Prozor u svijet

07.03.2013. 20:30:06 - Noah Berlatsky (theatlantic.com)

Zvjezdani ratovi trebaju novi pristup prema rodu - ne samo više žena

Znanstvenofantastični filmovi imaju cijelu povijest propitkivanja o maskulinitetu i femininitetu. No, vrijeme je da Zvjezdani ratovi preuzmu par lekcija iz vlastitoga žanra.

Kako se Disney priprema za novi film Zvjezdanih ratova, obožavatelji se vesele galaksiji od davnina koja je jako, jako daleko. Galaksiji sa neobičnim vanzemaljskim rasama i fantastičnim novim planetima, s avanturama te veličanstvenim svemirskim brodovima i mističnim ratnicima. Galaksija s nevjerojatnom raspodjelom od tisuću muškaraca na jednu ženu.

Ta jedna žena je, naravno, međugalaktička princeza s opakim blasterom u ruci. Ipak, kao što je Laura Hudson istaknula prošli tjedan, princeza Leia možda rastura kao ikona, no ima premalo sestara u svijetu Zvjezdanih ratova. Naravno, postoji zapovjednik buntovnika tu i Natalie Portman tamo, no generalno, ne čudi da se Luke slučajno zaljubio u vlastitu sestru. (Jadan dečko – nije baš imao toliko drugih opcija).

Zašto nema više žena u Zvjezdanim ratovima? Zašto je Leia potpuno (ili većinom) sama? Hudson tvrdi da je taj višak muškaraca potpuno proizvoljan – i stoga se lako može poništiti.

Doduše, ja nisam u to toliko uvjerena. Po meni, nedostatak žena u Zvjezdanim ratovima povezan je s namjernim nedostatkom zanimanja za žene. Film je dizajniran kako bi bio serija muških prizora, a za dokaz, sve što trebate jest pogledati inovativne, netradicionalne pristupe rodu drugih SF uradaka – koje Zvjezdani ratovi i holivudski filmovi izbjegavaju.

Za početak bih htjela dati priznanje snazi Hudsonova argumenta. U jednu ruku, kako ona kaže, nedostatak žena nije toliko bitan. Ne postoji neki dijegetički ili kontekstualni razlog tomu. Ukoliko bi Zvjezdani ratovi bili vestern, ne biste nužno očekivali mnogo ženskih kauboja jer je u vrijeme snimanja takvih filmova ženama ograničavala što mogu činiti. No, Zvjezdani ratovi nisu vestern; to je znanstvenofantastična priča, što znači da može proći sve. Kao što Hudskon kaže, "SF je poseban jer uvijek nudi viziju svijeta koja nije ograničena na realan svijet, već oslobođen pomoću snage imaginacije." Kreatori Zvjezdanih ratova su mogli koristiti moć imaginacije i kreirati svijet s mnogo moćnijim ženskim likovima. Umjesto toga, odlučili su kreirati svijet u kojem žene jedva da postoje.

S obzirom na to da narativ Ratovima zvijezda ne dopušta da izbriše žene, trebalo bi biti dovoljno lako uključiti ih. Hudson to dokazuje proširenim izdanjima romana, koji sadrže mnoge snažne ženske likove koji mogu poslužiti kao nacrt za manje nepravilnu demografiju u sljedećim nastavcima.

Naravno, ukoliko Zvjezdani ratovi pokupe solidne ženske likove iz proširenih izdanja, to bi također bilo dobro. No, nisam još uvjerena da bi to u korijenu promijenilo rodnu ravnotežu u filmovima Ratovi zvijezda – ili, kako bi Hudson rekla, u cijelom Holywoodu.

Jer, na kraju krajeva, nedostatak žena u Star Warsu nije proizvoljan. Zvjezdani ratovi su preslika svoga žanra – a žanr je, općenito govoreći, dječačka avantura. Nastavci su posvećeni bitkama, avanturi, politici, više bitaka, više avantura. Djevojke zasigurno mogu – i sigurno i vole sve te stvari. No, ostaje činjenica da se kulturološki ovaj žanr fokusira na dječake. Što znači da su više brinuli oko toga da zadobiju pozornost i da se dječaci poistovjećuju s filmom, nego da to čine djevojke. Sumnjam da je slučajno da je Leia zarobljena u kupaćem kostimu, a ne Han, zar ne? (Iako, ona čak i u okovima ostaje opaka).

Žanr i rod su, prema tome, zavezani jedno za drugo. SF zamišlja drugačije svjetove – no ti drugačiji svjetovi su nemalo uređeni prema određenim narativnim očekivanjima. Galaksija nije toliko daleka, niti prepuna mogućnosti kako se na prvu doima.

Dok poseban žanr Zvjezdanih ratova i njihove znanstvene fantastike ima limitirane resurse za zamišljanje roda, nije tako u cijelom svijetu SF-a. Dapače, u prozi, ako ne u holivudskom filmu, povijest znanstvene fantastike u proteklih 50 godina se u nemalom dijelu bavi istraživanjem roda.

Naravno da poneki još uvijek pišu svemirsku operu i avanturistički SF; no od 1970-ih, mnogi popularni autori počeli su se fokusirati i na nova društva i nova tijela, a ne samo na novu tehnologiju i daleka mjesta. Davne 1969., Ursula K. Le Guin u svome djelu Lijeva ruka tame (The Left Hand of Darkness), zamislila je svijet gdje su stanovnici, potomci čovjeka, imali samo jedan spol; jedino su na mjesečnoj bazi preuzimali svoje rodne identitete i seksualne potrebe. Octavia Butler je u svojoj trilogiji Xenogenesis opisala post-apokaliptičnu Zemlju koju su naselili izvanzemaljci s tri roda. Bili su muškog i ženskog roda, te ooloi, spola genetskih kombinacija i manipulacija koji su se mogli pariti s ljudskim muškarcima i ženama te ih pritom ponovno inženjirati. Također, Brian K. Vaughn i Pia Guerra osmislili su strip Y: The Last Man u kojem su zamislili svijet kojim hara kuga koja briše sve mužjake sa Zemlje osim jednoga.

Y, kao što možete i pretpostaviti, u svome narativu sadrži bitne ženske likove. To je možda i manje bitno od činjenice da Y, Left Hand of Darkness i Yenogenesis u sebi sadrže potpuno nove načine razmišljanja o muškom, ženskom i odnosima među njima. Umjesto da prisilno postavljaju ženske likove u muške avanture (što bi se na koncu i dogodilo sa Zvjezdanim ratovima), Le Guin, Butler, Vaughn i Guerra se pitaju kako i pripada li dječak u narativ, te što se događa s maskulinitetom i femininitetom kad zajedno raspletemo žanr i rod.

Problem, dakle, nije samo u tome da Zvjezdani ratovi nemaju toliko ženskih likova. Problem Zvjezdanih ratova jest da, kad se usporede ostali SF narativi, djeluje plašljivo kad je riječ o pitanju roda. Kad smo kod tog, holivudska znanstvena fantastika tu tematiku kompletno izbjegava. Nije slučajno da je kreator velikih filmova za kinodvorane Philip K. Dick. Dick mi je jedan od najdražih pisaca svih žanrova i vremena ikada. No, mogućnosti dekonstrukcije roda nisu među njegovim glavnim interesima.

Pretpostavljam da možete tvrditi da publika jednostavno želi svemirsku operu, a ne istraživanje roda – Hana Sola kako puca u jurišnike, a ne parenje mozgovnim krakovima s vanzemaljcima. Meni ipak, gledano sa svih strana, nije jasno zašto se nasilje prodaje bolje od seksa. Le Guin i Butler su poprilično poznate i uspješne. Y: The Last Man je bio popularan strip. Kirk/Spock fikcija koja oprema svemirsku avanturu Zvjezdanih staza kao homoseksualnu romansu za žene je zaista uspješan fenomen. A ukoliko mislite da djevojke ne bi platile vidjeti uzavrele androgene dečke u filmskoj adaptaciji The Left Hand of Darkness... onda morate pogledati Torchwood.


Postoji razlog vjerovanju da nedostatak kreativnosti u znanstvenoj fantastici više možemo pripisati individualnoj predrasudi, nego neizbježnoj logici cijele industrije. A takve predrasude su najčešće cirkularne: stvarati SF za dečke jer je SF za dečke. Kako biste razbili taj krug, smatram da ne morate samo promijeniti raspored uloga, već širu koncepciju znanstvene fantastike. Dodati više ženskih likova u Zvjezdane ratove bi zasigurno bilo odlično, i potpuno sam za to. No, također sam za potpuno drugačije vrste priča. Ukoliko želite svijet u kojem se žene i rod tretiraju drugačije, na koncu ćete morati uzeti stranicu iz djela Le Guin i Butler, te početi zamišljati drugačije.

Prevela i prilagodila: Andreja Pančur 

Tagovi: film, kultura, sf, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM