871. Nemam namjeru ispitivati nije li možda taj zakon djelo pobjednika, napisan protiv onih koje su mrvili kao što mlinski točak mrvi žito. Sedamdeset i prva je bilo doba kada su pripadnike i pripadnice Narodne garde lovili po ravnicama, kada nas je Galife ganjao po katakombama, kada su sa obje strane pariških ulica ležale hrpe leševa.
 
Ono što vas čudi, što vas užasava, jeste to što se jedna žena usudila braniti. Narod nije navikao vidjeti ženu koja se usuđuje misliti. Ljudi bi radije, kako reče Prudon, ženu vidjeli ili kao domaćicu ili kao kurtizanu.
 
Nosili smo crnu zastavu zato što smo računali da će demonstracije biti potpuno mirne, a crna zastava je zastava štrajka i zastava onih što gladuju. Jesmo li mogli/e nositi neku drugu zastavu? Crvena zastava je prikucana za groblja, pa bi bio red da je uzimamo jedino onda kada je možemo i obraniti. Ali, to nije bilo moguće. Rekla sam već i ponovit ću: bili su to u suštini mirni protesti.
 
Otišla sam na demonstracije. Morala sam. Zašto sam uhićena?
 
Prošla sam Europom govoreći kako ne priznajem nikakve granice, govoreći da svi ljudi imaju pravo na naslijeđe čovječanstva. To naslijeđe neće pripasti nama, jer mi smo navikli živjeti u ropstvu. Pripast će onim budućim generacijama koje će imati slobodu i koje će znati kako u njoj uživati.
 
Kada nas optužuju da smo neprijatelji Republike, imamo samo jedan odgovor - podigli smo je na 35.000 naših leševa. Tako smo mi branili Republiku.

'Vidim zoru slobode i jednakosti'
 
Govorite o disciplini, o vojnicima koji su pucali na svoje oficire. Vjerujete li, gospodine pravobranitelju, da vojska kod Sedana, da je kojim slučajem pucala na svoje vođe, ne bi pravilno postupila? Da su to učinili, ne bismo danas imali sedansku štroku.
 
Gospodin prvobranitelj je naširoko govorio o vojnicima. Na sva usta je pričao o onima što su nosili anarhističke manifeste svojim nadređenima. Koliko je oficira, koliko generala prijavilo mito iz Chantilyja i Bonapartine proglase? Ne sudim (vojvodi) Orleanu i Bonaparteu; mi sudimo njihovim idejama. Bonaparte je oslobođen optužbi, a nas vucaraju po sudovima. Opraštam onima koji čine zločin, ali ne opraštam zločin. Nismo li jednostavno u vlasti zakona po kojem se samo sila računa? Mi ga želimo zamijenii idejom i računati ono što je ispravno. U tome je naš zločin.
 
Nakon sudova, nakon dvadesetogodišnje robije na koju nas možete poslati – čak i nakon doživotne robije – vidim zoru slobode i jednakosti.

'Kako možete biti spokojni dok proletarijat gladuje?'
 
Svjesni onoga što se oko vas zbiva, i vama je sve više dojadilo i užasava vas. Kako možete biti spokojni kada vidite da proletarijat stalno gladuje, dok se drugi prejedaju?
 
Znali smo da od demonstracija kod Palate invalida neće biti ništa, ali svejedno je bilo neophodno pojaviti se tamo. U aktualnom povijesnom trenutku stojimo jako loše. Vladajući režim ne nazivamo Republikom. Republika je oblik vladavine koji bilježi napredak, gdje postoji pravda, gdje za sve ima kruha. Po čemu se vaša Republika razlikuje od carstva? Čemu ovaj razgovor o slobodi pred sudovima kada nas na kraju čeka pet godina zatvora?
 
Ne želim da se radnički vapaj zaboravi. Sa mnom ćete učiniti kako vam je volja, ali ne radi se ovde samo o meni. Radi se o nečemu što se tiče većine Francuske i svijeta, jer ljudi postaju sve veći anarhisti i anarhistkinje. Narodu je muka kada vidi da se vlast zloupotrebljava kao što je to bio slučaj pod Bonaparteom. Narod je već izveo puno revolucija. Sedan nas je oslobodio Bonapartea, a narod se ponovno pobunio 18. ožujka.
 
Nema sumnje da ćete se tek nagledati revolucija, i zato mi čvrsto marširamo u budućnost.
 
Kada nijedan čovjek više ne bude imao autoritet, nastupit će svjetlo, istina i pravda. Prenijeti autoritet na samo jednu osobu predstavlja zločin. Naša je želja da svi i sve imaju autoritet. Gospodin prvobranitelj me je optužio da želim postati vođa. I suviše sam ponosna za tako nešto, jer biti vođa znači srozati se, a ja se jednostavno ne umijem tako srozati.
 
Ovdje smo jako daleko od pekarnice gospodina Morisea, pa mi je teško vratiti se na te pojedinosti. Moramo li raspravljati o mrvicama koje su dijeljene djeci? Nije nama bio potreban kruh: mi smo tražili posao. Odakle vam samo ideja da se razumni ljudi bakću tričarijama kao što je par štruca kruha? Jeste, neka dječurlija su skupljala mrvice, ali teško mi je raspravljati o takvim banalnostima. Više bih voljela da se vratimo na ozbiljne ideje. Mladi bi trebali raditi umjesto da 'vise' po kafanama, da se nauče boriti ne bi li ublažili nedaće nesretnika i budućnost dočekali spremni.
 
Ljudi priznaju domovinu samo da bi od nje načinili predvorje rata. Ljudi priznaju granice samo da bi od njih načinili predmet spletki. Mi domovine i granice shvaćamo u mnogo širem smislu. U tome je naš zločin.
 
Proživljavamo teške dane. Svatko i svaka pokušava pronaći svoj put, no mi u svakom slučaju kažemo da ćemo, što god da se dogodi, uz slobodu i pravdu biti sretni/e".

Tagovi: aktivizam, anarhistkinja, anarhizam, borba, emancipacija, feministkinja, feminizam, francuska, louise michel, pariška komuna, proleterijat, republika, revolucija

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM