U fokusu

2012. – godina kada je postalo prihvatljivo kriviti žrtve za seksualne napade

2012. – godina kada je postalo prihvatljivo kriviti žrtve za seksualne napade

Na sudu u Caernarfonu (Wales) je tijekom ovog mjeseca donesena osuđujuća presuda četrdesetdevetogodišnjaku za silovanje tinejdžerice. Tijekom čitanja presude sudac ističe: “Ona (misleći na žrtvu) je duboko iznevjerila samu sebe. Konzumirala je previše alkohola i droga ali je usput imala i nesreću da te sretne”.

 Navedeno objašnjenje posljednji je u nizu primjera gdje se u slučajevima silovanja svaljuje krivnja na žrtve čina. Naime, riječ je o fenomenu kojeg Christina Diamandopoulos, iz britanske udruge za pomoć žrtvama silovanja, opisuje kao “mit o odgovornosti žena za seksualno ponašanje muškaraca”, iz čega proizlazi da faktori poput načina na koji se žena odijeva, mjesta na koje izlazi te način na koji se ponaša, mogu ju učiniti krivom za za zločin koji se dogodio na njenu štetu. Dio problema svakako leži u raširenim predrasudama kao primjerice da su silovatelji pretežito stranci koji vrebaju žrtve noću u zabačenim predjelima. Diamandopoulos napominje kako su “u većini slučajeva silovanja počinitelji žrtvini partneri i bivši partneri, ili žrtvini poznanici.”

 U kolovozu ove godine član britanskog parlamenta, George Galloway javno je kritizirao optužbe za silovanje i seksualno napastovanje protiv osnivača WikiLeaks-a, Juliana Assangea. Galloway smatra da je Assange kriv samo za svoju “lošu seksualnu reputaciju” kada je započeo spolni odnos sa ženom koja u tom trenutku nije bila pri svijesti no prethodno je izrazila svoj pristanak zbog čega Galloway zaključuje da se spomenuti slučaj “ne može prepoznati” kao silovanje. Zakon naravno tvrdi suprotno.

Nakon što je procurila vijest o seksualnom zlostavljanju djevojčica u Rochdaleu, jedna od žrtava javila se lokalnoj radio-postaji s komentarom: “Mnogo ljudi je upozoravalo socijalne službe: školu, policiju… koje su rekle mojim roditeljima da sam prostitutka i da sam sama izabrala takav stil života. I nisu htjeli poduzeti ništa jer sam bila pred navršavanjem šesnaeste godine”. (više o slučaju možete pročitati ovdje )

Ranije u travnju 2012, nakon što je nogometaš Ched Evans osuđen za silovanje žene koja je u tom trenutku bila pod prevelikim utjecajem alkohola za pristanak na spolni odnos, njegova je žrtva izložena medijskom linču. Korisnici društvene mreže Twitter nazvali su je “droljom željnom novca” (ili u originalu money-grabbing slut) i koristili njeno ime do tih razmjera da je žrtva bila prisiljena zatražiti promjenu identiteta!

U Americi je republikanski kandidat za Senat, Todd Akin ustvrdio da “legitimno silovanje” rijetko rezultira trudnoćom jer žensko tijelo “ima prirodne mehanizme da obustavi taj proces”. Imajući na umu spomenute incidente, Christina Diamandopoulos zaključuje kako je “podizanje svijesti o nasilju nad ženama i djevojčicama naišlo na seksističku protureakciju”.

Holly Dustin, direktorica udruge End Violence Against Women, dijeli slično mišljenje: Zakon je jasan kad je posrijedi silovanje i seksualno zlostavljanje no neki od naših političara i drugih lidera nisu uspjeli primijetiti da je učinjen pravni napredak.”                                              

Istovremeno, ovogodišnji Fringe Festival u Edinburgu dospijeva na naslovnice zbog učestalog zbijanja šala o silovanju i obiteljskom nasilju koje su postale prava online pošast. “Moramo podići razinu svijesti o toleriranju i pozitivnom poimanju nasilja nad ženama u društvenim medijima”, ističe Dustin. Primjerice, popularni portal Reddit čak ima ‘silovateljske’ kategorije poput ‘raping women’, ‘hot rape stories’‘choke a bitch’.

Zapravo, takav humor i njegov odjek u medijima također utječe na postotak osuđujućih osuda u slučajevima silovanja. Tužiteljica Alison Saunders u ovogodišnjem intervjuu Guardian-u napominje kako širenje mitova i stereotipa o žrtvama silovanja te njihovo demoniziranje u medijima može utjecati na konačnu odluku suda u pojedinim slučajevima. Prema nedavnom istraživanju jednog studentskog portala, čak 85 posto slučajeva silovanja ne bude prijavljeno nadležnim institucijama.

U intervjuu za The Independent, Brian Paddick, bivši pomoćnik ravnatelja policije govori o dominantnoj mačističkoj kulturi koja se pokazala štetnom u slučajevima nasilja nad ženama.  “U različitim dijelovima Londona nailazili smo na različite ishode u procesuiranjima silovanja no nismo smjeli o tome govoriti u izvještajima…. Osjećao sam da policija nije shvaćala ozbiljno istrage o silovanjima. Dok sam radio kao niži policijski službenik, jedan od nadređenih je tražio od mene da prihvatim premještaj jednog službenika koji je osumnjičen za navodno silovanje. ‘Upoznali su se na plesu,otišli zajedno doma i zaigrali poker na skidanje, ona je to zaista tražila’, rekao mi je nadređeni. U drugom slučaju, žena je silovana nakon što ju je napadač pratio na zabavi u ženski toalet gdje žrtva nije mogla zatvoriti vrata za koja je moj partner kasnije ustvrdio da su ‘namjerno ostavljena otvorenima’ “.

{slika}U konačnici, Holly Dustin smatra da unatoč zabrinjavajućim stavovima u javnosti, nedavni skandali poput slučaja Jimmya Savilea mogu značiti prekretnicu u dizanju svijesti o zlostavljanju žena i djece.

Christina Diamandopoulos dodaje da žene trebaju biti složne oko uzvraćanja udaraca nasilnicima. Taj korak započet je u okvirima organizacija kao što su Rape Crisis, Object, Everyday Sexism, Mumsnet i dr. ; “Žene su zajedno već pomicale planine – možemo to učiniti opet”.                                                    

Prevela i prilagodila: Iva Esterajher