Jedna od muških patrijarhalnih vrijednosti koja je dosljedno bila predmetom kritike od strane feministkinja je rat.
Krajem siječnja Pentagon je promijenio svoju politiku koja zabranjuje ženama služenje u borbenim ulogama u američkoj vojsci. Generalno gledano, od strane samih feministica ovo se smatra pobjedom feminizma. Također, isto je je shvaćeno kao feministička pobjeda i kod konzervativaca poput Heather Mac Donald iz National Review, koja je s hiperboličkim bjesom izjavila da je “jedini razlog da se provede [politika žene u borbi] kako bi se umirilo nezasitan i narcisoidan nagon feminizma za apsolutnom službenom ravnopravnošću spolova”.
Ja osobno sam feminist i u svakom slučaju smatram da bi žene trebale imati jednak pristup radnim mjestima i prilikama za napredovanje unutar vojske, kao i izvan nje. Kako ističe članak s Jezebela koji je vezan u gornjim redovima ovog članka, žene se često nalaze u borbenim situacijama. Formalna potvrda samo znači da im je omogućeno da dobiju iste zasluge kod riskiranja svojih života kao što je omogućeno muškarcima.
Ipak, dok je ova promjena sigurno i zasluženo, pobjeda za feminizam, jednako sigurno je i da se radi o mješanom dobitku. S jedne strane, postizanje jednakosti žena u vojsci naglašava koliko je feminizam u Sjedinjenim Američkim Državama uspješan u jednom od svojih primarnih ciljeva – postizanju jednakosti. Kako je Jean Bethke Elshtain ustvrdila u knjizi Žene i rat, vojna borba, u određenom smislu, definirana je kao pripadajuća izričito muškoj ulozi. Isključenost iz borbe je pak, bilo jedno od definirajućih obilježja ženskosti. Vojna politika koja priznaje sudjelovanje i sposobnost žena za borbu šalje dakle, važnu poruku da su ljudi više od rodnih uloga. To pokazuje da žene stvarno mogu, i treba im biti dopušteno, da čine što god čine i muškarci.
Problem se nalazi u slijedećem, feminizam nikad nije bio samo zalaganje za jednakost spolova. Mnoge feministice pisale su o potrebi žena da imaju iste mogućnosti kao i muškarci. No, mnoge su također pisale o potrebi kritike muških patrijarhalnih vrijednosti i ideala. A jedna od muških patrijarhalnih vrijednosti i ideala koje je feminizam dosljedno kritizirao i propitkivao je rat.
Poznati rad mirovnjačkog feminizma je knjiga Virginie Woolf Three Guineas. U toj knjizi, ona tvrdi da:
iako se mnoge instinkte smatra više ili manje zajedničkima kod oba spola, borba je je oduvijek bila muškarčeva a ne ženina navika. Zakon i praksa razvili su tu razliku, bilo urođeno ili slučajno. Mali je broj ljudskih bića u tijeku povijesti stradao od ženske puške, velika većina ptica i zvijeri ubijena je od strane vas, a ne nas i teško je procijeniti ono što ne dijelimo.
Kako onda da razumijemo vaš problem te ako nam to nije moguće, kako možemo odgovoriti na vaše pitanje, kako spriječiti rat? Odgovor na temelju našeg iskustva i naše psihologije -Zašto se boriti?-Nije odgovor koji vam imalo vrijedi. Očito za vas postoji neka slava, neka nužnost, neko zadovoljstvo u borbama koje mi nikada nismo osjetile ili uživale. Potpuno razumijevanje može se postići samo putem transfuzije krvi i prijenosa sjećanja- čuda koje je još uvijek izvan dosega znanosti.
Woolf je, naravno, u krivu. Kao što su mnoge vojnikinje, i da ne spominjem političarke, pokazale žena može biti jednako privučena ratom kao i muškarac. Slava, nužnost, zadovoljstvo borbe nije ničim ograničena samo na jedan spol.
Ali Woolf je također u pravu. Povijest borbe ne može biti u potpunosti muška, ali jest većinom muška. Ta činjenica nije samo nejednakost, ona je resurs. Da, možete gledati na isključenosti žena iz borbe i reći: “To je nepravedno, ženama bi trebalo biti dopušteno da se bore” . Ali, također možete gledati na tu isključenost i reći: “Znaš, polovica čovječanstva je isključena od odlaska u rat. Ako se toliki broj ljudi nije borio, možda to znači da je borba odstupanje od uobičajenog prije nego nužnost”.
Woolf je također u pravu, smatram, kad sugerira da su slava i nužnost rata često u vezi s muževnim- potrebom da se dokažu nečije moralne vrijednosti kao čovjeka. Iz jedne perspektive, to je također razlog zašto je toliko važno da ženama bude dopušteno sudjelovanje u vojsci i u borbi. Rat u mnogočemu predstavlja naše standarde moralnog djelovanja. Američki status etičke nacije je povezana sa spremnošću njezinih ljudi da se bore i umiru u pravednim ratovima, kako je Stanley Hauerwas nedavno tvrdio u knjizi War and the American Difference.
{slika}
Ako je to slučaj, ako je moralnost vezana za borbu, onda se žene također moraju boriti ako ih se želi vrednovati i poštovati kao čimbenice moralnosti. Kada se rat nalazi u u središtu našeg moralnog iskustva, oni koji nisu ratnici ne mogu biti jednaki. To je razlog zašto su feminističke kulturne ikone poput Buffy Summers ili Katniss Everdeen tako često ratnice. To je također razlog zašto jednakost u vojsci jest tako životan cilj za mnoge marginalizirane skupine. Crnačke jedinice koje su se borile u građanskom ratu bile su ogroman poticaj za suzbijanje rasizma i postizanje rasne jednakosti. Isto tako, postat će sve teže opravdati diskriminaciju naspram homoseksualaca sada kad se otvoreno bore i umiru za našu zemlju.
Feminizam, dakle, može izvući moralnu snagu iz vojske. Ali ta moralna snaga dolazi po cijeni. Ta cijena je moralna snaga sama – ili točnije, mirenje s činjenicom da je rat moralna snaga i etička norma. Za Virginiju Woolf, rat se sudio prema ženskom iskustvu – i bio je željen. Američki feminizam, s druge strane, čini se mnogo ugodnije suditi ženska iskustva u odnosu na tradicionalno muški standard osnaživanja – od kojih vojna borba predstavlja kultni primjer. U popularnim raspravama, feministička kritika militarizma i rata u velikoj je mjeri izgubljena. Kao rezultat toga, imamo jedan razlog manje za prosvjedovanje kada se naše sinove i kćeri također žrtvvuje na moralnom oltaru rata.
O autoru: NOAH BERLATSKY – Noah Berlatsky uređuje web portal za strip i kulturu Hooded Utilitarian. On piše za Slate, Reason, i Splice Today. Autor je knjige u izlasku o originalnom stripu o Wonder Woman.
Prevela i prilagodila: Alina Čabraja
