Prozor u svijet

19.09.2012. 07:58:46 - Nathaniel Penn (gq.com)

20% anoreksičnih osoba su muškarci

I muškarci boluju od anoreksije

Sve više mladića i muškaraca nasmrt se izgladnjuje u patološkoj potrazi za savršenstvom. Anoreksični muškarci imaju mnogo toga zajedničko sa ženama koje pate od te zastrašujuće bolesti, no ono što razlikuje ove dvije skupine činjenica je da za većinu muškaraca pomoć nije nadohvat ruke.

1. Steven

U trenutku kada je prekinula sa Stevenom (za vrijeme božićnih praznika 2009.), Danielle je bolovala od bulimije. Stanje je bilo toliko ozbiljno da je prestala dobivati mjesečnice, liječnici su čak predviđali da će ostati neplodna. Vijest o bolesti i prekidu shrvala je Stevena. Dva puta se pokušao ubiti. Ne bi li ublažio bol odao se divljim izlascima – njenoj bulimiji suprotstavio se prekomjernim uživanjem u alkoholu i drogama. Jedne hladne zimske noći, nakon što je u sebe utrpao dva tanjura maminih lazanja, otišao je u kupaonicu i gurnuo prst u usta. U to vrijeme težio je preko 130 kilograma. "Bio je to nevjerojatan osjećaj", prisjeća se. "Znao sam da to mogu ponoviti kad god poželim, i uskoro sam doista povraćao sve što bih pojeo". Njegovi će liječnici ovakvo ponašanje kasnije opisati kao povezivanje kroz traumu (trauma bonding) – bio je to njegov način da se poveže s Danielle.

Steven je u to vrijeme radio na naftnim bušotinama u pustinjama Alberte. Zimi bi temperatura pala i do 40 stupnjeva ispod ništice. Steven se stoga izlagao ozeblinama kada bi nakon svakog obroka umakao u grmlje, skidao kapu i šal kojim je omotao lice, te povraćao. Poslije večere trčao bi u svoju prikolicu, glasno puštao glazbu kako bi prikrio zvuk i povraćao u kantu za smeće. To je bila njegova rutina, no sve to prikrivanje tragova brzo ga je izmorilo, pa se odlučio na naoko jednostavniju taktiku: jednostavno će manje jesti. Početkom proljeća dnevno je konzumirao manje od 400 kalorija (oko 15% dnevne preporučene količine za čovjeka njegove građe i dnevnog opterećenja). Dnevno bi pojeo dva rižina kolačića, dvije čajne žlice maslaca od kikirikija i jednu malu bananu.

Svjestan činjenice da se njegova ovisnost o drogama drastično pogoršala, Steven se prijavio na liječenje. Jedna od njegovih savjetnica, i sama bulimičarka, objasnila mu je da će ga dnevni unos hrane od bijednih 400 kcal. odvesti u smrt. Dvojac je stoga zajednički osmislio prehrane od 800 kcal. dnevno: dva tvrdokuhana jaja i dvije šnite tosta za doručak, banana i prutić od sira kao međuobrok, ručak i večera u restoranu klinike (ono što im se posluži, ali u malim količinama). No Steven je nastavio rapidno gubiti na težini. U prvih 16 mjeseci bolesti izgubio je gotovo 70 kilograma. Neprestano je bio umoran, često ga je tresla zimica, počeo je izbjegavati prijatelje i povlačiti se u "duboku, duboku izolaciju". Očajan, počeo je nazivati lokalne klinike za poremećaje u prehrani, no niti jedna ga nije htjela primiti na liječenje. "Bilo je to užasno frustrirajuće", kaže Steven. "Svi misle da je riječ o bolesti koja pogađa samo cure, pa je potrebno užasno puno hrabrosti da uopće potražiš pomoć. A onda otkriješ da ti nitko ne želi pomoći". Klinike za ovisnike, ističe, ne prave razlike među spolovima.

U strahu da bi mogao doći u doticaj s hranom, rijetko je napuštao stan. Satima bi sjedio za računalom i popisivao zamišljene obroke koje ni u snu ne bi pojeo. "Imaš osjeća da ako pojedeš nešto što nije na tvom dnevnom popisu, dogodit će se nešto strašno. Ljudi jednostavno ne razumiju taj strah". Njegova majka očajnički mu je pokušavala utuviti u glavu da izgleda kao kostur. Na koncu je predložila da ga uslika i pokaže mu fotografije. "Kada sam vidio te slike", kaže Steven, "napokon sam shvatio da nisam debeo. Naprotiv". Nakon toga počeo se prisiljavati da jede, postupno povećavajući dnevni unos kalorija na 2200. No i dan danas važe sve što pojede.

2. Blake

Blakeu je bilo 17 godina kada je prvi puta počeo eksperimentirati s dijetama. Ubrzo je otkrio blogove posvećene poremećajima u prehrani i njegov se život promijenio. Na web stranici PrettyThin počeo se dopisivati i natjecati s korisnicima koji su željeli "na brzinu skinuti kile". U to je vrijeme težio 65 kg. Njegovi virtualni poznanici neprestano su kritizirali wannarexics-e (od eng. riječi wannabe i anorexic), pozere, osobe koje su željele biti anoreksične, ali su u stvari bile potpuno zdrave. Blake se bojao da bi i on mogao biti wannarexic – a ništa ne bi bilo strašnije od toga, od spoznaje da ne pripada nigdje, čak ni među anoreksičare. Osmislio je razne taktike za izbjegavanje hrane: žvakaća guma u ustima, rezuckanje hrane na sićušne komadiće, prolijevanje mlijeka u tanju. Čak je nosio narukvice kakve se daju dijabetičarima kako bi imao izliku za odbijanje slatkiša. Kada ništa od toga ne bi upalilo, tjerao bi se na povraćanje.

Danas Blake boluje od tzv. subkliničkog oblika anoreksije: njegova je težina ispodprosječna, no nije opasna po život. Jede samo onoliko koliko mu je potrebno da održi tu težinu. I dalje opsesivno vježba, iako manje nego prije. Njegov stav prema hrani dio je šire životne filozofije asketizma: ne sluša radio, ne gleda televiziju, ne koristi klima-uređaje, ne pije, ne ide u kino, ne drogira se. Kaže da bi najradije bio beskućnik, samo kad bi se mogao istuširati ujutro prije posla. Jedva čeka da se odseli od roditelja kako bi mogao jesti još manje. Iako voli biti u društvu, uglavnom izbjegava ljude: "Jer ljudi su ti koji te tjeraju da jedeš".

3. Will
Akutni centar liječi najteže slučajeve anoreksije u SAD-u: muškarce i žene čija težina iznosi 70% manje od idealne. Mnogi/e pacijenti/ce dopremaju se helikopterima, jedva živi. Neki, pak, uspijevaju spakirati torbe koje često teže više od njih samih i putuju u Denver kako bi se prijavili u kliniku. To je učinio i Will. Na dan primanja u klinku jedva je mogao podići glavu s jastuka. Posjećujem ga u njegovoj sobi u pratnji liječnika. Izgleda kao da mu je istovremeno i 10 i 80 godina. Ruke su mu debele kao moja dva prsta, plava kosa izgleda suho i raščupano. Will se bori s anoreksijom već deset godina. Ovo mu je četvrta hospitalizacija u posljednje tri godine. Will sjeda za mali stol i glasom koji još uvijek zvuči kao da mu je 11 godina, započinje svoju priču:

"Počelo je dok sam još bio u osnovnoj školi. Nekoliko godina ozbiljno sam se bavio plivanjem, išao na natjecanja, no imao sam česte napadaje panike pa sam prestao. Bio sam dobro građen, mišičav, ali sam bio nizak. Dečki oko meni počeli su rasti, a ja sam i dalje bio iste visine. Bio sam vrlo nesiguran u sebe i počeo tražiti način da uspostavim kontrolu nad svojim tijelom – nadzor nad hranom pružao mi je taj osjećaj kontrole. Kad sam prestao plivati trebalo mi je nešto u čemu ću biti uspješan – poremećaji u prehrani bili su to nešto. U školi su svi bili dragi prema meni, ali nisam imao pravih prijatelja. Zbog poremećaja u prehrani izgubio sam seksualni nagon. Na kraju je anoreksija postala mehanizam za otupljivanje, moj način da skrenem misli s vlastitih osjećaja usamljenosti i praznine. Kao mladome dečku bilo mi je izuzetno teško potražiti pomoć. Kada bi me neka klinika primila na liječenje, bio bih jedini muškarac tamo. Rad u grupama uglavnom se vrtio oko ženskih problema i ženske perspektive. Bilo mi je teško otvoriti se, tako da bi liječenje na kraju samo pojačalo moju nesigurnost i osjećaj bezvrijednosti. Svoj sam identitet gradio na hrani: ako pojedem to, to i to, znači da sam dobar. Ako ne slijedim zadani plan prehrane, znači da sam loš". Ovdje ga zaustavljam. Zna da će ozdraviti ako bude jeo, zašto onda i dalje odbija hranu? "Jer onda više neću imati izliku da ne budem savršen. Morat ću se suočiti s prazninom koju nosim u sebi. Morat ću se suočiti sa svojom prošlosti". Toliko je ljudi koji mu pružaju podršku – njegova obitelj, liječnici koji brinu o njemu ne samo zato što moraju, već i zato što im je doista stalo do njega kao osobe. "Ne mogu to shvatiti. Jednostavno se ne osjećam voljeno", kaže Will. No usprkos svemu, opetovano traži pomoć. Zašto? "Bog je taj koji me tjera da potražim pomoć. Iako to trenutno ne vidim, znam da postoji ljubav, znam da Bog ima plan za mene".

4. John

John ima bezbroj rupa u sjećanju: ne pamti tjedne, čak i mjesece iz doba kad je živio s očuhom koji ga je zlostavljao, iz razdoblja kada se rezao kako bi se kaznio zbog prejedanja. Negdje u tim rupama možda se krije i uzrok njegove bolesti. A možda uzrok valja tražiti još ranije: kada mu se rodio mlađi brat, trogodišnji je John odbijao samostalno jesti. U trenutku upisa na pravni fakultet, Joh je težio 63 kg. Do kraja studija njegova se težina udvostručila – John je potpuno "pošizio". Srezao je dnevni unos hrane na svega 350 kcal: jedno energetsko piće, sendvič s piletinom iz Subwaya, jedna šalica kave – i počeo biciklirati. U osam je mjeseci izgubio 40 kg. Kada mu je majka došla u posjete rekla mu je da izgleda sjajno. No izgladanjivanje je uskoro počelo uzimati svoj danak: iako ima fotografsko pamćenje, John se više nije mogao koncentrirati i ubrzo je otpušten. Njegov terapeut u klinici Monte Nido predložio mu je da se prijavi na liječenje. Klinika, međutim, nije primala muške pacijente. Kada mu je težina pala na 72kg, primljen je u kliniku Castlewood u Missouriju. Tamo se napokon počeo oporavljati, no ubrzo nakon povratka kući u Los Angeles, ponovno je krenuo silaznom putanjom. Naredne dvije godine obilježili su neuspjeli pokušaji liječenja, sve dok naposljetku nije ostao bez zdravstvenog osiguranja. I dalje bez posla, pokušao je prodati psa i auto kako bi došao do novca. Istovremeno je podigao tužbu protiv klinike Monte Nido zbog diskriminacije. "Jasno mi je da bi netko našu odluku mogao protumačiti kao diskriminaciju", kaže ravnateljica klinike Carolyn Costin, "no kad vidite naše pacijentice, kad slušate njihove razgovore o menstruaciji i drugim ženskim stvarima... Te djevojke i njihovi roditelji ne bi željele da se oko njih motaju muškarci".

Četiri godine kasnije, John i ja idemo u posjetu njegovoj prijateljici Kate. Kate je bila jedina osoba koja je ostala uz Johna i podržavala u borbi protiv bolesti. Za Kateinim stolom, promatram Johna kako jede: doima se poput robota, kao da je uzimanje hrane neka vrst naučenog, a ne urođenog ponašanja. Priznaje mi da jede samo zato što bi odbijanje hrane imalo niz neželjenih posljedica, najvjerojatnije i otkaz. "A ako ponovno ostanem bez posla... Pa, recimo samo da redovito pratim situaciju s mostom Golden Gate. Zanima me jesu li postavili ogradu koja bi onemogućila bacanje s mosta". Kaže da je to njegov plan C. Priznaje da se i dalje osjeća debelo. Pitam ga bi li se osjećao drugačije kada bi imao djevojku. On se smije. "To je kao da me pitaš kako bih se osjećao da odem na mjesec i pogledam dolje na zemlju. Otkud da znam? Pitaj me kad se vratim s mjeseca".

~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Istraživanja pokazuju da je 20% oboljelih od poremećaja u prehrani muškog spola. Čini se da su godine i godine izloženosti vitkim i mišičavim muškim tijelima koja krase reklamne plakate, časopise ili filmska platna drastično promijenile način na koji muškarci i žene doživljavaju muško tijelo. Za Amerikance, isklesani trbušnjaci postali su ekvivalent velikih grudi za žene. Poput svih fetiša, i ovaj simbolizira ono za čime pojedinac duboko u sebi žudi: društveno prihvaćanje, sreću, ljubav...

Mnogi muškarci koji pate od poremećaja u prehrani srame se potražiti liječničku pomoć, a mnogo je i liječnika koji ne prepoznaju rane simptome. "Prve simptome lako je previdjeti", kaže Mark Warren, osnivač Centra za poremećaje u prehrani u američkom gradu Clevelandu. Teško je postaviti dijagnozu, još teže pronaći odgovarajući oblik liječenja. Mnoge klinike specijalizirane za poremećaje u prehrani ne primaju muške pacijente: neke jer smatraju da se najbolji rezultati postižu strogom segregacijom pacijenata prema spolu, neke jer vjeruju da bi prisutnost muškaraca njihove pacijentice mogla podsjetiti na traume koje su ih odvele u bolest. "Rekao bih da se minimalno tri četvrtine oboljelih muškaraca ne liječi. Oni pate sami", kaže Warren.

Arnold Andersen sa Sveučilišta Iowa ´tipičnog anoreksičnog muškarca´ opisuje kao anksioznog perfekcionista koji očajnički nastoji ugoditi i koji je hiperosjetljiv na odbijanje i poniženje. Bolest se najčešće javlja u adolescenciji, kao reakcija na društvenu ili seksualnu nesigurnost. Anoreksičar često pati i od opsesivno-kompulzivnog poremećaja ili uzima drogu. Čak 18% oboljelih su homoseksualci. Kritičnu skupinu čine mladići koji su kao djeca bili pretili i stoga meta verbalnog zlostavljanja, kojima članovi obitelji pate od poremećaja u prehrani ili su pretili, koji sudjeluju u sportovima u kojima su brzina ili regulacija tjelesne težine osobito važni (biciklizam, hrvanje, trčanje itd.).

Anoreksija ima najveću stopu smrtnosti (5-10%) među psihičkim oboljenjima. Polovica smrtnih slučajeva rezultat su suicida, druga polovica zdravstvenih komplikacija. Kod muškaraca, bolest u prosjeku traje osam godina – za trećinu dulje nego kod žena – vjerojatno zato što muškarci dulje oklijevaju prije negoli potraže pomoć. 25% liječenih anoreksičara umire prije nego dosegnu očekivanu životnu dob. Čini se da njihovi organi zauvijek nose ožiljke izgladnjivanja. Anoreksičari žive u stanju neprestane panike, a ta je panika vezana uz hranu. S napretkom bolesti izgladnjelo tijelo čuva resurse prekidanjem proizvodnje hormona: bolesnik otupljuje, seksualni nagon potpuno se gasi, drugi ljudi za njega prestaju postojati. Na početku bolesti anoreksičar donosi odluku da će strogo kontrolirati hranu, no na kraju je hrana ta koja kontrolira njega.

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić

Tagovi: anoreksija, bulimija, diskriminacija, doživljaj tijela, muškarci, poremećaji u prehrani, zdravlje

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM