U fokusu

‘To je moje dijete. Ne, nemamo isto prezime’.

‘To je moje dijete. Ne, nemamo isto prezime’.

Ulazak u Britaniju s djetetom koje ima različito prezime može biti izvor problema za samohrane majke  ili žene koje nisu uzele muževo prezime. Igra li seksizam u tome ulogu?

Nedavno sam se sa svojom jednogodišnjom kćerkom vraćala Eurostarom s vikenda u Bruxelsu. Nakon prolaska kroz belgijsku kontrolu putovnica, morale smo proći kroz takozvanu ‘juxtaposed controls’, odnosno, provjeru putovnica od strane UK Border Agency (UKBA).

Granična službenica pogledala je naše putovnice te postavila pitanje koja je moja veza s djetetom. “To mi je kći”, odgovorila sam. “Možete li dokazati?”, upitala je.

Bila je zabrinuta jer sam putovala s djetetom koje nije dijelilo moje prezime te mi je predložila kako bih također trebala nositi njezin rodni list ili vjenčani list, kako bih potvrdila svoju povezanost s kćeri, pri čemu me posljednje posebno začudilo s obzirom na to da brak nije jamstvo roditeljstva; toliko je roditelja koji nisu vjenčani.

U našem su slučaju nesuglasice vrlo brzo riješene kada sam se sjetila da je moje prezime jedno od imena moje kćeri; nešto što sam željela napraviti što iz feminističkih razloga, što kao simbol njezinog kulturnog identiteta. Stoga su ponovo pogledali njezinu putovnicu kako bi utvrdili da je moje prezime zaista dijelom njezinog.

Nazvala sam UKBA kako bih provjerila jesu li svi roditelji čije su prezimena različita od prezimena njihove djece ispitivani na ovaj način. Odbili su odgovoriti na pitanja o samom procesu te su samo rekli da “Carina ima dužnost brinuti se o svakom djetetu koje uđe u UK. Tu dužnost shvaćamo vrlo ozbiljno te ponekad postavljamo pitanja kako bismo se uvjerili da je dijete na sigurnom’.’

Što se mene tiče, uvjerena sam da je osim elementa seksizma postojao i element rasizma. Ja sam nešto tamnije puti i tamne kose, dok je moja kći od oca naslijedila plavu kosu. Mnogo su mi puta nepoznati ljudi prilazili s pitanjima vezanima uz njezin izgled, na što imam mnoštvo odgovora, u rangu od ljubaznih do zajedljivih.

Iako se me neki u ovom slučaju optužili za paranoju, slučajevi poput onog u Meksiku kada je obitelj prosjaka optužena za otmicu svog plavokosog djeteta jer im dijete nije nalikovalo, potvrđuju moja nastojanja.

Kamal Rahman, zadužena za slučajeve useljenika u odvjetničkoj tvrtki Mishcon, nije iznenađena činjenicom da se roditelje ponekad ispituje na ovaj način.

{slika}

Ipak, ona naglašava važnost staloženog i pristojnog odgovaranja na pitanja. “Ako je neko dijete državljanin Ujedinjenog Kraljevstva ne postoji ništa što bi djetetu moglo onemogućiti ulazak u UK. Sve ostalo je stvar zauzimanja stava i objašnjavanja. Ipak, ako nisu posve uvjereni u tvoje pravo na ulazak u zemlju, možda ćeš morati sjediti u čekaonici i dostaviti im identifikaciju.

Carinski službenici, u kontekstu zadržavanja, imaju više ovlasti nego policija, stoga se prema njima odnosim s besprijekornom pristojnošću”.

Emmanuelle Smith se također suočila sa sličnom situacijom putujući Eurostarom. “U dva sam navrata od strane carinika UK-a ispitivana o tome je li to zaista moje dijete, što smatram arhaičnim i, u krajnjoj liniji, diskriminatornim ponašanjem. Među mojim vršnjakinjama postoje samohrane majke, postoje obitelji s polubraćom i polusestrama te mnogi čija djeca ne dijele isto prezime s majkama. Trebaju li se svi oni opravdavati zbog svojih životnih izbora svaki put kada putuju”?

Važno je, međutim, zapamtiti da službenici imaju informacije kojima vi ne raspolažete, kaže Joanna Abrahams, odvjetnica specijalizirana za obiteljsko pravo u tvrtki Setfords i Guildford: “Može se dogoditi da postoji slučaj nestalog djeteta koje odgovara opisu vaše kćeri.” Stoga preporučuje, prema savjetu UKBA, nošenje dodatnih dokumenata, premda ne postoji zakonska obveza.

Emmanuelle Smith se, međutim, slaže da je to iritantno. “Bila bih sretnija kada bi to bila zakonska obveza, nego sredstvo kojim granično osoblje stigmatizira žene zbog njihovih obiteljskih izbora ili okolnosti.”

Kao i ja, ona namjerava prilikom putovanja nositi kopiju djetetovog rodnog lista. Ne zato što se čini kao razumna odluka, već zbog činjenice da biti zadržana od strane pretjerano entuzijastičnog graničnog  osoblja, zakasniti na vlak ili avion te morati pritom zabavljati malo dijete, predstavlja­­ veći napor nego dokazivanje roditeljstva.

Prevela i prilagodila: Ivana Živković