Prozor u svijet

23.07.2013. 16:34:52 - Gauri van Gulik (The Guardian)

konkretna politička akcija u zaštiti ženskih prava

'Ja imam pristup kontracepciji, ali milijuni žena nemaju'

Službe za planiranje obitelji zahtijevaju konkretnu političku podršku u ispunjavanju ženskih prava, ne samo financijska sredstva.

U posljednje vrijeme me gotovo svaki tjedan netko pita kada ću imati djecu. Je li to seksistički? Malo. Naporno? Jako.

Kada i želim li uopće imati djecu je duboko osobna, životna odluka. Srećom, imam sve što mi je potrebno da tu odluku sama donesem. Imam pristup metodama za planiranje obitelji i dohodak kojim ih mogu platiti. A ono što je još važnije, imam moć u svojoj vezi, obitelji i zemlji koja mi omogućuje da odaberem želim li ih koristiti, bez previše pritiska (izuzev majčinih suptilnih migova).

Nisam žrtva seksualnog zlostavljanja ni obiteljskog nasilja, i u svom domu se osjećam sigurnom. Znam, bar zasad, da ću ako zatrudnim imati stalni prihod, pravo na beneficije i socijalno osiguranje. Imam zdravstveno osiguranje. Znam ako rodim djevojčicu da će ona biti toplo dočekana u našu obitelj. Mogu imati desetero djece ako to želim, a ako odlučim da ne želim uopće imati djecu, i to će biti u redu. Milijuni žena i djevojaka nisu te sreće.

Globalni sumit posvećen planiranju obitelji okupio je vlade i donatore u srpnju prošle godine u Londonu. Obvezali su se da će uložiti 2,6 mlijardi dolara na planiranje obitelji u južnim dijelovima svijeta. Kao rezultat ove inicijative, dvadesetak vlada u svijetu aktivno radi na uključivanju planiranja obitelji u svoje zdravstvene programe. To je nevjerojatno i važno postignuće. Ali hoće li ono doista omogućiti ženama kontrolu nad veličinom svoje obitelji? Human Rights Watch je, zajedno s mnogim drugim organizacijama uključujući Amnesty International i Centar za reproduktivno zdravlje, iskazao brigu da sumit nije učinio dovoljno za prava žena i djevojaka.

"Moramo gledati na dostupnost iz ženske pozicije", ističe Melinda Gates, jedna od pokretačkih sila sumita i značajna financijerka inicijativa za reproduktivno zdravlje.

"Može li svaka žena doći do kontracepcijskih sredstava koja želi bez prisile ili diskriminacije", upitala je.

Još uvijek je nedovoljno pažnje posvećeno zakonima i običajima koji uzrokuju korištenje sile i osnažuju diskriminaciju. Politički je puno teže pristupiti rješavanju tih problema nego jednostavno otvoriti više zdravstvenih ustanova ili povećati zalihe kontracepcijskih sredstava. Naš rad je pokazao da kada se ne zasnivaju na ženskim ljudskim pravima, naše zdravstvene inicijative ne uspijevaju. Navest ću dva pogrešna pristupa koja onemogućavaju ispravno rješavanje ovih problema i potkopavaju napore učinjene za unapređivanje planiranja obitelji.

Prvo, neke vlade ne dopuštaju ženama da samostalno odluče koliko će djece imati. Žene i djevojke su prisiljene ograničiti broj djece koju će imati, često u političke svrhe ili radi ostvarivanja kontrole populacije. U nekim zemljama žene su prisilno sterilizirane, a to se posebice odnosi na Romkinje, žene s posebnim potrebama ili HIV-om, primjerice u Čileu ili Uzbekistanu.

Na primjer, u pokrajini Rakhine u Burmi je donesen zakon koji Rohinga Muslimanima i Muslimankama dozvoljava maksimalno dvoje djece. No, ova zakonska mjera nije korištena u svrhu poboljšanja pristupa zdravstvenoj skrbi, nego kao instrument za kontrolu populacije ugnjetavane etničke manjine. U nekim dijelovima Indije su zdravstveni radnici i radnice prisiljeni realizirati ciljeve programa planiranja obitelji što stvara neprijateljsko okruženje za same obitelji. Više od pedeset zdravstvenih radnika i radnica žalilo se Human Rights Watchu jer su vlasti odredile godišnje norme za kontracepcijska sredstva, s izraženim fokusom na žensku sterilizaciju. Fokus programa za planiranje obitelji ne bi trebao biti usmjeren na ostvarene brojke nego na kvalitetu i dobrovoljnu narav pružene usluge.

Drugo, vlade uskraćuju ženama i djevojkama pravo da odluče za koga i kada se žele udati. Djevojke koje se udaju mlade, uglavnom mlade i zatrudne što sa sobom nosi niz posljedica za njih i njihovu djecu. Dječji brakovi direktno ugrožavaju zdravlje. Komplikacije u trudnoći i pri porodu su glavni uzroci smrti među adolescenticama u dobi od 15 do 19 godina u zemljama u razvoju. Mlade žene su, za razliku od starijih žena, suočene s većim rizicima u trudnoći i prilikom porođaja, uključujući otežan i po život opasan porod zbog njihovih malih zdjelica i nerazvijenih tijela.

Slične slučajeve zabilježili smo u Južnom Sudanu, gdje je situacija dodatno pogoršana ograničenom dostupnošću prenatalne i postnatalne zdravstvene njege. Dječji brakovi također ograničavaju mogućnost obrazovanja i stjecanja vještina jer su zbog udaje djevojčice često prisiljene napustiti školu i uskraćeni su im svi resursi, mreže socijalne podrške, sloboda kretanja i samostalnost. Kao rezultat toga, žene često imaju premalo moći u odnosu na svoje muževe i njihove obitelji što im onemogućuje da se upoznaju s planiranjem obitelji i dođu do kontracepcijskih sredstava. Drugim riječima, da bi se  strukturalno poboljšao pristup planiranju obitelji, vlade moraju riješiti problem dječjih brakova.

Planiranje obitelji nailazi i na mnoge druge prepreke: žene trpe diskriminaciju u zdravstvenom sustavu, nasilje kod kuće, slabu kvalitetu zdravstvene njege i zlostavljanje od strane zdravstvenih radnika. Rasipanje novca na službe za planiranje obitelji nije dovoljno. Ako vladajuće strukture nastave ignorirati očigledno kršenje ljudskih prava rezultat će biti kontraproduktivan, a najugroženije skupine žena i djevojaka ostat će bez prava na izbor koje je dostupno ženama poput mene.

Prevela i prilagodila Ljiljana Kostić

Tagovi: kontracepcija, reprodukrivno zdravlje, reproduktivna prava, svijet, trudnoća, ženska ljudska prava

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (1)

Stari komentari

kosee:
Odličan članak, dobro razrađena tema!
24.07.2013. 09:43

Stup srama

Iz drugih medija

AEM