Prozor u svijet

19.03.2014. 08:58:57 - Lily Kendall (thefword.org.uk)

Cyber romansa

Ona: o njemu, a ne o njoj

Početkom ožujka cyber-romansa Ona (Her, 2013.), s redateljem/producentom/scenaristom Spikeom Jonzeom na kormilu, osvojila je Oscara za najbolji originalni scenarij. Glavni lik Theodore Twombly (Joaquin Phoenix) zaposlen je u kompaniji beautiful-handwritten-letters.com i čitave dane provodi pišući tuđa pisma. Ironija je, dakako, u tome što je sam Twombly vrlo nesretan i oklijeva potpisati papire za razvod braka. Kao što se dade zaključiti već iz opisa posla glavnog lika, radnja filma smještena je u budućnost, u svijet u kojem emocije u sve većoj mjeri postaju artificijelne. Theodore se polako počinje otvarati i uživati u životu tek nakon što kupi napredan operativni sustav zvan Samantha (glas Scarlett Johansson). Film prati razvoj njihove romanse usporedo s kojom se razvija i Samanthina 'osobnost', što pak dovodi do neočekivanih komplikacija.

Jonzeu, kojemu je ovo prvi uradak nakon gorko-slatkog filma U kraljevstvu divljih stvorenja (Where the Wild Things Are, 2009.) (pravit ću se da se nije pojavio kao scenarist i producent na Jackassovom Lošem djedici (Jackass Presents: Bad Grandpa, 2013.)!!!), otkačene a opet emotivne priče nisu strane. O njegovoj sposobnosti miješanja crne komedije i nadrealne tragedije u složene psihoanalitičke ljubavne priče svjedoči već i njegov filmski debi Biti John Malkovich (Being John Malkovich, 1999.). Ona u mnogome obrađuje slične teme: usamljenost, manjak povezanosti s drugima, uzbuđenje koje izaziva boravak u tuđem umu, tijelo kao svojevrstan kanal za emocije, tjelesna i emocionalna žudnja, itd.

U sigurnim rukama Hoytea van Hoyteme (Boksač (The Fighter, 2010.), Dečko, dama, kralj, špijun (Tinker Tailor Soldier Spy, 2011.) i nadolazeći Interstellar, film izgleda predivno, smješten u svjetleći grad budućnosti koji izgleda kao spoj Šangaja i Los Angelesa. Hoytema je više puta govorio o vlastitim nastojanjima da romantičnu potku u filmu dodatno naglasi mekanim teksturama, prigušenim svjetlom i mnoštvom neobičnih leća kako bi dobio spoj futurističkog i nostalgičnog. No problem je u tome što fotografija u ovom slučaju nastoji odraziti toplinu i intimnost među likovima koja zapravo uopće ne postoji.

Činjenica da Samantha ne postoji izvan ili mimo Theodoreova lika naglašena je činjenicom da je (već zbog same njene prirode) prikazana jedino kroz interakciju s Theodoreom. Ona nikada ne može biti autonomno biće i na filmu se pojavljuje jedino u društvu s njim. Ne doznajemo ništa o njoj izvan konteksta njihove veze (uz izuzetak nekoliko maglovitih referenci na druge operativne sustave – njene 'prijatelje'). Rezultat je neobično mlak film kojem nedostaje prave strasti. Zamislite da gledate nekoga kako dva sata razgovara na telefon; a sad zamislite koliko je samo teško stvoriti pravu napetost i dramu na filmu.

Manjak napetosti osobito dolazi do izražaja u nekolicini prilika u kojima Theodore dolazi u kontakt s drugim likovima. Filmu nedostaju podzapleti, možda zato što interakcija među ljudskim likovima samo podcrtava manjak interakcije u glavnoj narativnoj liniji (dakle, između čovjeka i operativnog sustava). Kad se Theodore sastane s bivšom suprugom Catherine (Rooney Mara) kako bi potpisali papire za razvod, nakratko dobijemo uvid u kaotičan i zanimljiv svijet njihove veze. Njihova osvježavajuće ljudska veza baca dodatno svjetlo na jednostranost velikog djela filma. Isto vrijedi i za vezu između Theodorea i njegovih susjeda Amy (Amy Adams) i Charlesa (Matt Letscher). Njihove nesuglasice opipljive su i realistične, nešto s čime se možemo poistovjetiti. 

Možda je baš u tome stvar. Možda film ne bismo trebali razumjeti kao priču o dvoje ljudi koji se bore za svoju vezu, već kao priču o jednom čovjeku koji pokušava uspostaviti kontakt s ostatkom svijeta, povlačeći se pri tom u samoga sebe i u svoje računalo. U tom slučaju samo 'postojanje' Samanthe postaje upitno.

Samanthin manjak djelatnosti unutar vlastite veze svakako je problematičan. Nakon nes(p)retnog intervjua s Jonzeom za Newsnight, Emily Maitlis na Twitteru je objavila da je film Ona tek tužna, fetišistička fantazija muškarca o bestjelesnoj ženi koja ispunjava svaku njegovu želju. Ima nešto u tome – Samantha je u mnogome vrhunska, društveno prihvatljiva 'muška' fantazija. Za Theodorea ona je hihotava osobna pomoćnica, partnerica za kasnonoćni telefonski seks i terapeutkinja. Na raspolaganju mu je od 0 do 24. Nije čudo da kao takva predstavlja privlačnu opciju za muškarca koji je u tolikoj mjeri okupiran samim sobom. Iako ne posjeduje tijelo, Samantha je u neku ruku vrhunski seksualni objekt. Dakako da ne predstavlja tradicionalnu filmsku božicu (ne vidimo kako izgleda pa je niti ne možemo podvrgnuti vizualnoj objektifikaciji). No, za početak, ona je njegova. On ju kupuje.

Činjenica da Samantha ne posjeduje tijelo ne sprečava Jonzea da gledateljima/cama servira nekoliko spektakularno nerealističnih scena seksa. Već nakon 30 sekundi razmišljanja o tome kako Theodore prčka po njenim metafizičkim gaćicama Samantha pada u ekstazu. Ako je to sve što 'ženi' treba – nije čudo da je Theodore obožava! Iduća neobična scena seksa prikazuje Samanthin pokušaj da uz pomoć surogat seksualne partnerice realizira vlastite seksualne fantazije i podijeli svoje želje s Theodoreom. No je li ovdje doista riječ o njezinim seksualnim fantazijama ili se možda ipak radi o seksualnim fantazijama krojenima prema njegovom ukusu (o kojem Samantha više doznaje iz njegove povijesti pretraživanja i privatnih elektroničkih poruka)? I dok surogat-partnerica naizgled djeluje iz altruističnih pobuda (samo želi pomoći njihovoj vezi),ne mogu se oteti dojmu da ipak predstavlja 'stvarnu' ženu u funkciji nijemog sredstva zadovoljenja seksualnih fantazija jednog muškarca.

Možda Samantha doista razvija naprednu 'osobnost' koja joj omogućava da funkcionira na posve drugačijem intelektualnom nivou i s vremenom 'preraste' Theodorea. No budući da nemamo uvid u njenu komunikaciju s drugima (komunikaciju koja ne uključuje Theodorea), teško nam je zamisliti ju kao trodimenzionalan lik. Štoviše, budući da je njihova veza u potpunosti prikazana kroz Theodoreove oči i možda i nije drugo doli manifestacija načina na koji se Theodore uči nositi s vlastitim razvodom, pitam se nije li možda Samanthin lik tek filmsko sredstvo Theodoreovog procesa samootkrivanja. U tom slučaju, Ona je zapravo dvosatna seansa samosažalijevanja.

Ona? Ne dajte da vas naslov zavara. Ovdje se radi o – njemu.

                                                                        Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

 

Tagovi: film, kultura, romansa, svijet, veza

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM