Prozor u svijet

27.02.2013. 20:16:18 - Nanette Fondes (theatlantic.com)

Zašto "The Feminine Mystique" vrijedi pročitati i u 2013.

Ovaj mjesec se obilježava pedeseta godišnjicu izdavanja knjige "The Feminine Mystique"  koju je napisala Betty Friedan i koja je osvijestila milijune u 1960ima: prolazeći kroz ruke žena zapalila se iskra drugog vala ženskog pokreta za ravnopravnost. Knjiga ističe nezadovoljstvo kućanica svakodnevnom rutinom u 1950ima; Friedan to naziva "problemom bez imena", zato što u očima običnog promatrača  čini se da problema nema. Ali kada je Friedan počela grebati ispod površine, iskopala je dokaze o nezdravoj ulozi kućanice koji se nameću ženama putem časopisa, obrazovanja, medicinskih stručnjaka i komercijalnih interesa.

Danas, kada čitate ovaj klasik čini se kao da sjedite na dugoj kavi sa svojom mudrom bakom feministicom koja vam otkriva ideju njezine generacije o svrhovitom i plodonosnom životu. Ali iščitavajući knjigu kako bi se shvatilo što Friedan podrazumijeva pod pojmom "feminine mystique" otkriva se logičan i strastven argument koji je značajan i danas: Svi ljudi, uključujući žene s djecom, zaslužuju težiti poslu koji im pomaže ostvariti vlastiti ljudski potencijal. Kada se osvrnula na svoju knjigu i njezin utjecaj nakon nekoliko godina, Friedan je predvidjela debatu koju je potaknuo članak  Anne-Marie Slaughter "Zašto žene još uvijek ne mogu imati sve". Razumjela je konflikt  koji roditelji proživljavaju kada vole i svoj posao i svoju djecu.

Kada sam bila na drugoj godina studija, dala sam knjigu "The Feminine Mystique" svojoj majci. Ja sam voljela tu knjigu; ona ju je mrzila. Za mlade, obrazovane žene u kasnim 70ima odzvanjala je porukom: "Slijedite svoje strasti i izgradite karijeru svojih snova- tražite sve i živite ispunjen, zreo, samoaktualiziran život!" Ali moju majku je to rastužilo. S jedne strane, omalovažavalo je njezin posao kao kućanice i supruge, a s druge strane, istaknulo je njezino nezadovoljstvo:

"Svaka supruga iz predgrađa muči se sama dok namješta krevete, kupuje namirnice, bira prekrivače, jede sendviče od maslaca s kikirikijem sa svojom djecom, vozi ih na treninge i peče kolače. Po noći leži pored svoga supruga bojeći se samoj sebi postaviti ono tiho pitanje: Je li to sve?"

Friedan nije birala riječi. Smatrala je da je ženstvenost definirana samo u terminima ljubavi, djece i kuće "opasna". Nije se pretvarala da misli kako je izbor biti kućanica i puno vremeni roditelj jednak u svjetskom utjecaju kao i posao odvjetnika, pedijatra ili poslovnog menadžera. Navela je kako su žene koje su radile u tvornicama tijekom Drugog svjetskog rata  potisnute natrag kućama na kraju rata pomoći raznih sila, uključujući suptilnu diskriminaciju na radnom mjestu (pristranost kod plaća i mogućnost napredovanja) i komercijalnu preferenciju kompanija da im glavni potrošači- žene- budu kućanice. Friedan zakucava svoj glavni argument da je pritisak prema kućama nastala u mistici koja je oslikavala bolan izbor između "ljubavi, doma i djeve" i "ostalih ciljeva i svrha u životu." Cijena koje su plaćale žene za odabir ovog posljednjeg je bila samoća. To što su mnogi ljudi uvedeni u tu mistiku krajem rata izazvalo je u Friedan kombinaciju vatrene, patriotske ljutnje i razočaranja:

"Žene su otišle kućama kao što su i muškarci otresli sa sebe bombu, zaboravili na koncentracijske logore i korupciju i upali u bespomoćni komfor; baš kao što su i mislioci izbjegli kompleksne probleme poslijeratnog svijeta. Bilo je lakše i sigurnije razmišljati o ljubavi i seksu nego o komunizmu, McCarthyju i bombi izvan kontrole. Bilo je lakše tražiti freudianske korijene seksualnosti u muškom ponašanju, idejama i ratovima nego kritički promišljati o društvu i konstruktivno djelovati kako bi ispravili nepravde. To je bila neka vrsta osobnog povlačenja, čak i od strane najdalekovidnijih i najodlučnijih; skrenuli smo pogled sa horizonta i postojano kontemplirali o vlastitom pupku."

To je bila bit svega. Ono što je mučilo Friedan nije bio samo izbor žena da izađu iz tržišta rada i brinu za djecu kod kuće. Mučila ju je ta ideja povlačenja od većih problema ljudskog roda koji su slijedili nakon završetka Drugog svjetskog rata i grozota genocida, atomske bombe i milijuna izgubljenih života. Friedan je znala da su žene sposobne promijeniti više od pelena: mogle su promijeniti svijet, samo kada bi se oduprle sili koja nema ime.

Deset godina nakon objavljivanja knjige "The Feminine Mystique" Friedan je izjavila:

"Knjiga je proizašla negdje iz moje nutrine i sve moje iskustvo se skupilo u njoj: nezadovoljstvo moje majke, moje vlastito obrazovanje u gestalt i freudianskoj psihologiji, stipendija koju sam s krivnjom odbila, ograničenje kao reporterke koje me naučilo kako prepoznati skrivene ekonomske podrazine stvarnosti, moj progon u predgrađe i sati provedeni u kupnji s drugim majkama u supermarketu, vodeći djecu na plivanje i druženja uz kavu. Čak i godine pisanja za ženske časopise u kojima je vrijedilo nepropitivano evanđelje da se žene ne mogu identificirati ni sa čime osim sa kućanstvom- ni sa politikom, umjetnošću, znanošću, niti ikakvim većim ili manjim događanjima, ratom ili mirom, u SAD-u ili u svijetu, osim ako im se ne može pristupiti kroz poziciju supruge ili majke ili prevesti u kućanske detalje! Nisam više mogla pisati putem takvog svjetonazora. Knjiga koju sam počela pisati kritizirala je samu definiciju takvog svijeta- to sam odlučila nazvati "the feminine mystique".

Friedan nije željela da njezine suvremenice idu na posao samo zbog plaće. Nije čak bila ni posebno zabrinuta o ženskoj ekonomskoj sigurnosti. Ono što je motiviralo njezinu teoriju bilo je uvjerenje da ljudi trebaju težiti samoaktualizaciji i graditi identitete onkraj uloga koje podupiru samo muževe i dječje težnje, zato što su upravo te uloge dovodile žene do "ispraznosti, nepostojanja, ništavosti." Međutim, Friedan nije preoporučila slijepo slijeđenje ambicija, zato što "posao, bilo koji posao, nije rješenje,  zapravo on može biti dio zamke…Ako će posao biti izlaz za ženu iz zamke to mora biti posao koji će biti ozbiljan dio njezinog životnog plana, posao u kojem se može razvijati kao dio društva." Njezina knjiga je manifest za majke da pomognu učiniti svijet boljim mjestom - bilo kroz rad u plaćenim profesijama, djelomičnim radnim vremenom ili volontiranjem u značajnim društvenim organizacijama.

Začudno, djeca su gotovo nevidljiva u "The Feminine Mystique." Na stranicama se jedva vide nagovještaji majčinske ljubavi. Knjiga također ne nudi rješenja za praktične probleme koji proizlazi iz oslobođenja žena i vraćanja natrag na tržište rada.

Friedan je dalekovidna u svojem pogovoru za dvadeseto izdanje te navodi problem koji je ustrajan i danas:

"Sada kada ekonomska potreba diktira da žene moraju nastaviti raditi nakon što postanu majke,… netko će se morati izboriti za novi i ozbiljan način na koji bi institucije trebale pomoći novim obiteljima. Nova ekonomsko-politička baza mora postojati za porodiljni dopust za žene i muškarce, roditeljski dopust zbog bolesti, roditeljski godišnji dopust, smanjeno radno vrijeme, fleksibilno radno vrijeme, podjelu poslova, potpora brige za djecu, sve što trenutno ne postoji. Ali tko će se izboriti za to i kako, u vremenu kada nema poslova i ljudi moraju raditi što god im se pruži, kada budžeti za socijalne programe postoje ali su smanjivani?"

Ponovno čitajući "The Feminine Mystique" otkriva se ljubav prema ljudskom biću, ljudskom duhu i ljudskom potencijalu. Želja da majke, zapravo svi ljudi, prionu na životni posao i da se ne boje neizbježnih poteškoća koje proizlaze kada pokušavamo "imati sve" i balansirati posao i obitelj. Nadići prepreke. Riješiti probleme. Potiče nas da poslužimo ostatke od jučer. Betty Friedan napisala  je "The Feminine Mystique" prije 50 godina, ali i danas njezinu mudrost vrijedi dijeliti. Nažalost, još uvijek čekamo prijevod na hrvatski.

 

Prevela i prilagodila:  Jana Kujundžić

Tagovi: betty friedan, kućanica, tržište rada, ženstvenost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM