Prozor u svijet

09.09.2013. 11:49:23 - Karmela Gajdek

FEMINISTIČKE RATNICE, BOŽICE I KRALJICE

Drevne Keltkinje

Drevni Kelti i Keltkinje su jedna od najfascinantnijih kultura u povijesti. Nažalost, materijala o toj kulturi ima vrlo malo. Naime, nisu imali pisani jezik. Stoga, ono što znamo o njima nastalo je prema zapisima grčkih i rimskih pisaca, zatim iz bogatih arheoloških nalazišta koji ipak mogu otkriti zanimljive činjenice o keltskim plemenima, kao i iz zapisa irskih redovnika koji su ispričali mnoge priče o iskonskim Keltima/kinjama. No, ipak neki zapisi postoje. Među tim zapisima svakako pomaže Herodotova kronika o Keltima/kinjama, zatim zapisi Ksenofona, Aristotela, Strabona, Virgila, Tacita Livija, Polibija, Plinija Starijeg, Plutarha, Julija Cezara i mnogih drugih klasičnih pisaca.

 Stari Grci su za Kelte imali dva imena – Keltoi i Galatai. Rimljani su Grka preuzeli ove nazive s malom izmjenom te su zvali Kelte – Keltai i Gali.

 Jedan od starogrčkih pisaca keltsku zemlju naziva 'Celtica'. Neki suvremenici je čak nazivaju drevnim 'keltskim carstvom' u cijeloj Europi. No, to nikako nije carstvo u smislu Rimskog Carstva. Na čitavom prostoru Europe ne postoji glavni keltski grad. Keltsko društvo nije bilo centralizirano, nije imalo centraliziranu administraciju, kao ni ujedinjenu vojsku. Nije imalo pisanih zakona. Umjesto toga, keltsko društvo se sastojalo od više desetaka različitih plemena. Svako pleme je djelovalo neovisno i samostalno. Ponekad su se plemena udruživala protiv zajedničkog neprijatelja, kao što je bio slučaj u borbi protiv rimskih legija Julija Cezara u Galiji.

 Za izvornu naseobinu Kelta/kinja se točno ne zna. Postoje dva tumačenja: jedno je da da im je izvorište u istočnoj francuskoj regiji Alsace-Lorraine, a drugo da su nastali u južnim stepama Rusije i da su se odatle širili dalje po Europi.

 Ono što se svakako zna, prema arheološkim iskopinama i dokazima jest to da Kelti/kinje nikako nisu bili barbarski narod, kako su ih Rimljani nazivali. Stvar je u tome da su Kelti/kinje bili superiorniji u obrađivanju zemlje, kao i obradi metala, ali i s obzirom na ulogu žena u društvu.  No, kako nisu imali pisani jezik, ne možemo naći niti jedan zapis u njihovu obranu. Mnogi od njihovih posjeda bili su naseljeni, a zemlja obrađena. Imali su svoje utvrde i svetišta. Bili su bogati i inteligentni i odigrali su ključnu ulogu u stvaranju Europe.

 Prvi dokazi o postojanju Kelta/kinja datiraju iz 6. stoljeća prije nove ere, ranog željeznog doba, poznatog i kao Hallstatt. O postojanju keltske civilizacije arheološki artefakti su pronađeni na području današnje Francuske (tadašnje Galije), južne Njemačke, Austrije, Švicarske, Čehoslovačke, Mađarske, te na područjima Velike Britanije. Ovo razdoblje poklapa se s razdobljem grčke civilizacije od Homera do izgradnje Partenona.

 Sljedeći dokazi su iz 4. stoljeća prije nove ere, iz kasnog željeznog doba, poznatog i kao La Tene, kada se keltska civilizacija proširila na Irsku, sjevernu Italiju, Španjolsku, dijelove Belgije, Balkan, pa čak i južnu Skandinaviju. Ovo se poklapa s vremenskim razdobljem kada Rim počinje širiti svoj utjecaj po Mediteranu. Prema nekim zapisima tada su Kelti/kinje potisnuti s područja današnje južne Italije.

 Zapravo, u 3. i 2. stoljeću prije Krista mnoge keltske zemlje pale su pod vlast Rimljana.  Nakon rimskih osvajanja, odnosno nakon propasti Rimskog carstva, u 5. stoljeću nove ere Kelti su vodili ratove s Germanima. Tako su neke zemlje došle pod vlast Germana i promijenile naziv. Tako je naziv Galija u Francuskoj promijenjen u germanski Franci. Najviše od keltske povijesti zadržala je Irska, sve do 8. stoljeća, kada je napredak zaustavljen pojavom Vikinga. No, i danas keltska kultura živi u nekim područjima Irske.

 Odakle uopće naziv 'Kelt'?

 Jedno od tumačenja je da riječ dolazi iz indoeuropskog korijena 'kelt' što znači 'skriveno. Danas pod pojmom 'kelt' smatra se sve što se odnosi na bilo koji od europskih naroda koji su govorili keltski jezik. Njihov jezik – s izuzetkom estonskog, finskog, mađarskog i baskijskog – bili su temelj svih europskih jezika.

 Organizacija života

 Keltska plemena imala su tri glavne klase: ratnike, druide te poljoprivrednike i obrtnike. Obzirom da je ratovanje bio važan dio života, ratnici su zauzimali viši sloj društva. Druidi su bili svećenici. To je bilo društvo mudraca ili proroka koji su, osim što su podučavali mladež, mogli donositi i presude u sporovima među odraslima. Imali su javnu ulogu u zajednici i za to su bili plaćeni u novcu ili naravi. Obrtnici su bili vrlo vješti u obradi metala, te spravljanju finog nakita od zlata, srebra, bakra i bronce. Poljoprivrednici su uzgajali stoku i obrađivali zemlju željeznim oruđem te održavali kompletno gospodarstvo. Žene su bile zastupljene u svakoj od ovih kategorija: mogle su biti ratnice, kraljice, druitkinje, poljoprivrednice ili obrtnice. Bile su izjednačene u pravima s muškarcima. Razlike u pravima temeljile su se na društvenoj klasi, a ne na spolu. Pravna i ekonomska prava bila su osigurana i za muškarce i za žene.

 Konzumirali su najviše meso i mlijeko. Proizvodili su i pivo koje su nazivali 'cervesia', a uz dodatke kumina i meda u pivo, pretvaralo se u 'cormu'. Također su cjelini vino i medovinu.

 Što se odjeće tiče, keltske žene su nosile jednostavne duge haljine s plaštom. Muškarci su  nosili hlače (ponekad i dužine do koljena), tuniku do bedara te sandale ili čizme. Metalni komadi nakita bili su vrlo popularni i rado su ih nosili i muškarci i žene. Muškarci su često nosili brkove, a ponekad i bradu, a često dugu kosu.

 Religija drevnih Kelta i Keltkinja

 Keltska religija bila je mješavina legende i znanosti, a mnogo je njihovih običaja preživjelo kada su Kelti/kinje prešli na kršćanstvo. Čini se da su imali preko 200 različitih božanstava, što znači bogova i božica.

Brigit

Brigit

 Keltske božice imale su jednaku moć kao i bogovi. U nekim aspektima čak i veću, zbog kreativnih aspekata ženske biologije, odnosno povezanosti s majkom Zemljom, što nas vraća na majku prirodu. Jedna od najpoznatijih božica bila je Brigid (ili Brigit). Njezin identitet je toliko upečatljiv da je i danas štuju irski katolici kao Svetu Brigitu. Brigit se spominjala kao trostruka božica - božica majka, majka djevica i djevica svetica. Njeni totemi su bili: krava, zmija, ovca, sunce, mjesec. Bila je pokroviteljica pjesnika i pjesnikinja, iscjelitelja/ica, te mađioničara. No, ona isto tako daruje mudrost, izvrsnost, savršenstvo, visoku inteligenciju, poetsku rječitost, te sposobnost iscjeljivanja. Tri božice – Macha, Maeva (ili Mebd) i Morrigan bile su božice rata. Od ostalih zabilježenih božica tu je Epona, britanska božica konja, zatim Arduinna, galska božica prirode i pravde, Branwen, velška božica mora, mjeseca i ljubavi te Mari, božica kiše i suše.

 Druidi i druitkinje

 Druidi su elitna kasta svećenika/ica Kelta. U drevnom keltskom društvu druidi i druitkinje čine intelektualnu elitu. Oni su svojim znanjem i obučenošću dolazili na pozicije svećenika/ica. Njihova obuka je obično trajala više od 20 godina, a sastojala se od pamćenja književnosti, poezije i povijesti, poznavanja keltskih zakona, kao i astronomije. Druidi su posredovali za svoje ljude, obavljali su žrtvovanja, tumačili znamenje te predsjedali vjerskim obredima. Vjerovali su da duša ne umire s tijelom, već da prelazi na drugu stranu. Imali su mnoge dužnosti, ali njihova glavna dužnost bila je savjetovati kraljeve i kraljice. Tumačili su snove kraljevske obitelji i interpretirali događaje u različitim kraljevstvima. Kao rezultat toga, snaga druida i druitkinja bila je velika, jer oni nisu bili samo svećenici/e keltske religije, nego su imali i veliki utjecaj u političkim pitanjima

 Prava, slobode i javna uloga drevnih Keltkinja

 Izvanredni zakoni i običaji dopuštali su keltskim ženama uživanje svih prava i sloboda u društvu, jednako kao i muškarcima. Takvu slobodu uživale su još i stare Egipćanke. U starim zapisima Keltkinje su prikazane kao hrabre, snalažljive i lukave junakinje. One su mogle biti na poziciji vlasti, isto kao i muškarci. Ravnopravno s muškarcima prisustvovale su svakom važnom sastanku. Bile su liderice, poglavice, diplomatkinje, pa čak i ratnice. One su mogle biti svećenice i druitkinje, vidovnjakinje i pjesnikinje.

 U usporedbi sa ženama iz Rimskog carstva ili stare Grčke dopuštena im je sloboda djelovanja i zaštita prema zakonima Željeznog doba. Grčki povjesničar Diodor Sicilijski opisao je galske žene na način da su 'gotovo jednako visoke kao muškarci koji su im rivali u borbama i dokazivanju hrabrosti'.

 Rimski povjesničar Marcus Borealis napisao je: "Žene iz keltskih plemena su veće i jače od naših rimskih žena. Vrlo su robusne i bave se borilačkim vještinama. Djevojke na sjeveru su obučene za rat, a naše nježne dame uče svoje ženske dužnosti i time su manje moćne od većine mladih djevojaka iz Galije i okolice".

 Plutarh je zapisao da postoji dugogodišnja tradicija među Keltima da žene djeluju kao posrednice ili sutkinje u vojnim sporovima. Također je poznato da su odigrale posredničke uloge u svojim plemenskim skupštinama.

 Britanski povjesničar Alfred Edwards napisao je zanimljivu usporedbu keltskih žena naspram Rimljanki: "Drevne keltske žene su znale da su fizički superiornije od Rimljanki. Antropološki dokazi pokazali su da je noga prosječne Keltkinje jača od noge prosječne Rimljanke. Njezine kosti i mišići bili su jači i veći nego u današnje prosječne moderne žene. Razlike su se očitovale i u stavovima Keltkinja. Shvaćale su Rimljanke slabijim spolom, jer su na mnogo načina bile u službi muškaraca. Pogrdno su ih nazivale 'polu ženama'.

 Brak i ženska prava u okviru zakona

 Ženska osobna prava i njihova prava unutar braka dodatno svjedoče o visokom statusu u keltskom društvu. Čini se da je brak kod drevnih Kelta/kinja bio partnerstvo između muškarca i žene. Nasuprot tome, rimski zakon diktira da je žena u vlasništvu njezina supruga. Žene se nisu mogle udati protiv svoje volje. Mogle su same slobodno odabrati svoje muževe. No, političkih brakova je bilo među vladarima. Što se tiče miraza, svaka strana je u brak donosila istu svotu ili ulog. Nakon smrti jednog od partnera preživjeli partner je nasljeđivao/la ukupno stečenu imovinu. Ako se par razveo, svaki partner je imao/la pravo na svoj miraz i stečenu dobit. Dakle, žene su mogle posjedovati i nasljeđivati imovinu samostalno. Ženska ekonomska neovisnost pružala im je zaštitu u slučaju rastave ili muževe smrti: vrlo drugačija situacija od situacije žene u srednjem vijeku, pa čak i u nekim društvima danas.

 Razvod je bio relativno jednostavna stvar, a mogla ga je zatražiti bilo koja strana. Povjesničar Jean Markale objašnjava da je 'keltski brak bio ugovorni, socijalni, a ne religiozni, te da se temeljio na slobodi i muža i žene'.  Razvedene žene su uvijek bile slobodne ponovo se vjenčati.

 Ratnice i kraljice

 Drevne Keltkinje bile su i ratnice i vladarice. I djevojčice i dječaci osposobljavali su se za borbu mačevima i dugim oružjem. Stoga su Keltkinje ravnopravno sudjelovale u borbama s muškarcima. Pozivale bi u boj pušući u velike rogove i proizvodeći jezive ratne krikove. Odsječene glave neprijatelja prebacivale bi preko konjskih uzda. Ovime su bili impresionirani rimski pisci, te je jedan zapisao: "Galske žene nisu samo stasom jednake svojim muževima, već i kao suparnice u snazi".

 Boudicca

 Povijest je prepoznala nekoliko kraljica koje su ujedno bile i ratnice. No, jedna od najpoznatijih je  Boudicca. Njen pokojni suprug, kralj Prasutagus, kralj pokrajine Iceni ostavio je pola imovine njihovim dvjema kćerima, a drugu polovicu darovao je rimskom caru Neronu kako bi osigurao i zaštitio svoju obitelj. On je to učinio u najboljoj namjeri jer je predvidio Britaniju, ujedinjenu pod Rimom, te zaključio da će carstvo biti tamo za još jako dugo vremena, a njegovi ljudi su mogli imati osiguran napredak. No, Rimljani su bili pohlepni. Nakon što je Prasutagus umro, rimska vojska je došla i zahtijevala još novca. Nakon što im je Boudicca prigovorila, oni su je izbičevali, a njene dvije kćeri silovali.

 No, Rimljani su podcijenili keltsku kraljicu. Njezin gnjev koji se osjetio sve do Rima. Ona im se naveliko osvetila.

 Boudicca je sakupila vojsku, čak i iz susjednih plemena. Navodno je sakupila oko 100.000 vojnika i krenula u rat protiv Rimljana. Rimski povjesničar Kasije Dion ovako opisuje Boudiccu: "Bila je izuzetno hrabra. Imala je prodoran glas. Svoju dugu crvenu kosu nosila je upletenu u zlatnu kopču. Nosila je tuniku u nekoliko boja, a preko nje plašt koji je držao broš. Kada bi uhvatila koplje, strah je ulazio u kosti svima koji su je promatrali." U kratkom vremenskom roku Boudicca je uspjela povratiti važno središte Colchester te je krenula na London, rimski grad u Engleskoj. Međutim, tu nije uspjela pobijediti Rimljane. Kako ne bi dočekala ponižavajuću smrt nakon izgubljenog rata, Boudicca je popila otrov. U znak sjećanja na ovu heroinu i danas postoji statua njoj u čast u blizini britanskog parlamenta. Ovaj događaj je ostao toliko poznat da su ga Englezi primijenili i kada je Margaret Thatcher postala premijerka 80-ih godina u jednom crtanom filmu koji prikazuje Margeret Thatcher kako vozi bojna kola, baš poput Boudicce koja je to učinila 2.000 godina ranije.

 Umjesto zaključka

 Biti žena u antičkom dobu značilo je mnogo. Većina drevnih kultura slavila je ženu kao donositeljicu života. Žene su mogle biti svećenice, pjesnikinje, iscjeliteljice, vladarice.

 Sva ženska moć i poštovanje spram žena iz antičkog doba nestala su rođenjem kršćanstva. Uostalom, rađanjem kršćanstva svijet je dugo vremena bio obavijen velom tame. 

Tagovi: antika, božice, keltkinje, mitologija, svijet

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM