Prozor u svijet

06.05.2013. 19:28:00 - Beth Saward (thefword.org.uk)

Koga kriviti?

Duboko ukorijenjena kultura seksizma na sveučilištima

Sveučilište. Vrijeme slobode, vrijeme kada su ljudi izvan svojih domova, najčešće po prvi puta i razumljivo, imaju tendenciju malo življeg ponašanja. Tjedan brucoša do sada je bio sramotan obred prijelaza, izmaglica ispunjena alkoholom koje se većina studenata ostatak godine pokušava sjetiti. Moja su sjećanja jednako maglovita kao i ona mojih cimera, no jedna večer posebno se ističe.

Nakon pokušaja da popijemo više alkohola od momaka s našega kata (okrunjena sam titulom počasnog 'momka', priznanje koje nosim s mješavinom ponosa i prijezira), našle smo se s drugim momcima. Dovoljno je reći kako je jedan od njih bio i više nego dovoljno zainteresiran, te nije shvaćao da ne uzvraćam njegovu pozornost. Nakon vrlo duge noći zapitala sam se jesam li zaslužila ovo maltretiranje.

Ubrzo nakon što sam se otrijeznila došla sam do zaključka kako ono što se dogodilo nije bilo uobičajeno ponašanje za tjedan brucoša. Ili sam se barem nadala da nije. Kada sam o tome počela pričati s svojim cimerima/cama rečeno mi je kako on ne bi stekao krivi dojam da nisam s njim flertovala i pozvala ga u naš stan. I to nisu rekli samo moji cimeri, nego i osoba koja je imenovana od strane sveučilišta kako bi se brinula za našu sigurnost i zadovoljstvo smještajem. Poruka koju sam izvukla nakon ovog incidenta je da ako si mlada žena i ako razgovaraš s muškarcem zaslužuješ sve što te može snaći. Zato što razgovor znači seks. Sigurno.

Ostatak brucoškog tjedna i nekoliko sljedećih tjedana provela sam osjećajući se prljavo i posramljeno. Cijelo sam vrijeme preko ramena tražila muškarca o kojem se ovdje priča, u strahu da će pristupiti i suočiti se sa mnom zbog mojih dvostrukih standarda jer sam ga očigledno navela, a potom ga prijavila izvrćući činjenice u nekoj bolesnoj igri. Sljedeći sam dan provela u nemogućnosti da shvatim što se dogodilo i kako su ljudi na to reagirali. Je li to bila moja krivnja? Nisam li trebala razgovarati s njima? Jesam li ga navodila?

Kada sam počela razmišljati o tome što se dogodilo, pokušala sam to staviti u širi kontekst seksizma na sveučilištu, problema koje je Nacionala unija studenata po prvi puta smjestila u središte političkih odluka u svojem nedavno objavljenom izvješću "To je ono što je ona rekla".

Primjer duboke ukorijenjenosti seksističke kulture na sveučilištima je sramotna web stranica UniLad. UniLad je privremeno bio zatvoren jer je jedan član objavio: "Ako se djevojka koju izvedete na piće … neće motati po glavi sjetiti se ove matematičke statistike: 85 posto slučajeva silovanja prođe neprijavljeno. To se čini kao prilično dobri izgledi."  Potom je pisalo: "UniLad ne opravdava silovanja bez da kaže 'iznenađenje'".  Kada sam ovo pročitala na glas u prostoriji s tri dečka jedan se od njih nasmijao i nije mogao shvatiti što je u tome uvredljivo. 

Na žalost, takav stav nije ograničen samo na Internet. Standard, igre koje uključuju alkohol, pa čak i trijezne rasprave neminovno će u sebi sadržavati viceve o ponašanju mladića ili o silovanju.

Kada sam zamolila svoje cimere/ice da prestanu izmišljati seksističke viceve odmah su me spustili, govoreći da je to bezopasna 'šala' i kako se ne bih trebala uzrujavati. Dečki nisu mislili ozbiljno kada su rekli da je jedina vježba koja ženi treba šetnja od spavaće sobe do kuhinje i natrag. Nisu mislili ozbiljno ni kada su rekli kako su ženska prava najveća šala u povijesti. A pogotovo nisu mislili ozbiljno kada su smišljali viceve na račun silovanja. Jer sve je to samo šala.

Jedna od sedam studentica žrtva je seksualnih napada ili nasilja za vrijeme studiranja. Čak 90 posto tih studentica ne prijavi policiji što se dogodilo, a vjerojatno to neće ispričati ni prijateljima i obitelji, dok 50 posto njih ne želi o tome razgovarati jer se osjeća posramljeno ili neugodno. Kako bi žrtve seksualnog nasilja trebale o tome slobodno pričati ako vicevi o nasilju i silovanju postaju prihvatljiv oblik humora?

Neki dečki sudjeluju u ovoj kulturi kako bi bili dio ekipe. Zatim, ima i onih koji pokazuju kako ne mare za takvu kulturu. Oni se pojavljuju kao 'dobri dečki', kao oni koji se zgražaju nad onima koji se otvoreno prema ženama ponašaju kao prema seksualnim objektima. Ipak, neki od njih pokazuju isti osjećaj posjedovanja kao i oni muškarci koje preziru. Oni se, kao dobri dečki, osjećaju boljima od  drugih i zaslužuju ne samo ženu, nego princezu iz bajke – djevojku koja je slatka, nevina, čista i krajnje posvećena njima.

Nedavno mi je jedan takav tip rekao kako mu se zbog mog samopouzdanog ponašanja "čini da u meni postoji jedna tamnija strana, jer zašto bih inače davala prednost promiskuitetu". Također mi je rekao, očito koristeći intuiciju savršenog muškarca, kako tetovaža koju imam na donjem dijelu leđa upravo pojačava taj dojam, te je uz pomoć nje utvrdio moje seksualne navike i odabire.

Potom, u naizgled slučajnom preokretu, rečeno mi je kako sam preinteligentna da bi se prema meni odnosili kao prema 'staroj drolji' i da bi me 'trebalo tretirati bolje od toga'. Implikacija, ako izuzmemo uvredljivu upotrebu riječi 'drolja', je zapravo trebala biti kako manje inteligentne žene imaju aktivniji seksualni život. Odnosno, ako si žena i ako želiš spavati s više partnera onda si glupa jer se ne čuvaš za svog princa.

Frajerska kultura postala je svakodnevicom sveučilišnog života. Svaki put kad se netko našali na način koji se može protumačiti uvredljivim ili kada se ponaša tako da nekoga tim istim ponašanjem može uvrijediti, to se odbacuje uz povik 'koji frajer'. Ako vikneš dovoljno glasno možeš čuti primjedbe ljudi. To se čini kao filozofija frajera. No, ljudi su uvrijeđeni. Ljudi su povrijeđeni i uznemireni njihovim ponašanjem. Žene su degradirane, svedene na objekt koji se može dobiti tako da si 'ženskar', ili da si dobar dečko koji čuva cure od takvih.

Činjenica da je takvo ponašanje prihvatljivo je možda najšokantnija stvar koju sam naučila. Uzima se kao odvratan prijelaz kroz koji mora proći svaka djevojka. Možemo li doista oprostiti kulturi koja postoji u središtima našeg obrazovanja i koja jednostavno natjera žene da prihvate napad kao sastavni dio života? Nažalost, ne postoje naznake da takvo ponašanje prestaje. Zastrašujuće je što to znači da će muškarci ove stavove prenositi nadolazećim generacijama. Mi, kao društvo, moramo se obratiti frajerskoj kulturi prije nego postane još više ukorijenjena i prihvaćena nego što upravo je.  

                                                                               Prevela i prilagodila Mirna Šimunović                                                                                                                                       

Tagovi: nasilje, obrazovanje, seksizam, studenti i studentice, sveučilište, svijet

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM