Prozor u svijet

12.02.2014. 09:34:17 - Ivana Perić

I nevidljvi pamte

Sjećanje na radnike i radnice Slovenije

Vrlo dobro se sjećam 4.lipnja 2011. godine.  Zagreb je tada pohodio papa, a ja sam u Ljubljani u prosvjednoj povorci koračala s nevidljivim radnicima i radnicama Slovenije. Iz parka Tabor tada se čulo "Mi nećemo biti roblje Slovenije. Dolazimo iz BiH, iz sjebane države, i to je resurs koji Slovenija koristi. Ali ne smije i neće više." Prošle su skoro tri godine, o njima se tada pisalo nešto malo, a sada se uopće ni ne piše. Oni/e još uvijek postoje, malo rasuti/e uokolo, i još uvijek imaju supermoć o kojoj brojna djeca sanjaju – nevidljivost.

Nevidljivi radnici

 Inicijativa koja okuplja radnike zove se Nevidljivi/e  radnici/e svijeta (IWW – invisible workers of the world). Migrantski radnici u Sloveniji, studenti i građani koji im pružaju podršku, djeluju kako bi osvijestili društvo o položaju u kojemu se radnici nalaze. Prije tri godine, na spomenutom prosvjedu, njihov je angažman napokon malo uzdrmao javnost.  Nevidljivi radnici su uglavnom radnici iz Bosne i Hercegovine, kojih je na desetke tisuća u Sloveniji. Do danas su zabilježena mnogobrojna kršenja ljudskih prava radnika u građevinskom sektoru, a posebno na području socijalne i zdravstvene zaštite.

"Naša javnost mora znati da je nas takvih iz Bosne više od 50 tisuća u Sloveniji, a čak 4.500 ljudi je umrlo ne dočekavši svoja prava, zaostale plate i doprinose. Imamo strahovitih poteškoća u pravnoj bici za neostvarena potraživanja", pričao je prije godinu dana Husein Beganović iz Cazina, koji je radio u tvrtki Gratim d.o.o. On se prisjeća da su se prije dvije godine političari u BiH uključili u ovaj problem, ,nakon prosvjeda nevidljivih radnika u Sloveniji. Tada je izvršeni pritisak rezultirao odredbom o privremenom socijalnom dohotku u iznosu od 260 eura u dvije rate, ali i to je bilo kratkoročno. Radnici su brzo bili prinuđeni ponovno dolaziti u BiH i moliti ministre i vlade da izvrše pritisak na Sloveniju

Zbog krize je danas većina građevinskih tvrtki u stečaju, velik broj radnika napustio je Sloveniju te sada rade u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj i Belgiji, ali za iste tvrtke. I dalje rade za minimalac i nemaju mogućnosti da se individualno zaposle u nekom drugom poduzeću. Radnički domovi gotovo su prazni, no postoji inicijativa da se preostali radnici namire, s obzirom na to da ti domovi ulaze u stečajnu masu.

Srž problema

 Istinski problem nisu bile tvrtke koje su  zapošljavale te radnike (i danas zapošljavaju, samo u drugim državama), jer one samo koriste situaciju kako bi maksimalno profitirale, problem je država koja im to omogućuje i zakonima otvara prostor za manipulacije i iskorištavanje migrantskih radnika. Država nije zaštitila migrantske radnike, nego je prala ruke od odgovornosti, ponašala se kao da je taj problem isključivo stvar između radnika i poslodavca. Različiti statusi (sezonski radnik, privremena dozvola za rad) omogućavaju poslodavcima i državi iskorištavanje radnika. Izlaz iz takve situacije omogućuje im samo osobna viza za rad, koju je teško dobiti i nerijetko poslodavci koriste različite trikove kojima produžavaju čekanje na osobnu radnu vizu skoro pa u nedogled. Na primjer: jedan šef je vlasnik više tvrtki, među kojima raspoređuje 'svoje' radnike; slovenske tvrtke otvaraju svoje tvrtke u drugim državama, čime je radnik, koji radi i živi u Sloveniji, vođen kao radnik druge države, koji je na terenskom radu u Sloveniji i slično.

I tako se godinama događalo da i nakon godina rada u Sloveniji, radnici ne mogu dobiti vizu, koja bi im omogućila da kažu 'ne' kada im plaća ne stigne mjesecima, da kažu 'ne' kada ih poslodavac smjesti u dom u kojemu žive u prostoriji od šest metara kvadratnih, a svaki dan moraju odmorni i spremni raditi i do 14 sati. Sve se svodilo na 'šuti i trpi'.

Bosna i Hercegovina potpisala je bilateralni sporazum s Republikom Slovenijom kojim su bosanski radnici bili dodatno diskriminirani – nakon dobivenog otkaza radnici nisu imali pravo na novčanu naknadu Zavoda za zapošljavanje kao ostali nezaposleni, iako su redovito uplaćivali doprinose. Nakon pritiska na vladajuće, ministar rada i socijalne skrbi omogućio je da naknade dobiju samo oni radnici koji su za vrijeme te odluke i dalje bili nezaposleni i živjeli na teritoriju Slovenije. Oni koji su u međuvremenu našli posao ili odselili nikada nisu dobili taj novac, pa im, osim poslodavca, duguje i država.

Brojke i imena za pamćenje

U Sloveniji je 2009.godine radilo oko 9.000 radnika iz BiH,  od kojih je gotovo polovina bilo migrantskih radnika. U dokumentarnom filmu Gradimo sužanjstvo radnici govore o svojim iskustvima rada u Sloveniji. "Mislio sam da je tamo bolje, da zakoni štite radnika" , "Radim kao konj, živim kao miš,  sa žoharima, a hranim se kao pas", samo su neke od izjava radnika.

Na području Slovenije četiri velika poduzeća najviše su koristila i koriste migrantske radnike iz Bosne i Hercegovine. Od poslovanja velikih poduzeća ovise i brojni mali podizvođači. Ako veliko poduzeće ne isplati dug manjem podizvođaču, ni radnici te tvrtke vrlo vjerojatno neće dobiti plaću. Stoga nisu samo radnici velikih tvrtki na gubitku, već i oni koji rade kao manji podizvođači, a koji su ovisni o velikim tvrtkama. Dakle, vrlo često gube svi.

Tvrtka Vegrad bila je jedan od velikih izrabljivača. Vegrad nije plaćao dugove drugim poduzećima, što je dovelo do neplaćanja obveza prema BiH radnicima, a naposljetku i do štrajka glađu nekolicine radnika prošle godine. Štrajk je završio tako da je šest radnika protjerano iz zemlje zbog isteka vize. Nepodmirena dugovanja Vegrada prema 70 radnika procjenjuju se na 100.000 eura. Još jedan primjer je gradnja nogometnog stadiona u Stožicama. Na novom stadionu, svojevrsnom ponosu Slovenije, ljudi su radili i na kiši po 10, pa i do 14 sati dnevno te nisu imali slobodne vikende niti praznike. Poslodavci su radnike prisiljavali da se odreknu regresa, a prekovremeni rad im nisu plaćali. Radnici su radili za tvrtku Arming d.o.o. koja je u projektu sudjelovala kao podizvođač tvrtke Primorje Energoplan.

Iz mojih razgovora s radnicima jasno je kako je ovakvih primjera još mnogo i kako svaki od njih ima priču povezanu s izrabljivanjem, neisplaćivanjem, dužničkim vezama malih i velikih tvrtki i kobnim posljedicama istih za radnike. Poseban je problem nevidljivih radnica kojih je manje i rade kao čistačice uglavnom. Njihovi radni odnosi u potpunosti su nedefinirani i nemaju se kome potužiti kada su zakinute.

Rog spasenja

 Svjetla točka u čitavoj ovoj  priči bila je tvornica Rog. Godine 2006. aktivisti su zauzeli tvornicu i u njoj uspostavili Socijalni centar Rog. Nekoliko dana nakon toga,  u Rogu je gostovao Antonio Negri i održao javno predavanje. On je već tada podržao radnike i pozvao ih da se bore, a nastavio ih je podržavati i daljnjim gostovanjima u godinama koje su uslijedile. Moja kratka iskustva druženja s Nevidljivim radnicima Slovenije dovoljna su bila da uvidim kako nisu očajnici koji se samo jadaju, već su bili spremni boriti se, pokušati promijeniti situaciju.  

I danas su, iako malo rasuti okolo, i dalje žedni pravde, gladni revolucije. Još uvijek odzvanjaju riječi iz parka Tabor - "ne smije i neće više"  (kao što odzvanjaju i diljem BiH). Slovenija možda više nije epicentar njihove nevidljivosti, ali stari dugovi sljepoće moraju se konačno platiti. Tko zna, možda onda i drugi namjerni slijepci progledaju. 

Tagovi: bosna i hercegovina, inicijativa, ljudska prava, radnici, regija, slovenija, štrajk

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM