Prozor u svijet

30.01.2014. 06:46:21 - Marina Tkalčić

ŽRTVENO SAMOSPALJIVANJE UDOVICA U INDIJI

Sati kao okrutna praksa i označitelj subalternog subjekta

Iako se danas, srećom, (uglavnom) ne pojavljuje kao okrutna realnost indijskih žena, ritualna praksa žrtvenog samospaljivanja udovica – sati – bila je uvelike prisutna kroz povijest indijskog iznimno patrijarhalnog društva. Radi se, naime, o praksi kojom je udovica u Indiji, nakon smrti svojega muža, kako bi obranila njegovu čast, pod krinkom slobodne volje bila primorana na čin javnog samospaljivanja u plamenu na lomači, zajedno s tijelom pokojnoga muža. Na ovaj čin gledalo se kao na ultimativnu formu ženske odanosti i žrtve.

Proučavajući hinduističku praksu samospaljivanja udovica sati (ili engleskom transliteracijom - suttee), neosporno nam se nameće pitanje ozbiljnosti kulturnih, političkih, društvenih, religijskih i drugih poimanja življenja i bivanja ženom u Indiji, samim time što je navedena praksa pridana prostoru slobodne volje (iako je često zabilježeno kako su udovice bile drogirane, pa čak i vezane konopima za lomaču kako bi se spriječilo njihovo bježanje). Slobodna volja je, u ovome slučaju, stavljena u područje samožrtvovanja, čime se ženski glas gubi, nestaje između imperijalističkih i kolonijalističkih presezanja (britanska kolonijalna vladavini u Indiji početkom 19. stoljeća), te potreba vladajuće patrijarhalne hegemonije. Dakle, žena se žrtvuje na lomači preminuloga supruga jer ona kao subjekt ne postoji. Dobru suprugu kao subjekt čini njezin muž. Muž daje ženi pojam postojanja, definira njezinu egzistenciju. Kada nestane muža nema ni žene kao stvarnoga subjekta. Ona to ponovno postiže svojim samožrtvovanjem uz muževo mrtvo tijelo. Njezina se egzistencija ponovno ostvaruje, ovaj put u drugom obliku.

U suprotnom, ako bi udovica zanijekala ili zanemarila svoju časnu dužnost samožrtvovanja, bila bi u svakom pogledu društveno izopćena, te bi živjela vlastito nepostojanje. Većini indijskih udovica, ova solucija je predstavljala puno veći teret, nego li je sama smrt.

Na sanskrtu, sati  (satī) znači 'časna žena', a dolazi od riječi satistina, vrlina, dobrota. Naziv porijeklo vuče i od osobnoga imena hinduske božice Sati, koja se dobrovoljno spalila u žrtvenom ognju u nazočnosti bogova i Brahmana, a iz protesta prema svome ocu koji je uvrijedio njezina muža, Śivu, ne pozvavši ga na veliku žrtvenu svečanost. Uzmemo li u obzir mit o samospaljivanju božice Sati, možemo govoriti o mimetičkom re-performansu ovoga mita, istaknuo je autor Gairola Rahul u svojemu tekstu Burning With Shame: Desire and South Asian Patriarchy, from Gayatri Spivak's 'Can the Subaltern Speak?' to Deepa Mehta's 'Fire'.

Na taj način žrtvovanje hinduističke žene postaje prikazivanje čina kojim je Sati očuvala čast svoga muža, a sebi osigurala povoljnu osudu društva koje je svjedočilo njezinoj smrti. Indijska žena se, dakle, može smatrati vrijednom toga da bi si omogućila najveću moguću nagradu: časnu smrt.

Prvi put je sati kao praksa spomenut 510. godine na natpisu kamene ploče u Eranu, antičkom gradu u današnjoj državi Madhya Pradesh, na jugu Indije. S juga se širio na sjever, a najviše je maha uzeo u Rajasthanu i Bengalu. Jedan od posljednjih slučajeva satija zabilježen je 1987. godine u Rajasthanu, kada je žrtveno spaljena osamnaestogodišnja djevojka, Roop Kanwar. Taj slučaj povukao je posebnu pozornost Indije i Zapada u akademskom i popularnom diskursu, posebice zbog toga što je britanska kolonijalna vlast zabranila ovu praksu 1829. godine, opisujući je kao 'barbarsku i degenerativnu'.

Autorica Lata Mani tu zabranu označava kao "ključni trenutak u povijesti žena moderne Indije". Zakonska zabrana satija bila je vrhunac debate koju su pokrenuli uglavnom britanski kolonijalni službenici, a koja je označavala interes i zabrinutost za status žena. No zapravo, cilj britanske kolonijalne vladavine u Indiji bio je re-evalucija indijske tradicije po uzoru na modernu ekonomiju i društvo, te inkorporacija Indije u svjetski kapitalistički sustav.

Uskoro se javljaju binarne opozicije – onih koji su za i onih koji su protiv satija, odnosno pripadnika starosjedilačkog stanovništva (tradicije) i britanskih kolonijalista (moderniteta). Upravo taj antagonizam na površinu je iznio činjenicu o nestajanju ženskoga subjekta, o ženskoj bezglasnosti. U ovaj antagonistički dualizam možemo uvesti i treću stranu – intelektualca koji govori u ime potlačenoga subjekta s pozicije moći. Između svih navedenih subjekata i glasova, onaj najbitniji – ženski glas – se gubi. U takvom diskursu žene ne mogu biti subjekti.

Jedna od priznatijih postkolonijalnih autorica, Gayatri Chakravorty Spivak, ustvrdila je: "Između patrijarhata i imperijalizma, konstituiranja subjekta i formiranja objekta, lik žene nestaje, ne u besprijekorno čistome ništavilu, nego u nasilnome nestajanju/pojavljivanju, koje je zamjensko uobličenje 'trećesvjetske žene' uhvaćene između tradicije i modernizacije, kulturalizma i razvoja."

Spivak, osim toga, govori kako se obred sati nije provodio univerzalno i nije bio vezan ni uz kastu ni uz klasu. "Britansko ukidanje običaja općenito se shvaćalo kao slučaj 'bijelih muškaraca koji spašavaju smeđe žene od smeđih muškaraca'. (...) S druge se strane nalaze stavovi indijskih skupina, onih koji čvrsto čuvaju lokalne običaje, prava parodija nostalgije za izgubljenim podrijetlom: 'Žene su željele umrijeti', i dalje se tvrdilo."

Možemo, dakle, uočiti da subordinacija žena superstrukturi muške dominacije uključuje uskraćivanje i samoga života: od potlačene (subaltern) žene očekuje se smrt u svrhu očuvanja časti pokojnoga muža, a uz to žena se zamišlja kao ona koja priželjkuje smrt. "Smrt žrtvovane udovice iskazana je smrću njezina muža", istaknuo je Rahul Gairola u svojemu tekstu.

Spivak ističe još jedan bitan aspekt ove prakse, a to je da ono "što Britanci vide sirote ugnjetene žene koje odlaze na stratište zapravo poprište ideološke borbe". Dakle, činjenica da udovica pripadnika zajednice ima ista prava na zajedničku obiteljsku imovinu na koju bi pravo polagao i njezin preminuli suprug, zacijelo je navodila živuće pripadnike obitelji da se riješe udovice pozivajući se na njezinu odanost i ljubav prema preminulome suprugu.

O satiju kao (ne)dobrovoljnom činu govori i autorica Sharada Sugirtharajah na temelju spaljivanja Roop Kanwar, te teksta zapadne autorice Julie Leslie. Naime, Leslie predlaže da pojedine indijske žene sati vide kao osnaženje, te da sebe 'ne vide kao žrtve vlastite kulture, već kao aktivne agente u stvaranju vlastita identiteta'. Zanimljivo je, naime, isticanje žene kao aktivnoga agenta/pozitivnog konstrukta u činu satija – Leslie ističe da put opresije za žene ujedno predstavlja i put dostojanstva i moći.

Iako se djelovanje žene kroz sati uspije dokazati, može li ženin čin žrtvovanja biti ocijenjen kao proizvod njezine vlastite volje, ili mora biti ocijenjen kao proizvod veoma pomnog podruštvljavanja i indoktrinacije žena, koja oblikuje njezine stavove i akcije još od djetinjstva? Ženino djelovanje i htijenje, odnosno želja, trebaju biti proučavani u odnosu na društvene, religijske i kulturne faktore specifične u danom kontekstu.

Promišljajući stavove Julie Leslie, Sugirtharajah na kraju zaključuje da ideja o udovici koja se žrtvuje kao pobjednici ne donosi ništa novo, već potvrđuje ono što patrijarhat želi čuti, a to je da ženska snaga leži u njezinoj mogućnosti samožrtvovanja i patnje. Sati bismo, na kraju, mogli označiti kao iznimno rodno-označenu i rodno-nasilnu praksu, ali i kao manipulativnu i indoktriniranu praksu od strane patrijarhalne hegemonije, a u svrhu očuvanja falogocentrične nadmoći, te uspostavljanja odgovarajućih kolonijalističkih društvenih, političkih i kulturnih sustava. Društvo koje priznaje i promiče običaj poput satija je prožeto nasiljem do one mjere u kojoj je žena (sati) žrtva takvih struktura, žrtva je tzv. strukturalnog nasilja – teorije koja isključuje bilo koji oblik slobodne volje.

Iako se danas sati u Indiji ne prakticira, položaj udovica, posebice u ruralnim područjima, nije puno optimističniji. Česti su slučajevi odbačenih udovica od vlastite obitelji, koja tako osigurava sebi imovinu pokojnika ili se riješava 'tereta' koji treba prehraniti. Udovice, odbačene i zaboravljene od društva i obitelji, odlaze u Vrindavan, grad na sjeveru Indije, gdje žive u ekstremno teškim uvjetima – neobrazovane, bez primanja i hrane, često i bez krova nad glavom, zbog čega su primorane prositi na ulicama.

Iako se indijsko društvo trenutačno nalazi usred procesa izuzetno brze modernizacije – gospodarski rast je velik, a Indija kao regionalna i nuklearna sila samouvjereno zahtijeva i stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a, sposobni i obrazovani i u svijetu priznati indijski kompjutorski stručnjaci i znanstvenici u svojoj su zemlji, ipak, tek sitna manjina. Još uvijek dvije trećine stanovništva živi na selu, od poljoprivrede. Često, bez redovitog dostupa struji i vodi.

To ipak, nije jedini razlog zbog kojega je nasilje nad ženama uopće u Indiji duboko ukorijenjeno. Pravosudni sustav je disfunkcionalan, policija često korumpirana, a političari ne iznose svoje stavove o širim kulturološkim faktorima uključujući klasu, obrazovanje i stavove prema ženama, zbog čega su i danas česti slučajevi (grupnih) silovanja djevojaka i žena.

Prošle, 2013. godine, ipak je izglasan zakon kojim se traže teže kazne, uključujući smrtne kazne za silovatelje. Vlada je zatražila i mogućnost brzog suđenja za dokazivanje silovanja. Pitanje je, svakako, koliko je spomenuti zakon primjenjivan, a koliko samo stoji formalno na papiru.

Osim toga, vrlo su česti slučajevi ženskog feticida, čedomorstva, trgovine ljudima, žene su neobrazovanije u odnosu na muškarce, zdravstveni sustav je iznimno loše reguliran.

Ako krenemo od ženskog feticida, prema izvješćima UN-ovog populacijskog fonda za Indiju, te Human Rights Watcha za Južnu Aziju iz , u Indiji je 'nestalo' oko 50 milijuna djevojčica zbog ženskog čedomorstva i feticida, o čemu smo već pisale. "Problem ženskog čedomorstva već je sada stvorio neravnotežu spolova, a dalekosežne posljedice osjetit će se još više u godinama koje dolaze. Zbog velikog broja ženskog feticida opao je broj djevojaka u dobi za udaju, što je pak dovelo do prodaje mladenki, a što dovodi do sljedećeg problema – prodajom djevojke često završe u prostituciji ili trgovini ljudima. Devedeset posto trgovine ljudima događa se upravo u Indiji. Također, zemlja ima oko 3 milijuna prostitutki, od kojih su 40 posto djeca. Seksualno ropstvo, prisilan rad,  prisilan brak i prosjačenje odvijaju se i dalje nesmanjenim intenzitetom, iako je to zakonom zabranjeno.

Žensko čedomorstvo je često posljedica vjenčanog miraza koji je obaveza mladenkine obitelji prema mladoženji i/ili njegovoj obitelji. Nedavne statistike pokazuju da je u Indiji svakih sat vremena, radi miraza, ubijena jedna žena. U 2010. godini prijavljeno je 8,391 ubojstava vezanih uz miraz.  Ipak, u Indiji je ilegalno primiti ili darovati miraz – po definiciji, to je "dar kojega zahtijeva jedna strana ili daruje druga kao uvjet sklapanja braka". U Zakonu o prohibiciji miraza iz 1961. godine propisano je da je zabranjeno 'tražiti, darovati ili primiti' miraz kao 'uvjet pri dogovaranju braka'.

Policija je, svakako, samo jedan dio velike lepeze kulturoloških faktora koji su povezani uz porast kriminala nad ženama. Ranjana Kumari, aktivistkinja za ljudska prava, kaže da je gospodarski rast zemlje jedan od razloga zašto dolazi do toliko nasilja vezanog uz miraz.

Što se obrazovanja tiče, u obiteljima s mnogo djece, dječaci imaju prednost, s obzirom da djevojke udajom odlaze u muževu obitelj. Roditeljima je, stoga, izuzetno važno školovati sinove, jer žive u zemlji u kojoj ne postoje sustavi socijalnog osiguranja. Indijska vlada tu tradiciju pokušava iskorijeniti – tako je za djevojčice školovanje u državnim školama besplatno. Pismenost kod žena danas iznosi 65,4 posto, dok je još 2001. godine bila tek 48 posto. Kod muškaraca je stopa pismenosti puno viša.

Poznat je i slučaj korumpcije medicinskog sustava na području središnje Indije. Naime, preko 3.500 žena diljem Raipura bilo je, tijekom prošle godine, podvrgnuto nepotrebnim operacijama (histerektomija kojom je ženama uklonjena maternica) nakon kojih je kvaliteta njihova života znatno lošija. Problem neželjene histerektomije nije zahvatio samo Indiju, on je i stvarnost SAD-a. Svake se godine napravi 750.000 histerektomija, a 2.500 žena umire za vrijeme operacije.

Unutar svega ovog sivila, na samome kraju ipak vrijedi istaknuti i dozu ružičastog pogleda na svijet, i to u obliku Gulabi Gang – pobunjeničkom organizacijom, predvođenom hrabrom Sampat Pal Davi. Gulabi Gang jest banda koja direktnom akcijom i suočavanjem s postojećim problemima nastoji donijeti pozitivnu promjenu u tradicionalno društvo. Međutim, osnivačica tvrdi kako riječ 'banda' u njihovom imenu nipošto nije povezana s kriminalnim radnjama, već naglašava kako su one 'banda za pravdu'. Gulabi Gang u prijevodu znači ružičasta banda. "Javno intervenirajući u jarko ružičastim tradicionalnim indijskim haljinama, tj. sarijima i ružičastim laathisima, velikim štapovima bambusa, ove su žene postale prepoznatljiv i impozantan prizor. Ružičastu boju odabrale su jer ona denotira život i predstavlja snažnu, ženstvenu nijansu. Težile su upečatljivom, ali jednostavnom izgledu kojim će se lako identificirati u masovnim protestima i slučaju da se tijekom istih izgube. Odjevene u ružičaste haljine, članice ove bande održavaju sastanke, regrutiraju nove snage i usvajaju korištenje svog drvenog oružja". 

Tagovi: diskriminacija, indija, nasilje, spaljivanje, svijet, tradicija, udovice, žene, ženska prava

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (1)

Stari komentari

zlatan:
Nevjerojatno gđo Tkalčioć autorice ovog teksta. Kao da je svaka udovica u indijskoj kulturi bila spaljena, pa nećemo ići tako daleko u toj tvrdnji. To je isto kao da tvrdimo da je svaka žena u Europi spaljena kao vještica. Da podsjetim čitateljstvo, u Habsburškoj Monarhiji zadnje vještice su spaljene 1752 god., a tada je tu barbarsku praksu zabranila prosvijećena apsolutistica Marija Tereza. Tada su u Zagrebu spaljene zadnje četiri vještice, ja bi im podigao spomenik, jednako kao što su to učinili Šveđani svojoj zadnjoj pogubljenoj vještici. Zadnje vještice u Europi smaknute su u Švicarskoj 1782 god., zvala se Anna Goeldin, te u Poljskoj 1793 god. Kao što znamo Poljska je nestala 1797. Želim reći da našu zapadnu europsku kršćansku kulturu ne možemo svesti samo na to koliko smo dugo spaljivali vještice, ali i heretike, gejeve itd.
Isto tako kod neupućenih ovakav tekst stvara dojam da u indijskoj civilizaciji žene uopće nisu ni postojale, ako su toliko paljene.
Prava istina je da je to bilo rijetko i istina je da je bilo vezano uz tzv.visoke slojeve. Prvenstveno u sjevernoindijskim zemljama, a ne na jugu. I što je klasa bila niža, toga je bilo manje.
Posve je pogrešno tvrditi da se to odražava na današnju situaciju. Pa primjere istjerivanja vraga i danas nailazimo po Europi, čak i u Skandinaviji, ili po SAD-u. I to sa smrtnim ishodom! Zašto ne pisati o tome problemu? Lako je mlatiti po Indiji, osobito kada nemamo pojma o nekim detaljima.
Eto npr.autorica piše da ne postoji socijalno osiguranje u današnjoj Indiji. Nemam pojma šta postoji po tome pitanju, ali pouzdano znam da ljudi koji su radili imaju mirovine. Poznam jednu gospođu koja u Indiji živi s povremenim prekidima već preko deset godina. Ona mi je objasnila kako tamo postoji sistem javnog zdravstva. Čak i kao stranac imate pravo ući u bilo koju javno-zdravstvenu bolnicu i tražiti pomoć. Čekate red i dobijete pomoć, bez naknade. I bez dopunskog osiguranja. Tamo MMF nije uspio progurati svoje viđenje zdravstva.
Istina je da broj muškaraca u današnjoj Indiji nadmašuje broj žena. Ali kako gdje. U sjevernim državama je najveći omjer u korist muškaraca, prema jugu sve manji. U Tamil Naduu i u Kerali je više žena. S godinama žene nadmašuju muškarce, pa tako u strukturi stanovnika iznad 65 godina više je žena. Nikakvo čudo, jer i u Indiji je relativni prosječni životni vijek žena duži (sada 72.6 godina) a relativni prosjek za muškarce je 67.46 godina. Pa odatle te razlike, jasno je svakoj pismenoj osobi.
Hm, a smrtnost djece? Za 2009-tu godinu bio je 30.15 na 1.000, u Hrvatskoj 2011 god. ta je smrtnost bila 5.1 na 1.000. Razlika i nije velika ako uzmemo u obzir da smo mi u Europi i među najboljima u Svijetu po tome pitanju. Prosječna fertilna žena ima sve manje djece, trenutno oko 2.3 ili 2.4, prirodni prirast stanovništva je sve manji. Prošle 2013 godine iznosio je 1.28%.
A nasilje? U odnosu na broj stanovnika najviše nasilja na Svijetu ima u zemljama Latinske Amerike i Afrike. Sada je rekorder po ubojstvima per capita Honduras (tamo nije rat), općenito Srednja Amerika, Meksiko, Brazil, ali ima i tamo mirnih zemalja kao npr.Urugvaj.
Nasilja i općenito ubojstava u Indiji ima malo u odnosu na broj stan., čak manje nego u mnogim evropskim zemljama.
Ali lako je mlatiti po brojkama. To me podsjeća na ono koliko je Mao ubio Kineza. A u njegovo doba stanovnioštvo je doživjelo demografsku eksploziju, ako je toliko ubijao kako su tako rasli?
09.03.2014. 16:31

Stup srama

Iz drugih medija

AEM