Woman Under Siege istraživački je projekt koji nastoji rasvijetlili kako se silovanje i ostali oblici seksualnog nasilja koriste kao oruđe u genocidima i sukobima smještenim u prijelazu s 20. na 21. stoljeće. Za projekt je zaslužan Women’s Media Center, propulzivna neprofitna ženska organizacija koju su 2005. godine pokrenule Robin Morgan i Gloria Steinem. Organizacija nastoji poboljšati vidljivost žena u medijima i učiniti njihove priče jednako glasnima, a pri tom se služe različitim medijskim kampanjama, nadziranjem medija i uočavanjem seksizma, poticanjem žena da aktivno sudjeluju u medijima te promoviranjem iskusnih medijskih stručnjakinja.
Na blogu Woman Under Siege prošli je tjedan osvanulo izvješće s brojevima iza kojih se kriju nezamislivo teške priče i tragične sudbine, a koje se tiču statistike o seksualnim zločinima tijekom rata. Kako je Susan Brownmiller, američka feministička spisateljica i aktivistkinja, napisala u svojoj knjizi Protiv naše volje, silovanje je čin kojim svi muškarci drže sve žene u stanju neprekidnog straha.
Brojka koja nas uvodi u priču jest 128, a označava one zemlje koje su 24. rujna potpisale UN-ovu Deklaraciju o obaveznom eliminiranju seksualnog nasilja u sukobima. Britanski ministar vanjskih poslova William Hague tvrdi kako novi dokument zabranjuje amnestiju seksualnih zločina tijekom mirovnih sporazuma te da traži usvajanje novog Međunarodnog protokola 2014. koji bi osigurao da prikupljeni dokazi o seksualnom nasilju budu važeći pred sudovima, prenosi portal VoxFeminae. Također je izjavio kako će Velika Britanija nastaviti poticati 80 zemalja članica UN-a, koje su odbile potpisati deklaraciju, da promjene svoje mišljenje. Jedna od zemalja koje nisu potpisale je i Burma, odnosno njezin predsjednik Thein Sein koji ne ulaže gotovo nikakav trud da suzbije seksualno nasilje – oruđe za kojim burmanska vojska još uvijek često poseže.
Nasilni ulazak muškarca u tijelo žene postao je sredstvo demonstriranja njegove volje, a ujedno je i čin koji u ratnim uvjetima ima posebnu simboliku. Rat muškarcima daje prešutnu dozvolu za silovanje, ono je postalo povlastica osvojenog teritorija. “Za silovatelja je silovanje žena čin protiv njenog muža ili oca, isto toliko koliko je i protiv njenog tijela”, piše Brownmiller u svojoj knjizi.
Prikupljanje podataka o seksualnom nasilju složen je posao, a dobivene brojke često pričaju priču daleko drugačiju od one koje je realna i, vrlo često, puno tragičnija. Primjerice, postotak žena tijekom sukoba u Istočnom Timoru i Ruandi koje su prijavile zlostavljanje iznosi 6 ili 7, što je izuzetno malo kada uzmete u obzir da je broj silovanih žena samo tijekom sukoba u Ruandi 1994. godine procijenjen na 500.000. Organizacija UN Women metodom ankete nastojala je dokumentirati seksualno nasilje nad ženama i djevojčicama u državi Mali, a nakon anketiranja samo 51 posto ispitanih žrtava pristalo je na razgovor o toj temi. Situacija je jednako užasavajuća i u Južnoafričkoj Republici gdje se, prema statistici, svake četiri minute dogodi silovanje, a seksualno zlostavljane godišnje prijavi oko 200.000 žena. Velika većina žrtava seksualno nasilje ne prijavljuje zbog srama, straha od gubitka i osude članova obitelji i društva, ali i osvetničkih prijetnji svojih zlostavljača.
Women Under Siege također prikupljaju podatke o seksualnom nasilju u ratu u Siriji i premda su oni još uvijek neslužbeni i nepotvrđeni, evidentno je postojanje ovakvih zločina – nad ženama i muškarcima. Mediji također mogu imati značajnu ulogu u interpretaciji brojeva; tako je Journal of Peace Research objavio kako je u Liberiji tijekom 14-godišnjeg građanskog rata silovano oko 75 posto žena, dok istraživanja objavljena u Journal of the American Medical Association iz 1998. i 2008. godinu taj broj procjenjuju na 9.2 – 15 posto. Naravno, nepovjerenje u policiju, zdravstvo i pravosuđe također je velika prepreka žrtvama koje žele prijaviti zločin. S druge strane, one koje se odvaže prijaviti ga nerijetko se suočavaju s neljudskim postupkom prebacivanja krivice na samu žrtvu.
Međutim, nepovjerenje u one koji su tu da nas ‘štite’ i ‘održavaju mir’ nije neosnovano – pogrešna percepcija mira i seksualno iskorištavanje od strane UN-ovih snaga zabilježeno je diljem svijeta, posebice u zemljama kao što su Haiti, Guinea, Liberia, Sierra Leone, Bosna, Kambodža, Istočni Timor te Kongo. Istraživanje Muna Ndula, priznatog profesora s prestižnog pravnog fakulteta Cornell, pokazalo je da su UN-ovi mirotvorci očevi gotovo 24.500 djece u Kambodži i 6.600 u Liberiji. Osim što su i sami zlostavljali žene, UN-ovci su ignorirali i seksualno nasilje koje se događalo u njihovoj prisutnosti.
{slika} Kako prenosi Voxfeminae, britanski ministar Hague inicijativu protiv seksualnog nasilja u ratu u ime britanske vlade pokrenuo je u svibnju 2012. godine, inspiriran strašnim pričama o silovanju u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, čijim žrtvama nije priznat status ratnih žrtava. Prema procjeni UN-a, u Bosni je u ratnom razdoblju seksualno zlostavljanje iskusilo između 50.000 i 60.000 žrtava, a Međunarodni sud za razne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije do sad je za takva nedjela kaznio samo 29 osoba.
Kada je riječ o procesuiranju ratnih zločina, tijekom Nürnberškog procesa nije istražen niti zabilježen nijedan slučaj silovanja, premda su se ona događala od strane nacista, ali i Židova, pogotovo onih koji su skrivali bjegunce/ke. Iako su tada na snazi bili rasni zakoni, to svejedno nije spriječilo silovanja i prostituciju. Pristup bordelima imali su čak i neki Židovi jer su na taj način, smatrao je Himmler, bili produktivniji radnici. U arhivi Crvenog križa moguće je pronaći podatke o postojanju 10 bordela unutar koncentracijskih logora, a poznata su 174 imena radnica koje su bile prisiljene zadovoljavati prisutne.
Nažalost, povijest je puna primjera silovanja u ratu i nasilja nad ženama. Na još veću žalost, i budućnost se čini jednako zastrašujuća kada pogledamo neka recentna izvješća na tu temu. Unicefovo istraživanje iz 2012. godine, čiji podaci također idu u prilog gnjusnim vijestima koje sve češće pristižu iz Indije, pokazuju da 57 posto adolescenata smatra kako je opravdano da muž zlostavlja, odnosno tuče svoju suprugu, a 53 posto adolescentica dijeli njihovo mišljenje. Slični se postotci odnose i na žene u Bangladešu (41), Šri Lanki (54), dok u Nepalu čak 80 posto žena opravdava zlostavljanje vlastitog roda. U zemljama u razvoju 50 posto djevojaka i žena u dobi od 15 do 49 godina također zauzima ovakav stav, što ih zlostavljanju čini još podložnijima. Istraživanje provedeno u Kongu pokazuje kako 64.9 posto ispitanih muškaraca smatra da žena treba trpiti nasilje kako bi održala obitelj na okupu, a njih 61.4 posto smatra kako žene nekada jednostavno zaslužuju da ih se istuče. Njih 74.8 ispitanih smatra da neprimjereno odjevena žena traži da je se siluje, dok njih 43.4 posto smatra da suprug silovanu ženu treba napustiti. Studija objavljena 2011. godine u mjesečniku American Journal of Public Health nadmašila je prijašnje procjene vezane za seksualno nasilje u Kongu i pokazala kako je 12 posto žena u toj državi bilo silovano barem jednom, dok je njih 3 posto – odnosno oko 434.000 – bilo silovano u samo jednoj godini, od 2006. do 2007.
Denis Mukwege, kongoanski ginekolog, koji je ujedno i osnivač i direktor bolnice u Kongu, u intervjuu za Women Under Siege prošle je godine izjavio kako je izveo više od 15.000 operacija na ženama čije su genitalije i unutarnji organi bili razoreni seksualnim nasiljem te je u posljednjih 12 godina liječio više od 40.000 žena. Godinu dana nakon tog intervjua, nekolicina muškaraca provalila je u njegov dom i pokušala ga ubiti.
UN je od siječnja 2011. godine do prosinca 2012. provodio detaljno istraživanje na uzorku od 10.000 muškaraca od 18 do 49 godina iz šest azijskih zemalja: Bangaldeša, Kine, Kambodže, Indonezije, Papue Nove Gvineje i Šri Lanke. Korištena je metoda intervjua, a istraživanje je pokazalo da je u nekim dijelovima Azije svaki četvrti muškarac počinio silovanje, dok je svaki deseti priznao kako zlostavljana žena nije bila njegova partnerica. Od muškaraca koji su priznali da su silovali, 70 posto njih priznalo je da su to učinili jer oni kao muškarci imaju pravo na to, 60 posto tvrdi kako su to učinili iz dosade, dok je njih 40 posto na taj način kaznilo ženu. Samo je polovica ispitanika izjavila kako su nakon tog zločina osjećali krivnju, a njih još manje, 23 posto, zbog toga je odslužilo zatvorsku kaznu.
Nakon svih ovih slučajeva, a tu ih je nabrojano samo nekoliko čije brojke govore same za sebe, Međunarodnoj zajednici još uvijek nije palo napamet silovanje u ratu proglasiti crvenom linijom, linijom koju se ne smije prijeći. Čini se da sva ova patnja jednostavno nije dovoljna.
