Prozor u svijet

11.08.2013. 17:02:24 - Libela/Tobias Jones (theguardian.com)

Zašto je Italija još uvijek toliko rasistička?

Rasistički napadi na ministricu

Verbalni napadi na Cecile Kyenge (talijansku ministricu za integracije porijeklom iz Konga, op.a.) su šokantni, čak i u državi gdje je rasizam dio svakodnevnog života.

Događaji od prošlog tjedna su dokazali, bez sumnje, da Italija ima ozbiljan problem s rasizmom. Na Cecile Kyenge, talijansku prvu crnu ministricu, su bacali banane kada je držala govor na jadranskoj obali u gradu Cervia. Nakon što su banane promašile pozornicu, ona je mirno prokomentirala taj incident kao "traćenje hrane". Naknadno je izjavila kako je očekivala rasističke napade kada je prihvatila poziciju ministrice, no nije mislila da će biti toliko neprijateljski – usprkos tome, to je neće spriječiti da i dalje radi svoj posao. "Ne mogu sakriti da se nekada ne umorim od ponavljanja takvih ozbiljnih napada, no nisam očekivala da će biti toliko jaki. Ali neću stati ili se zadržati na samim napadima. Trudim se gledati naprijed, biti zrcalo neugodnosti ovakvih incidenata i pokazati kako politika i društvo mogu najbolje na ovo odgovoriti."

Zatupnica Sjeverne lige je rekla da Cecile treba silovati. Senator Sjeverne lige Roberto Calderoli ju je poistovjetio s orangutanom, rekavši "Volim životinje, no kada vidim nju ne mogu si pomoći da ne mislim na orangutana", te je dodao kako ona "samo potiče ilegalne imigrante da sanjaju o uspjehu".

Prošli tjedan nogometaš NK Milana Kevin Constant (također crnac, porijeklom iz Gvineje, op.a.) otišao je s nogometnog terena nakon verbalnog zlostavljanja, isto kao što je to prije godinu dana učinio Kevin-Prince Boateng. Jedan od problema je neslaganje oko toga što rasizam zapravo je: Calderoni misli da je usporedba crne žene s orangutanom "šala mala". Nogometaš Mario Balotelli je u jednom crtiću prikazan kao King Kong, no mnogi ljudi nisu vidjeli nikakav problem u tome.

80-ih godina u Italiji nije bilo puno imigranata. Situacija se promijenila 90-ih i 2000-ih kada se doselilo preko 4 milijuna stranih radnika i radnica koji su radili isprva u "prljavim" sektorima rastuće ekonomije. Talijanska sve starija populacija i sve veće bogatstvo su doveli do povećanih zahtjeva za radnicima, te radnicima/radnicama za pomoć u kućanstvu – sve su to bili poslovi koje Talijani nisu željeli više raditi.

Imigranti koji su se doselili su bili isključeni iz političkog sistema, a restriktivni zakoni o državljanstvu su otežavali čak i drugoj i trećoj generaciji (koja se naziva Balotelli generacijom) da steknu ikakva prava. Čak i oni koji su rođeni u Italiji su morali čekati 18. rođendan da bi službeno postali Talijani i Talijanke. U tom kontekstu se izdignula Sjeverna liga (Lega Nord).

Kyenge se doselila u Italiju 1983., kao kvalificirana oftalmologinja. Udala se za talijana 1994., s kojim ima dvije kćeri – rođene i odrasle u Italiji. Ona je Talijanka i crna, te je obećala da će pokušati reformirati talijanske zakone o državljanstvu kojima se protive desne stranke.

Sjeverna liga je jedna od tih stranaka. Njeni političari su dobili vlast u mnogim sjevernim gradovima poput Milana 1990-ih, a u savezu s Berlusconijem su se uzdigli do vlasti na nacionalnoj razini. Calderoni je bio ministar, te podpredsjednik Senata – jedne od najvažnijih institucionalnih pozicija u talijanskom političkom sistemu.

Liga je oduvijek bila rasistička stranka, potpirujući etničke i religijske sukobe gdje i kad god bi to mogla. Tako je jednom prilikom gradonačelnik jednog talijanskog grada izjavio da bi imigranti trebali biti obučeni kao životinje i služiti za lov, a drugi političar iz Lige ustvrdio kako je bio sretan kada je čuo za smrt imigranata koji su pokušali doći brodom u Italiju.

Sjeverna liga je, doduše, manjinska stranka koja obično dobiva između 5 i 10 posto nacionalnih glasova. Druge su političke stranke izrazile solidarnost s Kyenge. Ali svatko tko je slušao talijanske političke debate, ili još gore od toga – stajao na nogometnom stadionu, zna da Italija nije tolerantno mjesto. To je zemlja u kojoj je donedavni premijer Silvio Berlusconi mislim da je presmiješno šaliti se da se je Obama dobro osunčao. Rasizam nije ograničen na lijevo ili desno, stare ili mlade, ruralno ili urbano; on je posvuda.

Razlozi su prilično očiti. Talijani će vam konstantno ponavljati kako je njihova zemlja nevjerojatno provincijska. Campanilisimo – vezanost za svoje korijene, mjesto porijekla – je jedan od razloga zašto je zemlja toliko šarmantna: ljudi često ne mijenjaju mjesto stanovanja, oni su ukorijenjeni. Posvuda u zemlji, čak i u malenim selima, mogu se vidjeti caput mundi grafiti koji znače da je to malo mjesto centar svijeta. Loša strana je da se stranci zato tretiraju kao svemirci, ako ne i neprijatelji.

Kroz stoljeća Italija nije bila kolonijalna sila, već kolonija – igračka svjetskih supersila. Osim malih dijelova Somalije koji su iznimka, nijedna druga zemlja u svijetu ne govori talijanski. Za razliku od Francuske, Britanije, Portugala ili Španjolske, Talijani nemaju veliku dijasporu govornika talijanskog koji bi se odmah mogli integrirati u "matičnu zemlju", već poznavajući njenu literaturu i povijest. Stoga poluotok ostaje otočno, zapanjujuće monokulturno mjesto.

Postoje i drugi razlozi za rasizam: naslijeđe fašizma i odobravanje Benita Mussolinija, opipljiva nesigurnost, pa čak i osjećaj inferiornosti mnogih Talijana, raširena ekonomska bijeda koja traje barem desetljeće, te politička klasa koja je apsurdno neuka. No možda je najzanimljivije objašnjenje za rasizam dao jedna antropolog. On tvrdi da u zemlji koja je poznata po nezakonju, u kojoj se pravila često dobrovoljno ignoriraju, svi su veliki konformisti na druge načine: svi nose istu (u tom trenutku) modernu boju, ili jedu istu hranu na istim festivalima. Italija jednostavno nije zemlja ekscentričnosti, ili mjesto gdje su razlike i raznolikosti prihvaćene, a kamo li njegovane. Probajte staviti neobičan nadijev na pizzu u Italiji, dobiti ćete ljutit govor od domaćina, kao da ste počinili užasan zločin.

Zagonetka talijanskog rasizma leži u tome da je Italija, iako je zemlja kontradiktornosti, također mjesto nevjerojatne darežljivosti i gostoljubivosti. Stoljećima su posjetitelji primjećivali talijansku ksenofiliju – ljubav prema svemu stranome. Dostojanstvo i inteligencija Kyenge u nedavnim napadima može tek podsjetiti Talijane da imaju reputaciju milih, prije nego strašnih, onima iz daleka.

Prevela i prilagodila Ela Naranđa

Tagovi: europa, imigranti, italija, politika, rasizam, seksizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM