Prozor u svijet

09.07.2013. 21:02:38 - Sonja Pavlović (mindredingsblog.wordpress.com)

Roditeljstvo i potomstvo

Zašto ljudi žele djecu?

Mada zvuči neumjesno, pitanje zašto ljudi žele imati djecu nije neopravdano.

Savezna američka država Nebraska 2008. dekriminalizirala je napuštanje djece. Potez vlasti bio je iznuđen konstantnim rastom stope infanticida u toj državi. Zakon je parovima, nespremnim da se skrbe o svojoj djeci, omogućio da ih ostave na za to predviđenim mjestima, bez straha od hapšenja i kaznenog gonjenja. Konkretan set propisa razlikovao se, međutim, od sličnih akata koje su neke američke države već imale. Uslijed previda zakonodavca, u njega nije unesena odredba koja precizira starosnu granicu za napuštenu djecu.

Par tjedana nakon izglasavanja, roditelji su počeli koristiti zakonsku mogućnost da bez pravnih posljedica napuste djecu. Kvaka je u sljedećem: nijedno od ostavljene djece nije bilo novorođenče. Nakon nekoliko mjeseci, statistika je bila otprilike ovakva: od 35 djece ostavljene u državnim bolnicama i policijskim postajama, njih 22 imalo je više od 13 godina. Zabilježen je i slučaj oca, koji je ostavio svoje devetoro djece, uzrasta između jedne i 17 godina. U Nebrasku su počeli stizati i roditelji iz okolnih država, u kojima slične zakonske mogućnosti nisu postojale.

Slučaj Nebraske otvara zanimljivo pitanje: Kada ne bi postojale kaznene konsekvence, koliko bi roditelja ostavilo svoju djecu? U krajnjoj liniji, ta praksa nije ni nova ni tako neuobičajena. Samo u SAD-u, u svakom trenutku postoji oko 400.000 djece koja čekaju da budu usvojena, data u udomiteljsku obitelj ili zbrinuta na neki drugi način. Događa se i da usvojitelji naknadno napuste dijete i daju ga na usvajanje.

Američki news magazin Atlantic, u članku 'Ne željeti djecu je sasvim normalno', opisuje nedavni tijek jednog treda na websitu Secret Confessions. U veljači 2009., na stranice se ulogirala žena pod imenom Ann i ostavila kratak komentar:

Depresivna sam. Mrzim što sam mama. Mrzim što sam nezaposlena mama.

Na sajtu koji obično generira desetak komentara po 'ispovijesti', ispod kratkog unosa Ann, tred je aktivno rastao i tri godine kasnije.

Žena koja je u drugom stanju ostala u svojoj 42. godini, napisala je sljedeće:

I ja mrzim što sam mama. Svaki dan je isti. Razmišljam da će tako biti do moje 60. godine, kada će mi život praktično biti gotov.

Izvjesna Gianna je pak ovako komentirala:

Volim svog sina, ali mrzim što sam majka. Biti majka je nezahvalan, monoton, iscrpljujući, razdražujući i opresivan posao. Majčinstvo je poput zatvorske kazne. Ne mogu čekati puštanje na uvjetnu slobodu, što će se dogoditi kada moj sin napuni 18 godina i, nadam se, ode na studije.

Među odgovorima na 'ispovijed' Ann ima vrlo malo primjera majki slomljenih pod teretom siromaštva i/ili samohranog roditeljstva. Sudeći po onome što su pisale u svojim komentarima, pretežno se radi o ženama solidnog socioekonomskog statusa. Kada bi mogle vratiti vrijeme, izbjegle bi da budu majke, ali iz razloga koji su atipični u odnosu na ono što najčešće čujemo na ovu temu. Ove žene 'ispovijedaju' da im je status majke život učinio jednoličnim; žale se na slabu uključenost svojih partnera u staranje o zajedničkoj djeci; neke svjedoče da su ih partneri praktično primorali da slučajnu trudnoću iznesu do kraja i rode dijete koje uopće nisu planirale i/ili željele. Prevladavajući sentiment je, međutim, sljedeći: Osjećaju da im je život postao u potpunosti podređen djeci, do mjere da su izgubile vlastito ja.

Iz iskaza samih žena vidi se da su neke od njih naprosto loše procijenile vlastitu spremnost za roditeljstvo. Ali, kakav bi izbor imale da nisu napravile lošu procjenu? Unatoč emancipaciji - i žena i muškaraca - odricanje od roditeljstva - opet neovisno od pola - predstavlja težak, često socijalno neprihvatljiv izbor. Rijetko koja sredina takve pojedince ne izlaže 'unakrsnom propitivanju'. S druge strane, od ljudi koji postanu roditelji rijetko se, ako uopće, traži obrazloženje takve odluke.

 

Da li je moralno imati djecu?

Nemoralnost odustajanja od roditeljstva i roditeljstvo kao moralni imperativ često se brane vrlo jednostavnom tvrdnjom da je imati djecu prirodna stvar. Budući prirodna, ona navodno ne zahtijeva dodatno obrazlaganje. Riječ je, međutim, o dva sasvim različita nivoa jedne pojave: iz kuta vrste, prokreacija je samorazumljiva podrazumijevana; iz kuta racionalnog pripadnika vrste, niti jedno ponašanje koje je rezultat svjesno donijete odluke ne može biti izuzeto od (samo) preispitivanja.

Istina, ljudi navode razloge za vlastitu odluku da kreiraju potomstvo. Osim kao objašnjenje svog prokreativnog ponašanja, često ih koriste i kao opće moralne preskripcije - pouke o tome zašto svatko, sem ako je u tome biološki onemogućen, treba da ima djecu.

 ·         Potencijalno, a nerođeno dijete uskraćeno je za radosti koje život donosi, primjerice, nikada neće jesti sladoled, voziti bicikl, uživati ​​u seksu ...

Mada maskirano u filozofski diskurs, ovakvo objašnjenje ne može opstati na barem dvije razine. Načelno, nepostojeći pojedinci nisu moralni agenti i povodom njih je logički neosnovano zauzimati moralnu poziciju. Drugo, ako prihvatimo da svi trebaju imati djecu, jer time uvećavaju nešto što filozofi nazivaju totalna, globalna sreća, postavlja se pitanje kada pojedinac ili par treba stati s prokreacijom, tj.. kada je netko učinio dovoljno na planu uvećanja globalne sreće? Britanski filozof Derek Parfit svojevremeno je uočio i pokazao da ovakav rezon nužno vodi u beskonačnu redukciju i 'odvratan zaključak'.

Recimo da dijete koje jede sladoled uvećava opću sreću za iznos x. U tom slučaju, dvoje djece je uvećavaju za 2x, četvero za 4x i tako redom. Pretpostavimo da obitelj s osmero djece može svojim potomcima priuštiti sladoled dva puta rjeđe nego obitelj s četvero. Oni, međutim, jednako uvećavaju razinu globalne sreće. Imajući to u vidu, iz ovako utilitaristički formuliranog argumenta slijedi da je uvijek moralno imati što više djece. Krajnja posljedica bi bila kontinuirano uvećanje populacije, čiji pojedinačni pripadnici vode sve manje sretne živote. Čak i kada individualni doživljaj sreće počne se približavati nuli, globalna razina sreće raste. Dakle, prokreacija je neobranjiva s aspekta pojednostavljenog utilitarnog morala.

 ·         Ljudi trebaju imati djecu, jer time produžuju život svojim genima (obiteljskom imenu).

Najprije, postavlja se pitanje da li je ičija biološka (genetska) kompozicija tako vrijedna da je nužno perpetuirati je. Čak i da prihvatimo da takav pojedinac postoji, osim ako ne govorimo o kloniranju, njegov biološki materijal ne može u narednu generaciju biti prenijet u cijelosti. Kao pripadnici seksualno reproducirajući vrste, rađamo se s kombinacijom gena koje nasljeđujemo od oba roditelja i nemamo nikakvu kontrolu nad tim koji će se od njih iskazati u našem fenotipu.

Pozivati ​​se na gene, u eri kada je ljudski genom uveliko iščitan, a genetički inženjering i sintetička biologija doživljavaju procvat, uvijek za sobom povlači niz etičkih dvojbi. Na primjer, da li bi bilo opravdano, čak poželjno, da države pojedincima nametnu obvezu genetičkog probira, a potom stimuliraju prokreaciju isključivo genetski 'ispravnih' individua? Ili, da li bi trebalo zabraniti uobičajenu metodu začeća i uputiti ljude na umjetnu oplodnju; u toj proceduri, već sada, moguća je selekcija 'superiornih' embrija?

 ·         Građanska je dužnost pojedinaca da stvaranjem potomstva doprinesu opstanku zajednice.

S aspekta etike, ovakav argument je neprihvatljiv, posebno iz ugla žena koje pretvara u strojeve za rađanje. Osim što ograničava slobodu pojedinaca da biraju hoće li imati djecu ili ne, implicira još jedan način zadiranja u osobne, 'tjelesne' slobode. Naime, opstanak zajednice može ugroziti i prekomjerna prokreacija. Da li bi država u takvom slučaju trebala sankcionirati rađanje?

 ·         Roditeljstvo usrećuje roditelje. Posljedično, čini svijet boljim mjestom.

Tako kaže intuicija. Akademska istraživanja osobnog doživljaja sreće i samoprocjenenjenog općeg zadovoljstva životom tvrde nešto drugo: da su roditelji jednako ili manje sretni od ljudi koji nemaju djece.

Jedno od najcitiranijih istraživanja na ovu temu, studija američkog kognitivnog psihologa (i dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju) Danniela Kahnemana, pokazalo je da je čuvanje djece pri dnu liste aktivnosti koje donose zadovoljstvo. Prema rezultatima opsežne ankete i serije intervjua koje su on i njegovi suradnici proveli na uzorku od 909 zaposlenih Teksašanki, zaposlene majke više uživaju ​​u nizu drugih, čak ne tako zabavnih aktivnosti: kuhanje, gledanje televizije, vježbanje, pričanje telefonom, drijemanje, kupovina. Jedna od rijetkih aktivnosti koje im donose manje zadovoljstva od izravnog čuvanja djece jest čišćenje; u slučaju majki s više djece, i ono se može čitati kao 'čišćenje za djecom'.

  

Zašto ljudi, ipak, rađaju djecu?

Zato što (pogrešno) procjenjuju da će time učiniti sretnim i sebe i svoje potomke.

Istraživanja citiranog Kahnemana, kao i niza kognitivnih psihologa i bihevioralnih ekonomista, sugeriraju da ljudski um 'pati' od onoga što psiholozi nazivaju urođena optimistična pristranost: Bez da smo toga svjesni, za sebe predviđamo nerealno ružičaste životne ishode (bit ću sretna u braku; neću se razvesti; imat ću lijepu i pametnu djecu; bit ću kompetentan roditelj; umrijet ću 'zdrava', tj. sposobna da se staram o sebi i ne ovisim od drugih ...), pripisujući im daleko veću vjerojatnost nego što bismo to učinili kada bismo se rukovodili realnim statističkim pokazateljima .

Osim urođenog optimizma, kognitivni psiholozi otkrili su da naša razmišljanja o patnji i sreći boji specifična asimetrija, oličena u dvostrukim standardima kojima sumiramo zadovoljstvo i patnju.

Zamislimo dva heteroseksualna para. Par A čini dvoje mladih, zdravih i bogatih ljudi. Ako bi imali djecu, mogli bi im pružiti najbolje igračke, odjeću, škole ... Ipak, teško da bi itko racionalan tvrdio da oni imaju moralnu obvezu da ostave potomstvo.

Nasuprot njima je par B. Oni su mladi i bogati, ali oboje nose izrazito detrimentalnu mutaciju istog gena. Ako dobiju dijete, njegov život će biti ispunjen patnjom. U slučaju ovog para, veliki broj racionalnih pojedinaca bi tvrdio da oni imaju moralnu obvezu da ne ostave potomstvo.

Hipotetički slučaj dva para pokazuje da na zadovoljstvo i patnju gledamo bitno različito: Propuštenu sreću i zadovoljstvo nerođenog djeteta ne smatramo gubitkom u mjeri u kojoj izbjegnuta patnju nerođenog djeteta procjenjujemo kao benefit.

Ovakva misaona vježba vodi interesantnom, mada intuitivno zastrašujućem generalnom zaključku da je u svakom slučaju korisnije ne stvarati potomstvo. Naime, čak i najbolji od mogućih života bit će kombinacija zadovoljstva i patnje. Propušteno zadovoljstvo, u smislu nerođenog djeteta, ni na koji način ne pogađa stvaran poredak stvari u svijetu. S druge strane, svako novorođeno dijete makar minimalno uvećava apstraktnu ukupnu količinu globalne patnje.

Da li sve ovo znači da ljudi imaju djecu zato što su iracionalni; zato što prave pogreške u mišljenju i zaključivanju?

  

Roditeljstvo u kontekstu

Nalaze Kahnemana i niza sličnih studija moguće je ublažiti interpretacijom. Mogli bismo reći da oni ne govore da roditeljstvo ljude čini nesretnim, nego da ih, nasuprot intuiciji i očekivanjima, ne čini sretnijim. Štoviše, pitanje je koliko ovakva istraživanja mogu išta reći o roditeljstvu per se; daleko je plauzibilnije da nešto govore o roditeljstvu u aktualnom kontekstu. Vjerojatno otud i sljedeća pravilnost u prikupljenim empirijskim podacima: majke su manje sretne od očeva; samohrani roditelji su manje sretni od parova koji zajedno podižu potomke; roditeljstvo je najzahtjevnije, najdosadnije i najnapornije u periodu kada je dijete na uzrastu dojenčeta i kada počinje hodati.

Ma kako grubo zvučalo, prije urbanizacije, djeca su bila ekonomski resurs svojih roditelja. Čak i danas, ako živite na farmi, dobro će vam doći neplaćena pomoć većeg broja ukućana. Urbanizacija i ekonomski prosperitet izmijenili su i naša moralna načela. Naprosto, na djetinjstvo gledamo kao na razdoblje zaštićenosti i privilegija, a na roditeljstvo kao na proces usavršavanja potomaka.

Ovo posebno vrijedi za srednju i višu srednju klasu. Dječji psiholozi su izračunali da djeca majki s diplomom osnovnih ili akademskih studija - govorimo o industrijski razvijenom dijelu svijeta - najmanje pet sati tjedno provode u tzv. organiziranim aktivnostima (aktivnostima namijenjenim 'usavršavanju' djece). Kada je riječ o djeci radnica, ovo vrijeme je tri sata kraće, ali longitudinalne studije pokazuju trend sustizanja.

Podaci o investiciji u roditeljstvo mogu djelomično objasniti 'tajne ispovijedi' obrazovanih, socioekonomski etabliranih žena i odgovore na pitanje zašto ih majčinstvo čini nezadovoljnim. Stvar postaje još jasnija ako se u obzir uzme i činjenica da teret intenzivnijeg roditeljstva i koncentriranog odgoja (praksa strukturiranja aktivnosti djeteta kako bi se pospješili njegovi fizički i intelektualni kapaciteti) nije ravnomjerno raspoređen na oba roditelja. Mada su ravnopravno sa svojim partnerima prisutne na tržištu radne snage, žene snose disproporcionalno veći teret skrbi o djeci. Otud osjećaj gubitka autonomije. Da sve bude kompliciranije, istovremeno osjećaju da se svojoj djeci ne posvećuju u dovoljnoj mjeri.

Neskladom između zahtjeva koje pred suvremenu ženu stavljaju profesija i roditeljstvo može se objasniti ne samo podatak da su majke u prosjeku manje sretne od očeva, već i empirijski nalaz da su žene manje zadovoljne brakom u odnosu na svoje partnere. Kada su psiholozi  W. Keith Campbell i Jean Twenge svojevremeno učinili metaanalizu bezmalo stotinu studija na temu roditeljstvo i bračna sreća, objavljenih između 1975. i 2003. došli su do podatka da je, u promatranom razdoblju, negativna korelacija između djece (i njihovog broja) i zadovoljstva brakom postajala sve snažnija. Drugim riječima, mada je dolazak djeteta na svijet uvijek bio faktor strukturne nestabilnosti obitelji/braka, njegov učinak je vremenom sve izraženiji.

Da li se iskustvo roditeljstva može učiniti manje nagrižućim po osobni doživljaj sreće i opće zadovoljstvo (bračnim) životom?

Postoji 'komadić' industrijski razvijenog svijeta na kojem citirani podaci i trendovi ne važe. Dakle, Skandinavija.

Podatak da su Skandinavci s djecom sretniji od svojih sunarodnjaka bez djece, tj. da Skandinavce roditeljstvo čini sretnijima, svijetu je neplanirano otkrio američki istraživač danskog podrijetla Hans-Peter Kohler. Kao demografa, prvenstveno su ga zanimali uzroci pada fertiliteta u Europi. Pokušavajući objasniti zašto skandinavske zemlje nemaju problem negativnog prirasta stanovništva, čak i kada se uspoređuju s konzervativnijim europskim nacijama, koje više polažu na tradicionalnu obitelj i njene vrijednosti, došao je do zaključka da stvar nije ni u ekonomskoj snazi ​​(skandinavske zemlje nisu po ekonomskim parametrima tako daleko od ostalih europskih zemalja) ni u priljevu imigranata iz kultura s drugačijim reproduktivnim obrascima (i ostale europske zemlje ih imaju). Ključnim se pokazala socijalna sigurnost, odnosno razvijenost države kao socijalnog servisa građana.

Zahvaljujući jednogodišnjem plaćenom roditeljskom odsustvu, skandinavski roditelji imaju vremena za prilagodbu na promjene koje donosi rođenje djeteta, pri čemu su istodobno lišeni ozbiljnijih financijskih briga. Po isteku jednogodišnjeg razdoblja, zahvaljujući odličnoj mreži jaslica i vrtića, financiranih državnim novcem, ne moraju samostalno tragati i obimno financirati skrb o djetetu nakon povratka na posao. Za sve vrijeme odrastanja djeteta, pitanje njegovog zdravstvenog osiguranja i školovanja ne mora se naći na dnevnom redu; besplatno je i zajamčeno i jedno i drugo.

Kohlerova istraživanja i proračuni inspirirali su Kahnemana da ponovi studiju koju je izveo sa zaposlenim Teksašankama. Da bi testirao hipotezu o pozitivnoj korelaciji između države kao socijalnog servisa i zadovoljstva u roditeljstvu, isti metodološki postupak primijenio je na dva uzorka zaposlenih žena, iz dva po demografskim karakteristikama slična grada: Columbusa (Ohio) i Rennesa (Francuska). Budući da su i žene iz dva uzorka po relevantnim karakteristikama bile slične, kao najbitnija varijabla figurirale se razlike između francuskog i američkog sustava socijalne zaštite. Rezultat: Francuskinje su zadovoljnije iskustvom materinstva u odnosu na Amerikanke sličnih sociodemografskih karakteristika.

Tagovi: djeca, istraživanje, potomstvo, roditeljstvo, svijet, trudnoća

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (13)

Stari komentari

:
rađanje djece nema veze sa srećom, diskusija o sreći nastala je valjda u 19 stoljeću kad se budi individualna svijest i uvjeti života u vezi s razvojem proizvodnje i stvaranjem viškova ( u razvijenom svijetu) postaju ugodni sve većem broju ljudi. Djecu rađamo jer smo tako programirani. Evolucija nas je programirala tako. Amerikanci neće više evoluirati, zato je kod njih zastoj i treba da bude zastoj, Indijci će još evoluirati i kako kaže Clark, jednoga dana, možda i ne tako dalekog, svi ljudi na zemlji imat će tamnu kožu i kose oči.
Osobno, bila sam najsretnija kao majka koja skrbi o maloj djeci. Nikad se toga ne bih odrekla ni za kakvu "karijeru" , novac, muškarca ili bilo što drugo.
12.07.2013. 19:33
zlatan:
Gđa Mikluš, molim objašnjenje, kako će to Indijci evoluirati? Za Vašu informaciju, kada su nastale SAD, imale su svega četiri milijuna stanovnika, a Indijski potkontinent u isto vrijeme debelo preko 200 milijuna. Danas SAD ima 315 milijuna stanovnika, a cijeli Indijski potkontinent oko jednu miljardu i 550 milijuna. Sama današnja Indijska Unija ima 1.22 milijarde, ostalo otpada na Pakistan, Bangladeš, Nepal i Šri Lanku, jer to je sve povijesno Ind.potkontinent. Pa tko je onda više evoluirao? Inače najviše namnožena rasa na Svijetu jest bijela rasa, Europljani. Prije zemljopisnih otkrića na Evropljane je otpadalo svega 15% stanovništva Svijeta (kraj 15 stoljeća), oko 1800-te godine oko 22%, a danas na tzv.bijelu rasu otpada oko 35% stan.Svijeta. Pa tko je onda više evoluirao? Indijci i Kinezi nekada su tvorili dvije trećine Svijeta, danas zajedno znatno manje od pola. I Indijci su dominantno Kavkazoidi kao i mi Europljani, izuzev južnih Dravida, ako niste znali. A Kinezi nemaju kose oči, već izražene jabučice lica. Toliko.
15.07.2013. 14:36
milica:
Odlicno.
hvala Sonja
20.07.2013. 00:25
:
Odgovor Zlatanu -
Što ste zapeli za Indijce i neke tamo kosooke ? Žena je samo spomenula Clarka i njegova razmišljanja a vi na zadnje noge k'o neki medo iz Like ! Čitajte pažljivije .Ona govori o svojem iskustvu i ljubavi prema djeci a vi joj docirate zbog njezinog poznavanja djela A.Clarka . Vidim da ste načitani i baratate činjenicama a malo vas je i strah da ne dođu Kinezi (šala mala!) A kaj mislite jel' evoluciju onih sa Istoka pospješila ili onemogućila kolonizacija sa Zapada - nije bijela rasa baš "bijela", ne ?
21.07.2013. 12:30
zlatan:
Gosp.Vojak, nisam ja "zapeo" za Indijce i neke tamo kosooke, kako tako posprdno-rasistički kažete. Jer ja nisam rasist, jer u rase ne vjerujem. Dapače smatram da je ta prividna raznolikost tako lijepa. Moguće je da u balkanskim vukojebinama u koje spada i dio stanovništva Hrvatske, još ima onih koji smatraju da su Afrikanci (crnci) nešto između ljudi i majmuna. Europski rasisti devetnaestog stoljeća to su pokušavali dokazati znanstvenim putem, a vrhunac te perverzije bili su njemački rasisti poznatiji kao naci-fašisti, na čelu kojih je bio Adolf Hitler. Inače spomenuti Hitler u svakodnevnom životu bio je pravi uglađeni srednjeeuropski gospon. Ono tipa, ljubim ruke madame, klanjam se, i ostale licemjerne malograđanske bljezgarije.
Gospon Vojak, ne strahujte Kinezi neće doći, jer cijela povijest kineske civilizacije je ostajanje na svom prostoru. Čak na svojim kineskim jezicima oni svoj prostor nazivaju Carstvo sredine, a mi to nazivamo Kina. Inače naša europska civilizacija se najviše razlila u ostatak Svijeta. Dugoročno to se pokazalo opasnim, pa sada vidimo umor onoga što zovemo Zapad. Ne možeš od drugih očekivati da postane kao ja, umorit ćeš se od toga nasilja. A vidite, ti Kinezi stalno se vrte u svom Carstvu sredine, ne odlaze nikuda i ne izvoze svoju civilizaciju nigdje. I eno ih i dalje su tu i ne pokazuju znakove umora.
22.07.2013. 01:22
Enola Knežević:
Prirodno je razmnožavati se, ali isto tako je prirodno ubijati, krasti, silovati, ubijati vlastitu djecu, pa smo se uzdigli iznad takvog ponašanja (osim pokojih izuzetaka). Našim sebičnim genima nije bitno kako mi živimo, samo da ih dalje proširimo, ali nama su bitni i naša sreća i sreća našeg potencijalnog potomstva.

David Benatar u knjizi "Better never to have been" objašnjava zašto je moralni imperativ ne razmnožavati se: kad se nekoga ne donese na ovaj svijet, nitko nije zakinut za sreću, ali kad se nekoga donese na ovaj svijet, uzrokovali smo nečiju patnju (jer svako svjesno biće pati). Osim toga, tu je i pitanje pristanka, koje netko tko ne postoji ne može dati. Svatko tko donosi djecu na ovaj svijet čini to bez njihovog pristanka. Kocka se sa životima drugih ljudi bez njihovog pristanka.

Istina, mnogi ljudi kažu da im je drago što postoje, ali drago im je zbog optimistične pristanosti, i Benatar je pokazao da je svaki život lošiji nego što se onome čiji je čini (a istraživanja pokazuju da pesimisti i blago depresivni ljudi percipiraju svoj život realnije nego drugi).

Svakog filantropskog antinatalista barem jednom je netko upitao zašto se ne ubije, zato Benatar čini razliku između života vrijednog započinjanja i života vrijednog nastavljanja. Mnogi mogu misliti da je njihov život bio vrijedan započinjanja, ali sjetite se provođenja sati i sati u vlastitim izlučevinama, brojnih infekcija, nepokretnosti, bespomoćnosti, nemogućnosti verbalne komunikacije (ako ikakve)... A mnoge nas to čeka i na kraju života, kad, zasigurno, život neće više biti vrijedan nastavljanja (naslušala sam se ljudi koji su po 20 godina govorili da jedva čekaju da umru). Život je samo tranzicija iz pelena u pelene.
15.01.2014. 23:16
muško:
ja nema dijecu a možda bi jednog dana mogao imat ih, kad se prava muškaraca izjednače sa pravima žena, odnosno kad muškarci prestanu biti građani drugog reda
16.01.2014. 00:08
Za:
@enola
Čitajući ovakvu literaturu i razmišljajući u tom pravcu biti ćete uvelike zakinuti za sreću.
Sreća ne ovisi o stupnju obrazovanja, dobroti, uspjehu, bogatstvu ni zdravlju.Mnogi ljudi shvaćaju sreću naopačke, misleći da će biti sretni tek kad... ostvare sve to.Istina je sasvim suprotna – sreća nije posljedica, već uzrok. Srećom ostvarujete sve ostalo.
Svoja razmišljanja od djetinstva pa do danas stvarali ste postepeno, programirali ( vi, učitelji, roditelji, društvo) svoj mozak da funkcionira na ovakav i onakav način. Stvorili svoju podsvjest " kontaminirali" je sa negativnostima, od kojih su najsnažniji strahovi. Sreća se ne traži niti nalazi, ona se programira, najprije u mozgu da bi se uvukla u podsvjest, a započinje pozitivnim razmišljanjem.
Jedan Benatar može procjenjivati samo svoj život ali nikako ne može procijeniti ni život svoje mačke. Jer njegova percepcija
16.01.2014. 08:43
za:
" njegov mentalni program" važi samo za njega.
16.01.2014. 08:45
Enola Knežević:
Dragi Za,

za moju sreću ne morate brinuti, jer ni sama nisam imuna na optimističnu pristranost.
16.01.2014. 14:11
za:
Ok, poanta?
16.01.2014. 17:18
:
Radi se samo o društvenoj normi koja se mora ispuniti. Jedno dijete ne valja, drugo je taman, a treće je debeli višak i osoba sigurno nije normalna ako se odluči na troje. Ako se odluči na četvero, onda se sigurno radi o problematičnoj obitelji ili ciganima. Društvene norme po pitanju djece vs sreća istima smo si sami nametnuli. Imam jedno dijete i usreći vas dijete, ali ne onako kako se to misli da će ti cijeli život biti ispunjeno sretan. Sam čovjek sebi stvara sreću i osjećaj ispunjenosti nije sigurno dobro tražiti u malom biću. Ovdje se piše skrb o djetetu kao pojmu sreće. Meni je to bio najnaporniji dio mojega života, gdje sam jedva čekala da se vratim na posao. Balans je ono što čovjek treba.
02.04.2014. 15:51
Lana:
Istina je da se čovjek rađa bez pristanka, ali jednom rođen može namjerno prekinuti svoj život, znači ima izbor.
Ovo s moralnim imperativom nerazmnožavanja baš i ne stoji jer ne možemo biti ni moralni ni nemoralni prema nekome tko ne postoji niti je ikad postojao, a osoba koja ne postoji, osim što ne može patiti, ne može ni biti sretna. Prema tome, nije moralni imperativ ni razmnožavati se ni ne razmnožavati se.
S druge strane, kako objektivno procijeniti je li život dobar ili loš? Ako je neka osoba sretna što živi, tko je Benatar da kaže da je život te osobe loš? Čovjek ima pravo sam procijeniti kvalitetu svog života.
Uglavnom, osim što svako svjesno biće pati, svako svjesno biće ima mogućnost sreće i zadovoljstva te, ako pati, prestanka patnje.
Također, osoba ima pravo procijeniti da njen život nije vrijedan nastavljanja, ali nitko nema pravo procijeniti da, na primjer, život osobe koja je zašla u duboku starost nije vrijedan nastavljanja. To je generalizacija, obezvrjeđivanje jedne skupine ljudi, odlučivanje za druge i tako dalje.
Svakako se slažem sa Za. Benatar može procijeniti svoj život, ali nema pravo dijeliti tuđe živote na živote vrijedne započinjanja i živote nevrijedne započinjanja te na živote vrijedne nastavljanja i živote nevrijedne nastavljanja.
Što uopće znači realno percipirati svoj život? Svaki je čovjek samom svojoj ljudskošću pristran, bio pesimist ili optimist.
03.04.2014. 12:51

Iz drugih medija

AEM