U fokusu

Sretan rođendan, Guantánamo

Sve se velike laži jednom raspadnu

Sve se velike laži jednom raspadnu

Bliži se kraj godine, vrijeme je za sumiranja, obljetnice, evaluacije. I pokoji rođendan.

Upravo će Guantánamo početkom 2014. godine, točnije – 11.siječnja, slaviti 12 godina postojanja. Idealno je vrijeme za pregled stanja i zbivanja prije gašenja svjećice na rođendanskoj torti. Tako to biva prije velikih rođendana i bitnih godina – valja pogledati što si sve prošao, gdje bio, i naposljetku – kuda želiš krenuti, kakav biti u budućnosti.

Kamp za zatvorenike u Guantánamu otvoren je 2002.godine pod Bushevom administracijom, a svrha mu je, kako je tada rečeno – držanje al-Qaedinih pripadnika koji su optuženi, ili će jednoga dana to postati, za terorizam. Namjera je bila zatvoriti i ostale pojedince koji se smatraju rizičnima za sigurnost SAD-a. Sve se dogodilo dok su izuzetno svježe bile rane od 11.rujna pa je američka javnost pozdravila ovaj Bushev projekt s odobravanjem. Baza je velika 116 kilometara kvadratnih i sastoji se od nekoliko kampova koje se, zbog načina postupanja sa zatvorenicima, može nazvati logorima. Najvažniji su logor Delta i logor Iguana. Od siječnja 2002. godine bazom je promarširalo stotine lica, neki su pušteni, neki osuđeni, otprilike svi izmučeni i izmijenjeni zauvijek.

Obama je u travnju ove godine ponovno obećao da će reaktivirati pitanje zatvaranje baze, pritisnut štrajkom glađu zatvorenika. Obama je naredio zatvaranje Guantánama kada je postao predsjednik, ali je ta inicijativa nekoliko puta zaustavljena u Kongresu. Gunatánamo je tužno poglavlje američke povijesti, govorio je, ali očito ne dovoljno tužno da ga zatvore. Najavljivano je dugo preseljenje zatvorenika u Thomson Correctional Center u Illionisu. Ipak, 30. travnja 2010. godine ta je baza zatvorena. Trenutno su u Guantánamu 164 zatvorenika, samo šestorica imaju konkretnu optužnicu za konkretna kriminalna djela, a za osamdeset i četvero njih utvrđeno je da trebaju biti pušteni ili prebačeni iz baze. Međutim, oni i dalje čekaju. Jedan od njih je i Shaker Aamer, koji je trebao biti pušten 2007. godine. Ove godine sudjelovao je u masovnom štrajku glađu zatvorenika, i njegov izmučeni glas nakratko je uspio doprijeti do šire javnosti. Podijelio je nekoliko opservacija o svom životu u Guantánamu, rekavši kako se “sve velike laži nekad raspadnu, ukoliko je ljudima stalo da gledaju dovoljno pažljivo.”

{slika}

Znatno oslabljen zbog dugotrajnog štrajka, rekao je kako se sve teže koncentrira, a ne može ni čitati više kao prije. Ipak, postoji jedna knjiga koju je pročitao više puta, a to je Orwellova 1984. U njoj kao da živi, govori. Boji se kako će možda morati umrijeti, a to ne želi jer želi vidjeti svoju obitelj i svoj London. I on je tek jedan od onih koji strahuju. Poznati su strašni uvjeti u kojima žive zatvorenici i metode ispitivanja poput mučenja simulacijom utapanja. Kamp broj 5 najstrože je čuvani dio zatvora u kojem su zatvorenici provodili 23 sata dnevno u ćeliji veličine dva puta tri četvorna metra. Jedan sat imali su za rekreaciju koja se provodila u zatvorenoj maloj prostoriji. Sad zatvorenici provode i 24 sata u samici.

Kada vas tako muče, ponižavaju, zastrašuju, vrijeđaju, a ni sami možda niste sigurni zašto, kada ste na izmaku snaga i bolje sutra vam izmiče svakoga dana, kao jedini izlaz možda ćete vidjeti – smrt. Do 2008.godine u Guantánamu su zabilježena četiri počinjena suicida i stotine pokušaja. To je podatak poznat javnosti, dok se samo mogu nagađati stvarne brojke, za koje se pretpostavlja da su veće. Samo tijekom kolovoza 2003.godine zabilježena su dvadeset i tri pokušaja samoubojstva, koje je Pentagon okarakterizirao kao “manipulativna ponašanja”. U lipnju 2006. godine, tri zatvorenika pronađena su mrtva. Službena izjava Pentagona bila je kako izgleda da su počinili samoubilački pakt. Zapovjednik zatvora, admiral Harry Harris, izjavio je kako razlog samoubojstvu nije mogao biti očaj jer razloga za očajavanje i depresiju zatvorenici nisu imali. “Pokušao sam se ubiti”, izjavio je Shad Muhammad, dvadesetogodišnjak iz Pakistana uhvaćen u Afganistanu 2001. godine i poslan u Gunatánamo 2002.godine. “Pokušao sam četiri puta jer mi se gadio moj život. Trebalo nam je više pokrivača, ali oni nisu slušali, nikad nisu slušali”, rekao je. Washington Post objavio je nakon toga dokumente o kojekakvim načinima mučenja u Gunatánamu – izlaganje vrućem i hladnom tijekom spavanja, jakom svjetlu, izuzetno glasnoj glazbi, napornim ispitivanjima.

Bliži se rođendan jednog od američkih demona i malo tko ima razloga za slavlje. Rezime dosadašnjeg života stao bi u Aamarove riječi kojima je opisao razloge dugotrajnog štrajka:

“Radi se o činjenici da su mi prije šest godina rekli da mogu ići, da sam čist, da se mogu vratiti ženi i djeci, a ja sam još uvijek ovdje, u Guantánamu. Radi se o čovjeku iz susjedne ćelije, koji je u invalidskim kolicima ili bi bio da mu ih nisu oduzeli kao kaznu za štrajk glađu. Radi se o čovjeku koji je bio tako očajan da se pokušao ubiti pa su ga zakrpali i vratili ga natrag u Kamp 5 (Echo), unutarnji krug ovog pakla.”

A za budućnost – puhni, zaželi želju, pa se nadaj (sve se velike laži jednom raspadnu).